Je li vrijeme da se hrvatski vojnici vrate kući? PRIJELOMNA GODINA ZA AFGANISTAN U KONTEKSTU SUKOBA VELIKIH SILA

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Sunrise_of_Bamyan_Valley.jpg

Što se tiče stanja na samom terenu, u tijeku su žestoke borbe između vladinih snaga i talibana u južnim dijelovima Afganistana, najviše za nadzor prometnice Kandahar –Queta kao budućeg dijela kraka kineskog Puta svile koji bi trebao prolaziti kroz Afganistan i Pakistan.

Početkom prosinca prošle godine gostovao sam kao komentator u vanjsko-političkoj emisiji HTV-a „Global“, na temu Afganistana. Sukladno konceptu emisije objavljen je samo kraći dio petnaest-minutnog razgovora, pa ću ovom prigodom (kroz postavljena pitanja urednice emisije gđe. Zdenke Kardum), pozornost posvetiti najvažnijim dijelovima mojih odgovora koji nisu objavljeni, nakon čega ću se osvrnuti na analizu američkog Stratfora s kraja 2016. g. o Afganistanu i perspektivama tamošnjih procesa u 2017. godini.

Jesu li talibani poraženi ili opet jačaju?

Talibani su do 2016. g. i objave smrti svog karizmatičnog vođe mulle Omara bili monolitna organizacija pod posrednim upravljanjem Islamabada. Objavom njegove smrti započele su klanovske borbe ali, što je puno važnije, i borba za nadzor nad čitavom organizacijom od strane vanjskih igrača – Pakistana i Katara. Kako je Obamina administracija od 2016. g. odlučila svoje uloge staviti isključivo na Kabul i stabilizirati zemlju na način da potisne destabilizirajući pakistanski čimbenik unutar talibana (Kabul i Washington su osigurali odanost bivšeg zapovjednika vojnog krila talibana Qajuma Zakera), optužujući Islamabad za koketiranje s „Al Qaidom“, presušila je i američka vojna pomoć Pakistanu i to upravo onaj njezin dio kojim je on pomagao talibanski pokret. Time je i započela fragmentacija talibana: brojni terenski zapovjednici iskazali su odanost Kataru u zamjenu za financijsku pomoć u njihovoj daljnjoj borbi i time zapravo postali „Islamska država“ iako su i dalje zadržali naziv talibani.

U igru se od prošle godine aktivno uključio i Iran koji naoružava talibane iz redova manjinskog šijtskog naroda Hazara ali i sunitske Paštune iz Quetske šure (pogranični dio Pakistana, oko istoimenog grada Quete), čime je stvorena nezamisliva paštunsko-šijtska koalicija suprostavljena katarskoj struji iza koje stoji i SAD željan smanjivanja pakistanskog utjecaja.

U katarskom glavnom gradu Dohi, krajem studenog je održan sastanak između katarskih talibana, predstavnika američke CIA-e i State Departmenta, uz nazočnost izaslanika afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija. Tema je bila inkorporacija prokatarskog krila talibana u politički ustroj Afganistana. Pakistanci na sastanak nisu bili niti pozvani što je razbjesnilo Islamabad.



Što se tiče stanja na samom terenu, u tijeku su žestoke borbe između vladinih snaga i talibana u južnim dijelovima Afganistana, najviše za nadzor prometnice Kandahar –Queta kao budućeg dijela kraka kineskog Puta svile koji bi trebao prolaziti kroz Afganistan i Pakistan.

Rusija, Kina, Pakistan, Indija silno su zainteresirani da odlazak američkih vojnika iz Afganistana ne dovede ponovno na vlast talibane. Je li moguće da Kina i SAD povedu jaču inicijativu za vlast bez talibana?

Kao prvo, Amerikanci iz Afganistana neće otići tako brzo, ne zato što to neće dozvoliti pogoršano sigurnosno stanje već zato što oni to niti ne žele. Afganistan je zemlja izuzetne geostrateške i geoekonomske važnosti. Sjecište je glavnih putova iz smjerova istok-zapad i sjever-jug. Kroz njih od davnina (Aleksandar Makedonski u 4. stoljeću pr. Kr.) prolaze robe i trgovačke karavane. Naravno, na stare putove danas nitko ne misli već se „koplja lome“ oko budućih infrastrukturnih projekata u cestovnom i željezničkom prometu, a poglavito u energetskim transferzalama (prije svega plinovoda koji bi vodio iz Turkmenistana, preko Afganistana za Pakistan i Indiju), kao i njihovog nadzora. Tu su još i pakistanska luka Gwadar, kao buduća kineska izvozna luka (završetak spomenutog kraka Puta svile), i luka Chabahar na krajnjem jugu Irana za koju je koncesiju prošle godine dobila Indija i gdje ona već gradi veliki naftni terminal. Dakle, govoriti o povlačenju nečijih snaga u takvim okolnostima nije moguće.

Sve te zemlje načelno su zainteresirane za stabilnost Afganistana. Ali kao što to biva, stabilnost uvjek netko mora nadzirati (Kabul to nikada neće moći samostalno), a time i osigurati dominaciju vlastitog utjecaja. Zato bez konkretnog i jasnog dogovora između SAD-a, Rusije, Kine i Pakistana, ali i Irana (pa i Indije), trajne stabilizacije stanja ne može biti. A ukoliko imamo u vidu započetu globalnu bitku za budući ustroj svijeta između SAD-a i njegovih saveznika s jedne, te Rusije i Kine s druge strane, o brzoj stabilizaciji Afganistana teško može biti riječi.

Kakva je uloga Rusije u Afganistanu?

Rusija je tradicionalno nazočna u toj zemlji još iz doba kada su se u njoj sudarali interesi ruskog i britanskog carstva. SAD je u tu igru ušao puno kasnije, iza 2. svjetskog rata, a intenzivnije tek uoči i nakon završetka sovjetske vojne intervencije 1989. godine.

Danas ruska politika zastupa tezu, kako se bez talibanskog pokreta ne može postići prekid rata i stabilizacija afganistanskog društva. Nedavno je o tome govorio i savjetnik ruskog predsjednika za Afganistan g. Kabulov, izjavivši, kako ruske obavještajne službe s talibanima već ostvaruju određene kontakte u tom cilju. Takvi ruski stavovi izazvali su oštru reakciju zapovjednika američkih snaga u Afganistanu generala Johna Nicolsona, kada je na brifingu u Pentagonu izjavio kako Rusija daje „javan legitimitet talibanskom pokretu“ i time podriva američke napore za stabilizaciju prilika. Naravno kako general pretjeruje jer su s talibanima do sada koketirali mnogi, to čine i sada, a činit će i ubuduće. O tome svjedoči i spomenuti sastanak u Dohi. Talibani su jednostavno široki narodni pokret bez kojeg nije moguće postići stabilan mir u toj zemlji. Osim toga, Pakistan je velika država i uvjek će moći destabilizirati stanje kod svog sjevernog susjeda bez obzira na američko-katarske političke akrobacije koje imaju za cilj njegovo izbacivanje iz igre. Upravo zato je Pakistan, kao donedavni strateški američki partner u regiji, poslao zahtijev Moskvi za dobivanje statusa promatrača u ruskoj vojnoj organizaciji koja je pandam NATO-u (Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti), a dvije zemlje prije mjesec dana održale su i prve zajedničke vojne vježbe u povijesti. Islamabad danas otvoreno govori kako mu je dosta američkih igara kroz prizmu savezništva od kojega desetljećima nema ni mira ni koristi.

Moskva pozivanjem na kontakte s talibanima kao relevantnom snagom na terenu baca rukavicu izazova Washingtonu, podsjećajući ga kako upravo on nešto slično čini u Siriji kada koketira s tamošnjim radikalnim islamističkim organizacijama svrstavajući ih u tzv. umjerenu sirijsku oporbu.

Kakva je američka politika prema Afganistanu i hoće li novi američki predsjednik Trump išta mijenjati u pristupu prema toj zemlji?

Budući predsjednik SAD-a Donald Trump pravilno detektira pogreške Obamine administracije koja je američku vanjsku politiku dovela u slijepu ulicu, poglavito na Bliskom istoku. U tom smislu vrlo je indikativno kako je g. Trump prošlog tjedna telefonski nazvao, ni manje ni više nego pakistanskog predsjednika Navaza Sharifa i iskazao mu osobnu zahvalnost za savezništvo s SAD-om u borbi protiv terorizma u regiji. Jer nemojmo zaboraviti:

Obamina administracija je izgubila ili drastično zahladila odnose sa svojim donedavnim ključnim partnerima i najutjecajnijim islamskim zemljama poput Egipta, Turske, pa čak i Saudijske Arabije, a o Iranu da i ne govorimo. A odlazak Pakistana u smjeru Rusije, uz činjenicu kako on već godinama gradi bliske strateške odnose s Kinom, za SAD bi bio veliki gubitak u Srednjoj i Južno-azijskoj regiji. Koliko je stvar otišla daleko svjedoči i činjenica da bi se u Moskvi trebale sastati delegacije Rusije, Kine i Pakistana radi formuliranja jedinstvene političke platforme za Afganistan s kojom bi onda, osnaženi, sa zajedničkim prijedlogom za stabilizaciju te zemlje, izišli pred američkog predsjednika Donalda Trumpa. Američki ulog na Kabul u zamjenu za odbacivanje Pakistana velika je greška bivše administracije.

Stratforova analiza za 2017. g.

Krajem 2016. g. američka privatna obavještajno-analitička organizacija Stratfor (kratica engl. naziva Strategic Forecasting) objavila je analitički prikaz i prognozu stanja u svjetskim regijama za 2017. godinu. Iz nje ću citirati glavne teze koje se tiču Afganistana:

U 2017. g. terorističke aktivnosti u Južnoj Aziji bit će iskorištene kao sredstvo za postizanje ciljeva. Indija će nastaviti zajedničke aktivnosti s Afganistanom za izgradnju iranske luke Chabahar, time sve više razdražujući Pakistan koji smatra kako New Delhi također dostavlja pomoć separatistima u (pakistanskom) Beludžistanu. Ta pomoć, po mišljenju Pakistana, podriva Kinesko-Pakistanski gospodarski koridor (China – Pakistan Economic Corridor), koji je bio središnja tema predizborne kampanje (predsjednika) Sharifa glede smanjenja deficita plina u Pakistanu. Islamabad će se protiviti pozivima za uhićenje talibana koji žive u Baludžistanu, iskorištavajući ih kao poluge pritiska na Washington i Kabul s ciljem njegovog ponovnog uključenja u pregovore s afganistanskim talibanima (tzv. umjerenim krilom – oslonjenog na Katar, kojeg sam spomenuo u gornjem dijelu teksta, op. ZM.).

Pakistanska vlada će ostati ustrajna glede njezine uloge u Afganistanu, što znači, kako će spriječavati pregovore ako osjeti da se Pakistan izgurava od strane Afganistana ili SAD-a. Na putu riješenja (afganistanske krize, op.a) stoje još i frakcijske podjele unutar talibana, najviše zamjetne 2016. godine od strane „frakcije Doha“. Ta je frakcija počela odašiljati pozive afganistanskim talibanima za prijelaz s gerilske borbe u politički pokret, tj. podjele na frakcije bit će najvidljivije 2017. godine. Nestabilnost će kočiti napredak u realizaciji transnacionalnih energetskih projekata, poput projekta TAPI (plinovod Turkmenistan, Afganistan, Pakistan, Indija, op. ZM), koji naglašava ulogu Afganistana kao energetskog mosta koji povezuje energentima zasićenu Srednju Aziju s energentima siromašnom Južnom Azijom.

Geopolitika.news ovdje bi dodala kako u 2017. godini postoji i povišena opasnost od radikalizacije ionako vrlo loših indijsko-pakistanskih odnosa. Naime, tijekom predizbornih utrka u obje zemlje koje će se održavati ove godine, rast će i nacionalističke tenzije, podgrijavane i činjenicom da se upravo 2017. godine navršava 70 godina od stjecanja nezavisnosti dviju država (o odnosima dviju nuklearnih država iz perspektive američkog Stratfora Geopolitika.news uskoro će dostaviti novu analizu).

U kontekstu dolaska u Bijelu kuću nove američke administracije na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom, prosuđujem kako će Islamabad pokušati iskoristiti tu promjenu i osigurati pritisak novog američkog čelnika na Kabul, kako bi ovaj ponovno uključio Islamabad u pregovore oko rješavnanja dugogodišnjeg afganistanskog sukoba. Prisjetimo se, kako je upravo g. Trump oštro kritizirao Obaminu politiku prema toj zemlji i „okretanje leđa“ Pakistanu kao vjernom američkom regionalnom savezniku. Također treba podsjetiti kako je g. Trump nedugo nakon svoje pobjede na izborima osobno nazvao pakistanskog čelnika Navaza Sharifa i umiljato mu govorio o nužnosti partnerstva dviju zemalja. A kako nova administracija to misli realizirati teško je reći, imajući u vidu da je Pakistan već duže vrijeme najveći kineski saveznik, ne samo u srednjo-azijskoj regiji već i uopće. Poglavito s obzirom na Trumpovu izrazitu protukinesku politiku (koja je za sada još uvjek na razini retorike i bez konkretike), koja u sebi nosi dovoljnu dozu opasnosti od izbijanja međusobnih incidenata pa i ograničenog vojnog sukoba u akvatoriju Južno-kineskog mora.

Zbog svega navedenog, a kako sam izjavio i u spomenutoj emisiji HTV-a, mislim kako Hrvatska nema baš nikakvog strateškog ili nacionalnog interesa za produljenje boravka svog vojnog kontingenta u Afganistanu oko kojeg mrežu pletu samo najveći svjetski igrači i gdje će se stanje dalje zaoštravati. Vrijeme je za razmisliti, je li možda nastupio trenutak da se naše vojnike trajno vrati kući, što im nitko ne bi zamjerio jer su svoju odanost savezu dokazali, a postavljene zadaće profesionalno izvršili.

Izvor: Stratfor 2017 Annual Forecast: South Asia/ Dec 27, 2016

https://www.stratfor.com/forecast/2017-annual-forecast-south-asia/south-asia

Članak u cijelosti preuzet s geopolitika.news.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI