KAKO JE SITNI KRIMINALAC POSTAO GOSPODAR ŽIVOTA I SMRTI: ‘Ja sam onaj kojeg zovu Štela, a ti ćeš tek vidjeti tko Štela je!’

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Pripadnici Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u srijedu su u Mostaru uhitili Vinka Martinovića Štelu, za kojim je bila raspisana hrvatska tjeralica zbog ubojstva Jasmine Đukić u Mostaru 1996. godine.

Martinović je od 2016. godine bio nedostupan hrvatskom pravosuđu jer je uspio pobjeći iz zemlje svega nekoliko sati prije izricanja presude.

Hrvatska je tada raspisala međunarodnu tjeralicu, a Martinović ima državljanstvo BiH i Hrvatske.


Tko je zapravo Štela?

Živio je mirno u Mostaru. Mislio je da je s 12-godišnjom kaznom koju je odslužio većinom u Italiji platio svoj “ceh” za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u ratnom vihoru devedesetih na području Mostara. Ali jedno ubojstvo sve ove godine stajalo je kao Damoklov mač nad glavom Vinka Martinovića-Štele, bivšeg pripadnika postrojbe ratnog imena “Mrmak” kojima je capo bio Mladen Naletilić-Tuta. Egzekucija je to Mostarke Jasmine Đukić za koje se Vinku Martinoviću, koji je u srijedu uhićen upravo zbog tog ubojstva za koje mu je hrvatski Vrhovni sud prošle godine povisio kaznu sa šest na deset godina zatvora, a MUP za njim raspisao međunarodnu tjeralicu. Na protagonista ove priče doista se može i doslovno primijeniti ona uzrečica kako je pravda spora, ali dostižna, piše Jutarnji list.



“Moj branjenik je uredno živio u Mostaru gdje je rođen, ima obitelj, prijavljeno prebivalište, ali ima i hrvatsko državljanstvo. Očekujem da će mu omogućiti da mi se javi. On je primao pisma suda, komunicirali smo”, rekao je  odvjetnik Ivan Stanić, koji je na suđenju u Hrvatskoj branio Vinka Martinovića-Štelu.

Stanić kaže kako mu nije jasno zašto Hrvatska nije od BiH zatražila izvršenje kazne ili izručenje, o čemu bi odlučivao tamošnji sud i Ministarstvo pravosuđa. Zašto su agenti državne agencije SIPA-e u srijedu odlučili uhititi Vinka Martinovića-Štelu nije jasno vjerojatno ni njemu, ali ni njegovu branitelju.

Rođen je 21. rujna 1963. u Mostaru. Tijekom rata, kako se navodi u optužnici haškog tužiteljstva, bio je zapovjednik HOS-a u Mostaru tijekom 1992. godine, a kasnije je prešao u Kažnjeničku bojnu, gdje je bio komandant podjedinice ATG “Mrmak”, čije je ime kasnije promijenjeno u “Vinko Škrobo”.

Neki svjedoci haškog tužiteljstva Štelu su u svojim iskazima opisali kao problematičnog prijeratnog sitnog kriminalca koji je dio svoje mladosti proveo i po popravnim domovima. A onda je došao rat i Martinović je odjenuo odoru. Ubojstvo za koje mu se sudilo čak četiri puta neki su opisali kao zločin onih kojima najbolje pristaje epitet “psi rata”.

“U ratu je im’o izrazito zločinačku ulogu kao zapovjednik jedinice ‘Mrmak’. Inače, on je ‘operis’o’ po samom centru grada najčešće. Njegova jedinica je praktično tu ostala netaknuta jer iz te jedinice je samo Vinko Martinović-Štela otiš’o. Drugi ljudi koji su s njim sudjelovali ili koji su po njegovom nalogu direktno ubijali, nisu uopće procesuirani ni na sudovima ovdje u BiH, a za Haag su oni bili ‘sitne ribe’, da se izrazim tako žargonski, tako da praktično Vinko Martinović Štela ima i dalje svoju jedinicu”, opisao je na suđenju u Haagu njegovu ulogu u ratnim zločinima jedan svjedok na suđenju.

I dok je Haški tribunal zauzeo stav da je Štela nedvojbeno kriv za ratne zločine, na hrvatskim je sudovima Štela bio na klackalici, a on osobno tvrdio da je žrtva namještaljke iz najviših političkih krugova, kao i žrtva “krunskog svjedoka” Đine Zekana, koji je izravno optuživao Štelu za zločin zbog kojeg je sada uhićen.

Ovisno o tome tko mu je sudio, sud je nekad prihvatio, a nekad odbijao optužnicu, a sam Štela je u svoju obranu nudio čak i transkripte iz ureda prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Iz njih, po tvrdnjama obrane, nedvojbeno proizlazi da je Martinovića trebalo uhititi “za bilo što” kako bi ga se u svakom trenutku moglo predati Haagu koji je spremao optužnicu protiv njega i zapovjednika tzv. Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute.

Obrana je te transkripte dobila tek 2011. budući da je Vlada Jadranke Kosor s njih skinula oznaku tajnosti. Na posljednjem su suđenju svjedočili i bivši čelnik obavještajne zajednice, danas pokojni Miroslav Tuđman, te nekadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Penić koji su, po sutkinjinim riječima, potvrdili da se u Uredu predsjednika razgovaralo o ovom slučaju. Činjenice su to sa suđenja iz 2015. godine, jednog od ponovljenih, kada je početkom studenog te godine Štela oslobođen optužbe za ubojstvo Jasmine Đukić uz obrazloženje da se samo na iskazu Đine Zekana ne može temeljiti sudska presuda. Međutim, i ta je presuda pala.

Štela je mogao biti sasvim miran dok je služio kaznu Haškog suda da ga hrvatsko pravosuđe za ubojstvo Jasmine Đukić nije odlučilo proganjati. Ali, kad je već “odgulio” kaznu, pravda mu je okrenula leđa. Istina, i njegov neposredni ratni zapovjednik Mladen Naletilić-Tuta nije više bio osoba koja je u Hrvatskoj mogla nogom otvarati vrata visokih političkih dužnosnika. Bilo je jasno da se već njihovom isporukom Haagu politika davno odrekla i Tute, njegovih “tutića”; Štele i “Mrmaka”.

Vinko Martinović-Štela pokušavao je, prepušten samom sebi, i znanju svojih odvjetnika, a u haškom postupku kao i u postupku pred hrvatskim sudovima dugo ga je zastupao odvjetnik Branko Šerić, dokazati svoju nedužnost, ali kako je vrijeme prolazilo to mu je sve manje uspijevalo. Obraćao se čak i medijima.

“Sjećam se kad me jedne prigode nazvao iz jedinice haškog pritvora u Scheveningenu nakon što mi je poslao opširno pismo u kojem je obrazlagao zašto smatra da nije kriv i gotovo u dah izrecitirao što mu je na duši. Prekid razgovora obrazložio je riječima: ‘Moram sad evo prekinut, ističe mi vrijeme!’. Ipak, najupečatljiviji susret s Vinkom Martinovićem-Štelom imao sam u sudnici Haškog tribunala. Bio je 11. rujna 2001. godine”. Dan ranije, opisujući Štelu, tužitelj Kenneth Scott opisat će iskaz jednog zarobljenog pripadnika Armije BiH.

“Suđenje je počelo. Vinko Martinović-Štela, od kojeg me dijelilo samo staklo iza kojeg su novinari i publika pratili raspravu nezainteresirano je pratio raspravu. Bio je u elegantnom odijelu, ali odjeven u debele bijele sportske čarape. U jednom je trenutku izuo cipele i masirao si stopalo o stopalo dok su iza njega stajali stražari. Rasprava je privedena kraju. Krenuli smo ka izlazu iz sudnice, a onda je na velikim ekranima neočekivano počelo izravno uključenje u CNN. Gotovo nestvarno izgledala je vijest da je upravo u tijeku teroristički napad na SAD. Svi su nakratko zastali, pa i sudski stražari koji su Štelu i Tutu izveli iz sudnice”. Suđenje Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Šteli bilo je počelo dan ranije u glavnoj sudnici Haškog suda unatoč pokušajima Tutina branitelja, odvjetnika Krešimira Krsnika, da postigne odgodu.

Predsjednik tročlanog vijeća kineski sudac Liu Daqun dao je riječ tužitelju. Amerikanac Kenneth Scott počeo je obrazlagati optužnicu koja ih tereti za zločine nad Muslimanima u tijeku hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH 1993. i 1994. godine.

“Mladen Naletilić Tuta 17. travnja 1993. godine bio je na samom rubu događaja u vezi s etničkim čišćenjem. Kad je Mate Boban dao ultimatum Muslimanima za stavljanje pod zapovjedništvo HVO-a, Tuta je vodio sve što se nakon toga događalo u Sovićima i Doljanima. Dokazi će pokazati da je on sa svojim vojnicima bio glavni u progonu Muslimana, koje je i osobno zlostavljao gurajući im u usta cijev pištolja, tjerajući ih da ljube hrvatsku zemlju. Imat ćete prilike čuti kako ih je vrijeđao, psovao im balijsku majku, te jednog zarobljenika tukao Motorolom. Jedan će vam svjedok reći kako je kao zarobljenik odveden na bojište te da je radio za Vinka Martinovića Štelu, koji mu je rekao: “Ja sam onaj kojeg zovu Štela, a ti ćeš vidjeti tko Štela je”, kazao je o djelima iz optužnice tužitelj Scott.

I dok je za zločine pred Haagom odgovarao i kaznu odslužio, po izlasku iz zatvora čekalo ga je još jedno suđenje za ubojstvo Jasmine Đukić.

Dolazio je na rasprave, ali na objavu presude u studenom 2016. na zagrebački Županijski sud nije došao. Sutkinja Rahela Valentić osudila ga je na sedam godina zatvora, a odvjetnik Ivan Stanić, koji ga je u tom predmetu zastupao, već tada je dao nagovijestiti da bi se za njegovim branjenikom, koji je tvrdio da je žrtva “terora hrvatskih vlasti”, mogla raspisati tjeralica.

Štela je očito želio izbjeći uhićenje jer, nakon što je u siječnju 2012. godine izašao iz talijanskog zatvora nakon odsluženja dvije trećine haške kazne, samo dva mjeseca kasnije uhićen je na graničnom prijelazu Mali Prolog prilikom ulaska u Hrvatsku i ponovo pritvoren zbog ubojstva u Mostaru, a suđenje je dočekao u zatvoru u Remetincu.

S tom razlikom što ga se teretilo ne za ubojstvo iz koristoljublja, nego za tzv. obično ubojstvo. Ključno za osuđujuću presudu bilo je da je Rahela Valentić “otkrila” da je Martinović zbog nasilničkoga ponašanja već bio u Remetincu 1997. godine, kada je pokrenut postupak za ubojstvo. Naime, ključni svjedok Đino Zekan, koji je u istrazi teretio Martinovića, da bi zatim promijenio iskaz, tvrdio je da su ga agenti primorali da tereti Štelu kako bi bio pritvoren i izručen u Haag. Ispalo je da za time nije bilo potrebe jer je Martinović već bio u Remetincu.

Otada je prošlo punih devet godina. Vinko Martinović-Štela opet je čuo zveket lisica na svojim rukama. Zašto opet, sigurno se pita dok s neizvjesnošću čeka hoće li još jedno desetljeće svog života provesti iza rešetaka.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI