Početkom dvadesetog stoljeća kada je, zbog slabog higijenskog standarda na području Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smrtnost od tuberkuloze bila vrlo visoka, u Zagrebu se pojavila potreba za izgradnjom sanatorija za plućne bolesti.
Gradnju sanatorija na Sljemenu inicirao je predvodnik hrvatske moderne i glavni urednik časopisa “Obzor” Milivoj Dežman iz velike ljubavi prema zagrebačkoj ljepotici i glumici Ljerki pl. Šram, koja je bolovala od tuberkuloze.
No, po pričama, Ljerka nije bila impresionirana ovim potezom, pa se ubrzo udala za predsjednika Prve hrvatske štedionice Aleksandra Isakovića. Ipak, sudbina je bila odlučna spojiti Milivoja i Ljerku.
Nakon što je njezin muž netragom nestao pod optužbama za financijsku pronevjeru – započela je život s Milivojem koji ju je strpljivo čekao… Njihova idila nije dugo potrajala. Zbog uznapredovale bolesti, Ljerka je preminula na Milivojevim rukama…
S druge strane, bolnica Brestovac bilježila je sjajne rezultate. Stopa smrtnosti od tuberkuloze u Zagrebu se smanjila, a u najboljim danima ovo je bilo najbolje lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe koje je imalo knjižnicu, kino-dvoranu i gospodarske objekte.
Tijekom Drugog svjetskog rata Brestovac je bio bolnica za ranjenike Nijemce i ustaše, a nakon što su partizani ušli u bolnicu, pobili su sve pacijente, a poštedjeli osoblje. Kasnije su bivši sanatorij koristili za potrebe vlastitih ranjenika.
Nakon rata Brestovac je radio još neko vrijeme, no napredak u zdravstvenom sustavu i cjepivo protiv tuberkuloze učinili su ovakve ustanove nepotrebnim. Sanatorij je na koncu zatvoren 1968. godine i od tada polako propada.