Sada mu nije bitno da je Pirandello bio član Mussolinijeve Talijanske fašističke stranke
I do sada je Frljić u svakoj svojoj izjavi Hrvatsku proglašavao najfašiziranom državom u Europi. Tako je nastavio u svojim najnovijim izjavama, obračunavši se s mnogima – pa i po njemu nepoćudnim emisijama HRT-a, tvrdeći da su “Peti dan” ili “Pola ure kulture” emisije:
„Gdje je kultura svedena na smokvin list kojim se maskira promocija galopirajuće fašizacije hrvatskog društva“, kaže Frljić.
Prilično nedosljedna izjava Frljića koji za sebe tvrdi:
„Ponajprije se zalažem za slobodu govora – za pravo da govorim ono što krvožedni nacionalni čopor ne želi čuti.“
To pravo govora koje sebi uzima, bez ikakvih zadrški, negira onima koji ne govore što bi on htio čuti te ih odmah i etiketira, kao promotore fašizma ili „krvožedni nacionalni čopor“.
Kada je Frljić krajem 2014., iako nije zadovoljavao ni formalne kriterije, na prijedlog gradonačelnika Obersnela izabran za intendanta HNK Ivana pl. Zajca, izjavio je da je Rijeka najtolerantnija sredina u Hrvatskoj.
U svakom slučaju o Frljiću potrebno je napomenuti nekoliko činjenica koje možda nisu poznate široj javnosti.
Kada je Frljić kao izbjeglica iz Travnika stigao u Split, nije imao niti domovnicu. Iako je bio bez „papira“, smješten je u učenički dom i upisan u srednju školu koju je u Splitu i završio.
Da je takvo što, u to vrijeme, pokušao u većini država zapadne Europe, vjerojatno bi završio u kakvom poluilegalnom servisu automobila, kao jeftina radna snaga.
Dakle, Split se u vrijeme vlasti „fašista Tuđmana“, kako ga danas Frljić nazva, iskazao i više nego kao tolerantna i humana sredina, prema njega osobno.
Nakon toga se Frljić odselio u Zagreb gdje je 2002. godine diplomirao filozofiju i religijsku kulturu te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti.
Dakle, tako je Frljić nakon Splita i Zagreba postao akademski građanin, završivši “elitne“ fakultete, a sve to „unutar „krvožednog nacionalnog čopora“.
Naravno, za studije u nekim državama studenti ili njihovi roditelji podižu kredite koje godinama otplaćuju, recimo u Kanadi je to i 30.000 dolara godišnje, što je pristupačnije u odnosu na SAD ili Veliku Britaniju.
Time se Frljić nije opterećivao, nego je u 38 godini političkom odlukom postao intendant nacionalnog kazališta koje je odmah u prvoj sezoni na adrese novinskih redakcija poslalo prvo izdanje biltena.
U naslovu kojim se najavljuje nova predstava stajao je veliki natpis:
“Hrvatsko fašističko kazalište“. U njemu su poimence bili navedeni svi koji su bili angažirani na predstavi “Ognjište” koju je u HNK Zagreb 1991. režirao Jakov Sedlar.
Pirandelli je bio jedan od glavnih ideologa fašističkog pokreta
Frljić upravo priprema Pirandellovu dramu apsurda “Šest likova traži autora”. Naravno, sada se ne vodi spomenutom logikom niti tiska bilten “Talijansko fašističko kazalište“, jer to ne bi bilo po volji njegovim političkim sponzorima.
Sada mu nije bitno da je Pirandello bio član Mussolinijeve Talijanske fašističke stranke.
Inače, o svom učlanjenju u stranku 1924. Pirandello je odgovorio rečenicom: „Fašist sam jer sam Talijan.“
Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca 1928. Pirandello, postaje i članom Talijanske akademije, što mu je omogućio sam Duce. Godinu dana nakon dolaska Hitlera na vlast, deklarirani fašist Pirandelli 1934. dobiva Nobelovu nagradu za književnost, iako je jedan od glavnih ideologa fašističkog pokreta.
Iz Pirandellijeve drame Frljić izvlači nevjerojatnu poantu:
„Upravo društvena i ekonomska logika koja organizira obitelj svoje konačno ispunjenje doživljava u fašizmu.“
A potom Frljić progovara o onome što ga doista tišti, spominjući i ovaj portal pa kaže, naglašavajući „salonsku ljevicu“, u koju i sam oduvijek spada.
Te predstave pokušava diskvalificirati sav onaj kriptofašistički gnoj koji se u ime različitih obitelji nataložio u svim društvenim porama – od nacionalne dalekovidnice do različitih naroda – direktnih ili dnevnih – s neizostavnim “hr” na kraju.“
Da, Frljiću, znam da je teško prihvatiti, ali „hr“ je neizostavno na kraju.
Frljić se žalio Junckeru – i Poljaci i Mađari su „krvožedni nacionalni čopor“ ?
U Frljićevoj predstavi „Kletva“ odigranoj u Varšavi u jednoj sceni glumica skuplja novac za ubojstvo Jaroslawa Kaczynskog, lidera vladajuće stranke.
Glumica simulira oralni seks s kipom Ivana Pavla II., na koji se kasnije stavlja ploča “zaštitnik pedofila”, druga glumica stavlja križ među noge. Treća vrišti da će svaka tri mjeseca biti trudna i svaki put abortirati te uništava vatikansku zastavu.
Nakon burne reakcije u Poljskoj, Frljić se pismom obratio Junckeru: „Ukoliko poljske institucije nisu u stanju da brane osnovna prava i slobodu govora potrebno nam je da čujemo glas EU.“
Mislim da je Frljiću govor Viktora Orbana iz njegove božićne čestitke, više nego jasan odgovor, glas iz jedne od država EU koji je najmanje htio čuti.