Koronavirus je stigao, deseci tisuća imigranata stižu, a mi smo tjedan proveli proganjajući maškare. Nikoga razumnog da kaže – hajde, ljudi, saberite se i pogledajte u kalendar koja je godina. Što ćemo sada, 2020. godine hapsiti maškare? Propisivati granicu? Na koncu, i govor mržnje je sloboda govora! Rubna, ali ipak sloboda. Osobno, tako sam mislio kada je nedavno Indexov kolumnist Duhaček vrijeđao, tako sam mislio kada je Index pisao o Leopoldu Mandiću i uspoređivao vjernike na vjerskom okupljanju s mesom u Konzumu. Jednako mislim i sada! Naravno da je spaljivati bilo koga, pa i simbolično, za svaku osudu, ali spaljivalo se već i kardinala Bozanića, uvlačila se zastava u genitalije… pa što? Nitko se od danas zgroženih tadaa nije bunio. Njihov je osjećaj za slobode izrazito selektivan i ovisi o tome tko slobodu traži. Sloboda je, međutim, sloboda! Svi imaju pravo na slobodu… Pa i budale svih vrsta! Puno je opasnije pristati na cenzora, na autoritet koji će propisivati granicu satire i vrijeđanja, granicu preko koje se ne smije prijeći, nego pretrpjeti govor mržnje. Jer govor mržnje je ionako individualna stvar koja najviše i uvijek govori o onome koji mržnju izražava.
Dok se mi zabavljamo, koronavirus gazi susjednu Italiju, a i kod nas se svakodnevno pojavljuju novi oboljeli. Mediji i politika simultano uvjeravaju javnost da nema mjesta panici, a paradoksalna je činjenica da paničare upravo i jedino oni. Širitelji panike tvrde da nema mjesta panici. Međutim, tu se otvara niz zanimljivih pitanja: ako koronavirus nije ništa opasniji od gripe, čemu onda tolika medijska histerija? Svijet je stao i alternativne vijesti danima ne postoje! Zašto države osnivaju stožere, premijeri i predsjednici znaju za svaki pojedini slučaj zaraze, zatvaraju gradove, prazne zgrade, otkazuju velika sportska natjecanja, sajmove, izložbe, zašto se uhode ljudi i odvode u karantene? Koliko je osoba uopće testirano, a koliko je zbilja bolesnih za koje nitko ne zna da su bolesni, pa ni oni sami? Mnogi ljudi taje svoju mogućnost zaraze jer ne žele 14 dana provesti u izolaciji i dobiti osjetno manju plaću. Ljudi imaju kredite, dugove, malu djecu i jednostavno si ne mogu dopustiti taj luksuz. Kolika je onda zapravo realna smrtnost? Kakve taj virus ostavlja posljedice kod ljudi u koje je jednom ušao i koji su ozdravili, a ostat će pozitivni zauvijek? Hoće li se opet aktivirati kasnije u životu i prouzročiti neke nove posljedice? Hoće li mutirati? Sve to nam ne govore jer vjerojatno ni sami nemaju pojma! U međuvremenu, ministrica Divjak osigurala je učenicima svih škola za život sapune za pranje ruku, taj neviđeni luksuz kojemu. smatra gradonačelnik Bandić, kao alternativa može poslužiti i lug (pepeo). Ono što je u svemu tome oko virusne histerije dobro i što svakako treba pohvaliti jest izvrsna organizacija i stručnost stožera koji koordinirano, meritorno i odgovorno vodi operaciju sprečavanja pandemije i svakodnevno ulijeva povjerenje građanima. Tu svakako prednjače profesorica Markotić i ministar Beroš koji, osim stručnosti, pokazuju i zavidan osjećaj za odgovornost prema informiranju javnosti i talent za javni nastup. Zgodno je na ovom primjeru zapitati se zašto su kvalitetni ljudi poput Beroša uvijek nečiji zamjenici pa samo slučajno isplivaju? Zato je profesor Beroš bio uopće Kujundžićev zamjenik, umjesto ministar? Zašto njegove kvalitete nisu unutar stranačke hijerarhije odavno prepoznate? Zašto bi građani u zdravstvenoj krizi poput ove bili lišeni usluga vrlo kvalitetnog ministra, da slučajno mediji nisu Kujundžiću pronašli probleme u imovinskoj kartici koji su ga stajali posla? Koliko bi kvalitetno Kujundžić koordinirao aktivnosti vezane uz koronavirus? Nismo li mi zaista slučajna država s obzirom na to da se dobre stvari redovito slučajno događaju? Kada/ako ikad odbacimo taj suludi model protekcije i favoriziranja loših, a glasnih kadrova na štetu tihe i nenametljive kvalitete, možda onda za nas bude neke šanse!
U međuvremenu stižu migranti, ogroman broj ljudi, za koje Andrej Plenković vjerojatno misli da mu ih je osobno dragi Bog poslao i dao mu još jednu priliku da se članstvu svoje stranke predstavi kao odlučan suverenist koji će i vojsku upotrijebiti kako bi osigurao da se granica države koju vodi ne prelazi izvan graničnih prijelaza i zakona. Prava je istina da je Hrvatska de facto pretvorena u vojnu krajinu EU-a. Centri moći, posebno u uredu njemačke kancelarke, jedini odlučuju o tome kada će i koliko ljudi prijeći granicu RH i krenuti prema željenim zapadnoeuropskim gradovima, a kada će se pak Plenkoviću dopustiti da se igra suverena i vojskom za njih odrađuje posao te sprečava prodor suvišnih migranata koji ionako služe kao lopta za napucavanje između Bruxellesa i Ankare. U cijeloj toj igri Hrvatska i Andrej Plenković samo su statisti – ni za što krivi, ni za što zaslužni i ni za što ih se ne pita. Ankara ih pušta, Berlin ih je nekada htio, silno su bili zainteresirani za ljudska prava tih napaćenih ljudi, i onda kada se ispunila kvota potencijalno deficitarnih radnih mjesta, odjednom su briga, humanost i suosjećanje za teške ljudske sudbine nestali. Isparili. Zanimljivo! Opravdano je i pitati se zašto bi Turska te migrante zadržavala kod sebe i brinula se o njima? Po čemu je Erdogan dužan to činiti i čime su ga Europljani zadužili?
Zoran Milanović, predsjednik Republike, dosta odmjereno započinje mandat. Izjave o gorućim temama su mu korektne, a neki dan je na tiskovnoj konferenciji znakovito odbrusio kritičarima iz lijevih i lažno liberalnih krugova: “Kažete da je moja savjetnica surađivala sa Željkom Markić? A tko je Željka, državni neprijatelj?” Tom rečenicom definitivno je opalio šamarčinu kojekakvim rigidnim tipovima s ljevice koji sebe nazivaju urbanim dijelom društva, a nesposobni su čak i shvatiti ulogu predsjednika države. Ne razumiju suštinsku razliku između premijera i direktno izabranog predsjednika. Premijer provodi politiku stranke i svjetonazorske opcije koja je dobila mandat, a dobar i odgovoran predsjednik države, državnik, uvijek vodi računa da je predsjednik svih građana, svih religija i svih svjetonazora.
Ovih dana, nakon kraćeg razmišljanja i sam sam se odlučio angažirati. Deset godina u nevladinom sektoru, kroz Hrvatski helsinški odbor, ali i javne nastupe, djelovao sam u dobroj vjeri ukazujući na propuste vlasti. Duboko vjerujem da vlast svakoj udruzi za ljudska prava mora biti prirodni neprijatelj jer vlast je uvijek ta koja krši ljudska prava i odgovorna je za sve manjkavosti vladavine prava u društvu. Nakon deset godina bezuspješnog ukazivanja i ironičnog kritiziranja shvatio sam da je sada prilika da se nešto učini jer nikada kao sada građanima je jasno da je rok trajanja SDP-a i HDZ-a jednostavno istekao. Slične stranke odavno su nestale sa scene u najvećem dijelu posttotalitarne Europe. Jedni drugima sliče više nego ikada – izgubili su identitet, ponos, nemaju ljude, nemaju vertikalnu protočnost i kriterije, a posebno nemaju moderne politike. Izgubljeni su u vremenu i prostoru, za promjene nemaju snage, a nude isključivo klijentelizam, korupciju i podobnost. Ono što nudi opcija kojoj se priključujem racionalno je društvo, jačanje institucija i njihove neovisnosti, obračun s korupcijom na svim razinama, promjena i normalizacija izbornog zakona, jačanje slobode medija, jednako vrednovanje svih totalitarnih sustava, europski, a ne partizanski antifašizam, suverenitet u smislu gospodarskog pojasa i ravnopravnost unutar EU-a, reforma zdravstva i javne uprave, olakšavanje poduzetništva… Nisam naivan i ne mislim da će se sve ostvariti, ali obaveza je barem jedanput u životu pokušati. Sad’ ili nikada! Teško će ubrzo doći nova prilika ako se zvijeri oporave!