Zašto nije glasno odjeknulo upozorenje slavnog ekonomista o UVOĐENJU EURA

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Hrvatskom je odjeknula izjava jednog od najpoznatijih ekonomista, Josepha Stiglitza, dobitnika Nobelove nagrade, kako Hrvatska ne smije zamijeniti kunu eurom. U hrvatskom javnom prostoru izjava gospodina Stiglitza je bljesnula i ništa više. Kad tako ugledan znanstvenik iznese tako odlučno tvrdnju po kojoj je zapravo tragična odluka hrvatske vlasti da kunu zamijeni eurom, prirodno je očekivati veću glasnost, kako ekonomista koji se zalažu za zamjenu kune eurom, tako i onih koji smatraju da je, u najmanju ruku, preuranjena odluka hrvatskih vlasti. Narod bi kazao: od sto glasa, glasa čuti nije bilo. Hrvatski ekonomisti dio su hrvatskog znanstvenog korpusa, ma kako bili nezadovoljni stanjem u znanosti, i morali su, već prilikom najave o zamjeni kune eurom biti glasniji. Izgleda da je ugled ekonomista pao na najnižu granu. Možda s pravom. Kao što znamo, u javnom prostoru se, kada je riječ o zamjeni kune eurom, uvjerava javnost kako cijene neće rasti. Uvijek je omiljeni primjer povećanje cijene kave u kafiću. Jasno, cijena kave u kafiću je nebitna, kako za uvođenje, tako i za neuvođenje eura. Kad neka zemlja fiksira tečaj nacionalne valute, slučaj Hrvatske, za neku od valuta, tada je primjereno, i obvezno, raspravljati o posljedicama takve mjere na gospodarstvo, odnosno, što je isto, na životni standard građana. Ni manje ni više. Prema tome, bitna pitanja ostala su neraspravljena, cijela se priča svela na političku odluku stranke na vlasti. Mora se reći kako je najveća oporbena stranka uglavnom, po starom dobrom običaju, šutjela kad je jedan dio oporbe inzistirao na tome da se odluka o zamjeni kune eurom prepusti hrvatskim građanima na referendumu. Nisu tražili, a trebali su, raspravu o učincima tako važne odluke. Da bi građani mogli reći što zapravo žele, moraju biti objektivno informirani. Ovako je prijedlog za raspisivanjem referenduma na istoj intelektualnoj razini kao i stav kako on nije potreban.

Autor ovih redaka smatra danas, kao što je to smatrao u vrijeme donošenja odluke o zamjeni kune eurom, da Hrvatska zapravo nema izbora i da će zamjenom kune eurom okajati grijehe prošlosti. O kojim grijesima je riječ, reći ću nakon prezentacije stavova slavnog gospodina Stiglitza.

Argumenti protiv


Gospodin Stiglitz je protiv zamjene kune eurom. U obrazloženju svog stava ističe kako uvođenje eura oduzima Hrvatskoj dva važna instrumenta ekonomske politike koja su važna u procesu prilagođavanja šokovima. Uvođenjem eura gubi se mogućnost promjene tečaja, s jedne strane, i, s druge strane, oduzima joj se monetarna politika, što znači da se smanjuju mogućnosti na promjenu kamatnih stopa. Jedne zemlje lakše, a druge teže amortiziraju šokove koje donosi kriza. Zbog različitih  utjecaja krize na pojedine zemlje, monetarna politika koja odgovara zemljama poput Njemačke ili Nizozemske ne odgovara nužno i onima poput Hrvatske ili Španjolske. Različita gospodarska struktura različito reagira pa je nužno da svaka zemlja ima što veći broj instrumenata na raspolaganju kako bi učinkovito odgovorila na izazove krize. Gospodin Stiglitz se fokusirao na temeljne napomene. Ipak, upozoravajuća je njegova izjava kako Hrvatskoj nisu potrebni krediti, već pomoć. Time je kratko i precizno identificirao stanje u Hrvatskoj. Mogao je dodati kako dohodak po glavi stanovnika u Hrvatskoj u odnosu na prosjek eurozone značajno zaostaje, što, sa svoje strane, ima značajne posljedice na građane koji su na rubu ili čak u zoni siromaštva. Velik broj siromašnih građana prijeti socijalnom miru koji je nužan kako bi se prebrodila kriza. Trebao je tome dodati kako visina kamatnih stopa u Hrvatskoj, u odnosu na druge članice eurozone, usporava rast i razvoj gospodarstva. Kao ugledni fiskalni stručnjak morao je, navedenom, dodati kako je velika porezna presija i usprkos njoj prikupljena porezna sredstva nisu dovoljna za osiguranje potrebnih javnih dobara građanima. Posebno je trebao naglasiti kako su mastriški kriteriji u korist zemalja koje bilježe suficit platne bilance. Ima toga još što bi se moglo iznijeti kao ozbiljna argumentacija kako nije vrijeme za zamjenu kune eurom. Osobno bih navedenom dodao kako nismo proveli reforme koje su nužne kako bi se smanjilo ograničenje koje će nužno donijeti zamjena kune eurom. Posebno je upitna zamjena kune eurom u vrijeme krize izazvane koronavirusom. Prisutna kriza je nepoznata (nije usporediva ni s jednom iz prošlosti) pa je time naglašeno neizvjesna. Dakle, ne radi se o rizicima, poznatim neizvjesnostima, već je riječ o nepoznatim rizicima, što znači da ignoriranje postojeće krize može dodatno destabilizirati ionako nestabilan gospodarski i društveni sustav u Lijepoj Našoj.

Argumenti za euro



To bi bili, ukratko, razlozi zbog kojih je gospodin Stiglitz u prvu. Međutim, postoje grijesi koje smo tijekom naše kratke povijesti ustrajno činili, koji, po mome mišljenju, sugeriraju nastavak procesa konvergencije kako bi se zamijenila kuna eurom. Mišljenja sam da bi bilo dobro da hrvatski građani na referendumu donesu konačnu odluku. Uostalom, zamjena kune eurom nije bilo kakva politička odluka. Zamjena kune eurom je strateška politička odluka. To više ako se prisjetimo da je referendum o ulasku u EU bio prilično nedemokratski.

Uspostavom samostalnosti Hrvatska je nastavila s politikom prethodnog sustava i dopustila građanima da svoju štednju transformiraju u devize koju potom mogu uložiti u poslovne banke.

Usput rečeno, bilo je nepotrebno i nedopustivo, prema ustavnoj odredbi o neotuđivosti privatnog vlasništva, zatečenu deviznu štednju proglasiti starom deviznom štednjom i tako je nacionalizirati. Treba reći kako je stara devizna štednja bila snažna poluga u procesu privatizacije o kojoj građani s pravom imaju najgore moguće mišljenje. Navedenom možemo dodati kako bi ocjena bila gora kad bi se provela društvena analiza koristi i troškova provedene privatizacije. Mišljenja sam kako je, uz ratne devastacije, privatizacija odlučujuće utjecala na smanjenje bogatstva, odnosno povećanje siromaštva u Lijepoj Našoj. Najveću cijenu plaćali su i plaćaju današnji umirovljenici.

Model se temeljio na prodaji deviznih sredstava poslovnih banaka, prikupljenih deviza od stanovništva, središnjoj banci koja je otkupom deviznih sredstva emitirala nacionalni novac – povećala primarni novac. Tako su poslovne banke formirale kreditni potencijal u nacionalnoj valuti iako su obveze i dalje glasile na strana sredstva plaćanja. Razumljivo da su poslovne banke na temelju tako formiranog kreditnog potencijala morale plasirati kredite putem valutne klauzule – u valuti na koje su glasili izvorni depoziti. Ništa novo i ništa pametno jer je tako, bar načelno, zadržana računovodstvena i valutna usklađenost sredstava i plasmana poslovnih banaka. Kako bi se identificirao problem, potrebno je definirati poslovnu banku.

Osnovni smisao

Za mene najprihvatljivija definicija banke glasi: banka je institucija koja se profesionalno bavi uzimanjem kredita. Narodski rečeno, poslovne banke profesionalno prikupljaju sredstva, što znači da ih jednako profesionalno plasiraju uz dobit, pri čemu paze da na vrijeme izvršavaju obveze prema svojim kreditorima (deponentima). Kreditni potencijal temelji se na štednji. Drugim riječima, poslovna banka spaja suficite i deficite štednje koje kolokvijalno zovemo depoziti i krediti. Osnovni smisao bankarskog sustava je, čime obavlja vrlo važnu društvenu i gospodarsku funkciju, neutrošene dohotke ponuditi i plasirati onim pojedincima i tvrtkama koje će učinkovito upotrijebiti kupljenu štednju. Tako se formira tržišna kamatna stopa. Uobičajeno, stanovništvo štedi dok gospodarstvo i država troše iznad svojih mogućnosti. Prema tome, krediti imaju svoje polazište u štednji pa kako je štednja nominirana u devizama, jasno je da su i odobreni krediti vezani, putem valutne klauzule, uz valutu. U cijeloj priči bitna je valutna klauzula jer ona transformira nacionalnu valutu u monetarnog manekena.

Umjesto navedenog pristupa, bilo je potrebno na temelju devizne štednje odobravati devizne kredite koje bi dužnici otplaćivali u valuti u kojoj im je odobren kredit. To je kardinalna razlika između mojeg pristupa i pristupa koji je bio i jest u primjeni. Tako smo namjerno i svjesno učinili istočni grijeh. Naime, varijabilnost (rast i smanjenje tečaja izraženog u domaćoj valuti) valutne klauzule određuje domaća središnja banka svojom tečajnom politikom. Ako domaća valuta aprecira, tada će jedinica strane valute koštati manje jedinica domaće valute. I obratno. Međutim, ako je dužnik obvezan vraćati kredit u stranoj valuti, tada cijenu strane valute određuje zemlja iz koje je strana valuta. Primjer. Tečajem njemačke marke upravljala je njemačka središnja banka. Utjecaj domaće središnje banke bio je ograničen, a odnosio se samo na hrvatski dinar i potom kunu u odnosu na njemačku marku. Utjecaj je bio zanemariv. Da je tome tako, pokazalo se u vrijeme snažne aprecijacije švicarskog franka, kada hrvatska središnja banka, fiksirajući tečaj kune za euro, nije mogla učiniti baš ništa kako bi barem usporila njegovu aprecijaciju.

Neobuzdana rastrošnost

Valja uočiti kako bi odobravanje deviznih kredita na temelju deviznih depozita istovremeno smanjilo pritisak na aprecijaciju kune. Razlog je jednostavan – smanjila bi se potražnja za deviznim kreditima. Treba reći kako bi u tom slučaju visina inozemnog duga također bila manja. Nadalje, valja uočiti da bi država u tom slučaju ostvarivala manje porezne prihode (kvaka 22), što bi smanjilo njezinu neobuzdanu rastrošnost. Da skratim. Problem devizne likvidnosti prenesen je na središnju banku koja je putem deviznog tržišta otkupljivala devizna sredstva. To i takvo stanje financijskog sustava Hrvatske možemo nazvati nizozemskom bolešću temeljenom na kreditu umjesto, slučaj Nizozemske, energenata ili neke druge lako utržive prirodne sirovine. Kuna je, nizozemski gulden je imao iste probleme, aprecirala pa je središnja banka jednom rukom otkupljivala devizna sredstva i tako emitirane kune, a drugom povlačila suvišnu likvidnost povećanjem obvezne pričuve. Zaključak – nije se smjelo integrirati inozemnu kreditnu ponudu u stranoj valuti i domaći financijski sustav. Trebalo ga je, kako bi rekli računovodstveni stručnjaci, voditi izvanbilančno. Ispravan pristup zahtijeva povezati ponudu deviznih sredstava s potražnjom za deviznim sredstvima. Tu se javlja osigurač kojeg nema u sustavu valutne klauzule. Osigurač se sastoji u činjenici po kojoj korisnici deviznih kredita moraju dokazati da su u vrijeme dospjelih obveza po deviznom kreditu u stanju istu izvršiti u devizama. To je moguće jedino ako kreditni dužnik raspolaže deviznim prihodima. Tako bi devizno tržište bilo određeno izvoznom orijentacijom domaćeg gospodarstva. Umjesto toga, kao što sam rekao, nametnuto je središnjoj banci da preuzme obvezu devizne likvidnosti. To je jedan od razloga što središnja banka putem deviznih pričuva preferira deviznu likvidnost. Zamjenom kune eurom nestat će potreba za dijelom deviznih pričuva, što zagovornici uvođenja eura uporno naglašavaju. Poslovni ciklusi sugeriraju kako bi oslobađanje dijela deviznih pričuva valjalo čuvati za “crne dane”. Postavlja se pitanje zašto monetarni suverenisti nisu glasno progovorili o štetnim posljedicama deviznih depozita i kredita s valutnom klauzulom u vrijeme njihova nastanka. Toj i takvoj politici suprotstavili su se samo katastrofičari.

Uvozna konkurencija

To nam nije bilo dovoljno pa smo krenuli u sanaciju bankarskog sustava (koja je izravno koštala više od deset milijardi dolara) da bismo potom u bescjenje rasprodali sanirane poslovne banke. Tako smo učinili drugi istočni grijeh. Ostaje da se istraži tko je donio tragičnu odluku o rasprodaji hrvatskog bankarskog, zapravo financijskog, sustava. Na to bi pitanje mogli odgovoriti predstavnici dviju najmoćnijih političkih stranaka. Možda zbog toga šute kad se otvori rasprava o funkcioniranju financijskog sustava. Dolazak stranih poslovnih banaka rezultirao je, preko financijske poluge, dinamiziranjem finalne potrošnje. Poslovne banke su odobravanjem kredita podržavale i razvijale konzumerizam. U 1994. godini od ukupno odobrenih kredita gospodarstvo je koristilo 81%, a stanovništvo 15%, da bi se udio gospodarstva u 2006. godini, u predvečerje krize, smanjilo na 41%, dok se udio stanovništva povećao na fantastičnih 50%. Pametnom dosta. Kako je hrvatsko gospodarstvo bilo otvoreno, domaći sektor nije se mogao suočiti s uvoznom konkurencijom, eksplozija potražnje temeljena na rastu kredita pokrivena je uvozom. Rezultat je poznat – tragičan i kroničan deficit robne razmjene s inozemstvom. Aprecijacija domaće valute, mjereno odnosom marginalnih produktivnosti rada, dodatno je ugrozila domaće gospodarstvo, kako u izvozu, tako i u uvozu. Razumljivo, strane banke nisu karitativne institucije. Inozemni investitori kupili su domaće banke kako bi ostvarile profit koji je, zbog institucionalnih rizika koji su i danas prisutni, bio i jest veći u odnosu na profit koji bi ostvarili u vlastitoj zemlji. Tako su domaće banke bile u funkciji uvoza i rasta deficita robne razmjene s inozemstvom koji su obilato kreditirale. Dakle, rast kreditnog potencijala nije rezultirao rastom investicijske aktivnosti gospodarstva kao što je to javnost očekivala. Nadalje, pogrešno se očekivalo kako će se kamatne stope smanjiti na razinu europskih. To je naprosto bilo nerealno jer u strukturi kamatnih stopa značajan dio predstavlja rizik odnosnog financijskog tržišta. Nema sumnje da naše sudstvo djeluje u smjeru povećanja rizika kreditiranja, što znači veću premiju na rizik i time povećanje kamatnih stopa. Osim toga, ne treba gubiti iz vida koncentraciju bankarskog sustava, što sugerira da imamo oligopolno financijsko tržište. Posljedice politike poslovnih banaka za hrvatsko gospodarstvo bile su pogubne. Krivili smo strane banke iako one nisu došle nezakonito. Štoviše, mora se reći da su unaprijedile tehnologiju poslovanja. Jasno, to nije dosta. Ipak, samo mi snosimo krivnju za neželjene učinke koje smo morali očekivati.

Gubitak kontrole

Zbog toga sam u to vrijeme predlagao osnivanje snažne i vodeće nacionalne komercijalne banke. O tome vlast nije otvorila raspravu. Jedan broj kolega me je čudno gledao pa sam ostao katastrofičar. Rasprodan je nacionalni bankarski sustav, što slikovito rečeno predstavlja gubitak kontrole nad krvotokom u kojem teče domaća krv (kuna), i to više u formalnom nego u sadržajnom pogledu kako smo to raspravili prilikom identifikacije prvog istočnog grijeha. U susjednoj nam Sloveniji nije bilo tako. Svi se sjećamo Ljubljanske banke. Oni su osnovali Novu Ljubljansku banku, a staru pustili u stečaj. Tako su dobili snažnu razvojnu polugu. Mi razvojne poluge nemamo. Monetarni suverenisti tada se nisu bunili. Tek se tu i tamo našao pokoji katastrofičar koji je ukazivao na pogubne posljedice nekontrolirane internacionalizacije bankarskog sustava.

Treći istočni grijeh je fiksiranje tečaja kune za euro. Iako nikad nije javno rečeno kako će se hrvatski dinar odnosno kuna vezati za njemačku marku, potom za euro, upravo se to dogodilo. Tu treba u raspravu uključiti varijablu vremena. Stabilizacijski program, proveden u listopadu 1993. godine,  fiksirao je tadašnji hrvatski dinar za njemačku marku na četiri četvorke (njemačka marka = 4,444 hrvatska dinara) i imao je cilj eliminirati psihološki dio inflacije. To je provedeno učinkovito. Monetarni stručnjaci su preko noći postali proroci i stekli (ne)zasluženi ugled. Međutim, nije tu razlog naših današnjih problema. Problem je što se stabilizacijski program nije pretočio u razvojni program. Razvojni program nismo nikad dobili, a tečaj tadašnjeg hrvatskog dinara i poslije kune ostao je vezan – usidren. U radu iz 1992. godine Rohatinski i ja smo predložili da se nakon šest mjeseci stabilizacijskog programa (eliminacija psihološkog dijela inflacije) upravlja tečajem hrvatskog dinara imajući u vidu odnos marginalnih produktivnosti njemačkog i hrvatskog gospodarstva. Molim čitatelja da uoči da je prijedlog dan cijelu godinu prije nego što je donesen i proveden stabilizacijski program. To je bitno identificirati i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković.

Kriva dilema

Uz fiksni tečaj moram spomenuti i uvođenje PDV-a, 1998. godine, s jedinstvenom stopom od 22%, što je znatno povećalo porezne prihode i omogućilo daljnji rast javnih rashoda. (Interesantno je identificirati da promjene sustava i politike rezultiraju povećanjem poreznih prihoda i porezne presije.) Danas je domaćem gospodarstvu još teže poslovati jer standardna stopa PDV-a iznosi 25%. O tome neću raspravljati jer sam na ovim stranicama već raspravljao o rastrošnosti hrvatske države. Treba reći kako se otvorila žučna rasprava, koju je politika ignorirala, o neprimjernosti fiksnog tečaja. Kad je hrvatski financijski sustav definitivno euriziran uz pomoć valutne klauzule, nacionalna valuta kuna postala je tek simbol bez smisla i sadržaja. Osim toga, štetno je u uvjetima potpune eurizacije hrvatskog financijskog sustava varijabilizirati politiku tečaja.

Nažalost, ostali su valutni i institucionalni rizici pa je u interesu svih građana da se što prije zamijeni kuna eurom. Prema tome, kriva je dilema treba li ili ne uvesti euro. Euro se mora uvesti što prije, slijedi što politika ne želi čuti, ako i samo ako provedemo nužne reforme koje će smanjiti brojne rizike. Korupcija je metastazirala i zahvatila cjelokupni sustav koji je, objektivno, neučinkovit. Prema tome, uvođenje eura valja identificirati kao šansu da se cjelokupno društvo restrukturira, što će smanjiti rizike, s jedne strane, i, s druge strane, osloboditi potencijale rasta i razvoja. Ako to ne učinimo, uvođenje eura bila bi samo još jedna tragična odluka.

Griješili smo mnogo. Štoviše, griješili smo kad smo god mogli. U grijehu nam nema ravna. Pokora mora biti primjerena grijehu. Grijeh bez pokore je abolicija koja nema smisla jer abolicijom dodatno potičemo grijeh.

Za pokoru ćemo morati smanjiti udio države u finalnoj raspodjeli BDP-a najmanje za četvrtinu. Narodski rečeno, smanjit ćemo poreze i ostala parafiskalna davanja i tako dodatno ugroziti socijalno ugrožene građane. Racionalizirat ćemo, što je naročito bolno jer će politički podobni ostati bez posla, državu, što se uobičajeno naziva reformom. Država će morati funkcionirati u tvrdom budžetskom ograničenju, što znači da prestaje rastrošno ludilo.

Bolna pokora

Pravosuđe će morati učinkovito obavljati svoje poslove u skladu sa zakonima kako bi se smanjio institucionalni rizik. Klijentelizam i korupcija neće biti mogući u ovoj mjeri. Politički moćnici neće raditi što i kako hoće, već će se morati pokoravati zakonskim odredbama. Narodski rečeno, neće biti moguće ignorirati zakone kao što to godinama čini gradonačelnik grada Zaprešića, gospodin Željko Turk. Upravno vijeće i njezin predsjednik mr. sc. Drago Bago, koji je i predsjednik Gradskog vijeća, morat će objasniti državnim organima na temelju kojih zakonskih propisa su donosili odluke jer će u protivnom odgovarati za nezakonit rad Veleučilišta. I tako dalje. Za primjere koje sam naveo postoji dokumentacija na www.rifin.com pod naslovom Zaprešić kao slučaj; Veleučilištu Baltazar, Ministarstvu znanosti i obrazovanja.

Nije to sva pokora. Morat ćemo mnogo više raditi kako bismo živjeli od svog rada. Morat ćemo povezati znanstveni i obrazovni sustav, s jedne strane, i, gospodarstvo, s druge strane. Ministar znanosti i obrazovanja morat će biti menadžer jer za postojeći jalovi birokratski pristup znanosti i obrazovanja neće biti mjesta.

Pokora će biti velika i bolna kako bi se okajali veliki i nerazumljivi grijesi koje smo učinili u kratkoj i tragičnoj prošlosti. Prisutna kriza, za koju nije moguće reći koliko će biti bolna i koliko će trajati, mogla bi, po mome mišljenju trebala, odgoditi zamjenu kune eurom. Eurozona neće tek tako dopustiti zamjenu kune eurom. U vrijeme prošle krize problem je bila Grčka. Sutra će problem biti Hrvatska. Eurozoni naprosto, imajući u vidu stanje u EU-u, ne treba još jedan kompromitirajući slučaj. Daleko razvijenije zemlje od Hrvatske koje su uvele euro imaju problema. Kod manje razvijenih problemi su uvijek dramatičniji. U tome je ispravan stav gospodina Stiglitza.

Cijena pijanstva

Međutim, valja podsjetiti da je premijer Ivo Sanader, kad je Hrvatsku zahvatila kriza, dao ostavku. Očito je bio dobro informiran kako je prošlo vrijeme rasipničkog pijanstva i kako nužno slijedi sedam mršavih krava“, smanjenje javnih rashoda, jer će javni dug podivljati te će kreditni rejting zemlje postati upitan. Cijenu pijanstva platio je Zoran Milanović koji se borio kako je znao i umio. To je razlog što nije tako poželjno ubrzati procese reformi koji su nužna i odlučujuća pretpostavka uvođenju eura.

Kratko rečeno, kriza će odgoditi uvođenje eura. Bilo bi loše da problem stavimo u ladicu. Upravo otvaranje rasprave i izrada potrebnih kalkulacija može nam biti od velike pomoći u traženju izlaska iz ove krize. Vrijeme pijanstva je prošlo i to ne zato što je kriza došla, nego zato što smo valjda, nikad se ne zna, naučili lekciju za koju smo platili veliku socijalnu cijenu.

Prema tome, zamjena kune eurom naša je sudbina jer ćemo se riješiti grijeha prošlosti koji su nas doveli u stanje kad izvanjsko ima zadnju riječ. Raspravu koju ste pročitali valja zapamtiti, kako bi to rekao premijer Andrej Plenković, prilikom procjene i ocjene budućih poteza Vlade.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI