ZAGREB IGRA ODLUČUJUĆU ULOGU? Bosanska kriza rješava se nakon američkih izbora!

Odnosi između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske definitivno su ušli u novu fazu. Posjet Milorada Dodika, u funkciji predstavnika Srba u Bosni i Hercegovini, Zagrebu simbolično je označio ulazak u jednu novu fazu u kojoj službeni Zagreb počinje igrati možda i odlučujuću ulogu u rješavanju krize u Bosni i Hercegovini.

Zašto odlučujuću i zašto baš sada? Više je razloga zbog kojih treba smatrati da će pojačani angažman Zagreba dovesti do dogovora naroda u BiH, izmjena izbornog zakona i konačne uspostave državnih institucija koje neće služiti jednom od naroda za majorizaciju i pritisak na drugi narod. Prije svega, Hrvatska u novu inicijativu u Bosni i Hercegovini ulazi osnažena za ulogu aktivne članice NATO-saveza i Europske unije.

Vodeći ljudi države itekako su dobro upoznati sa zbivanjima u susjedstvu, a očigledno je da njihove stavove, prije svega o položaju Hrvata kao jednog od konstitutivnih naroda u BiH, dijele i brojne druge članice u Europskoj uniji. Za razliku od devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su bošnjačka i srpska propaganda stvarale mit u međunarodnoj zajednici o želji Hrvatske za pripajanjem dijelova BiH, takva propaganda danas teško prolazi. Hrvatska se u međunarodnim krugovima nametnula kao konstruktivan faktor koji ne poseže za tuđim teritorijem, ne nameće i ne prisvaja ništa što pripada drugim narodima, već samo traži ista prava koja imaju i drugi narodi u BiH i za Hrvate.

Žestoki napadi

Takvu politiku teško je ignorirati i proglasiti je neprijateljskom, kako to bezuspješno već godinama pokušavaju bošnjački političari. Njihova politika prema Hrvatskoj svodi se na konstantnu difamaciju Hrvatske kao sljedbenice tzv. udruženog zločinačkog pothvata koja tobože želi prisvojiti dio Bosne i Hercegovine. Na njihovo veliko razočaranje, takva politika ne nalazi nijednog ozbiljnog sugovornika u međunarodnoj zajednici. Štoviše, zapanjuje podatak da dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH, Komšić i Džaferović, nisu ostvarila ni jedan međunarodni posjet u proteklih godinu dana, a ni u Sarajevo im nije došao nijedan strani državnik. Vrhunac njihova međunarodnog angažmana je posjet europskih povjerenika Bruxellesu, gdje ih, s vremena na vrijeme, pokušavaju urazumiti i nagovoriti na konstruktivnu politiku dogovora i kompromisa. Već sama činjenica da je RH članica Europske unije te da je izlobirala donošenje nekoliko rezolucija Europskog parlamenta o stanju u Bosni i Hercegovini poruka je velikobošnjačkim unitarističkim krugovima da mogu zaboraviti na svoje maksimalističke zahtjeve. Odnosno, bit će prisiljeni sjesti za stol i dogovarati se. Upravo je dogovor ono čega se službeno Sarajevo grozi jer svaki dogovor počinje razmatranjem ranije postignutih dogovora i sporazuma. U ovom slučaju Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma koji su, željeli to priznati ili ne u Sarajevu, temelj današnje Bosne i Hercegovine. Svako negiranje navedenih sporazuma rastakanje je samog tkiva države. Upravo to u Sarajevu već godinama rade. Mainstream bošnjačke politike naveo je narod i javno mnijenje da misle kako su navedeni sporazumi samo etapa u stvaranju “normalne” i centralizirane države. Takva politika nužno vodi u konflikt narode u Bosni i Hercegovini i toga su u Europskoj uniji itekako postali svjesni. Djelomičnu potporu centralizaciji i unitarizaciji bošnjačka politika nalazi kod nekih činovnika američkog veleposlanstva, ali i to bi se uskoro moglo promijeniti. Nakon posjeta američkog državnog tajnika Mikea Pompea Zagrebu može se očekivati revidirana politika SAD-a prema “hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini”. Može se reći kako je upravo “američka kočnica” bila glavna prepreka postizanju novog dogovora između naroda u Bosni i Hercegovini i reviziji nekih od ključnih institucija i zakona te države. Amerikanci su zazirali od bilo kakvih ustupaka srpskoj strani u BiH jer su u njihovoj politici gledali instrument ruskih geopolitičkih interesa u ovom dijelu Europe.



Izbacivanje Rusa

Stoga već desetljećima podržavaju politiku jačanja centralnih institucija države, što je de facto u suprotnosti s ranije potpisanim ugovorima. Međutim, najnovija Trumpova inicijativa kojoj je cilj bio dovođenje predstavnika Srbije i Kosova za pregovarački stol očito je otoplila odnose između Washingtona i Beograda pa američki stav u BiH više neće biti tako snažno naklonjen jačanju središnje države i centralizaciji institucija. Paradoksalno, ali srpsko približavanje SAD-u daje priliku Hrvatima u BiH za repozicioniranje i toliko željenu izmjenu izbornog zakona. Iako se čini da su odnosi Rusije i SAD-a narušeni više nego ikada, to se uopće ne treba odraziti na političku situaciju Bosni i Hercegovini i na hrvatsko susjedstvo. Nije nikakva tajna da se težište američkog interesa odavno izmjestilo s Balkana te da je njihov, privremeni, povratak uglavnom bio uvjetovan trasama sadašnjih i budućih plinovoda i naftovoda na prostoru jugoistočne Europe.

No, definiranjem trase Turskog toka i TANAP-a te početkom realizacije gradnje terminala za ukapljeni američki plin u Omišlju definirana je i energetska karta jugoistočne Europe. Američki interes prebacit će se na istok Europe, Kavkaz i Kaspijski bazen. Može li se dogoditi da u jednom trenutku interesi Rusije i SAD-a u jednom dijelu svijeta budu istovjetni – mir i napredak? Takav scenarij bi mogao biti na pomolu upravo u ovom dijelu Europe, a posredno i u Bosni i Hercegovini kao najvećem otvorenom žarištu poslijeratne Europe. Napredak i dogovor moguće je očekivati ako se u cijelu situaciju ne umiješa Turska koja pokušava povratiti imperijalni utjecaj na Balkanu i Bliskom istoku. Gotovo nema sukoba od Sjeverne Afrike, Bliskog, Srednjeg istoka do Srednje Azije u koji, na neki način, nije involvirana Erdoganova Turska. Traži se bilo kakav povod za demonstriranje moći i povratak nekadašnjeg ugleda svjetske velesile. Bošnjačka politička vrhuška ne skriva dobre odnose s Erdoganovim režimom, ali zbog zategnutih odnosa između SAD-a i Erdogana pitanje je hoće li Izetbegović i SDA uputiti poziv Turskoj za sudjelovanje u pregovorima o budućem unutarnjem uređenju BiH. S jedne strane Bošnjaci bi na ovaj način dobili direktnog zagovornika svojih interesa u pregovorima, ali bi s druge strane vjerojatno zauvijek izgubili naklonost SAD-a.

Otvorena žarišta

Definitivno rješenje nove “bosanske krize” možemo očekivati nakon lokalnih izbora u BiH koji su najavljeni za studeni. Tada će biti poznati i rezultati američkih predsjedničkih izbora i znat će se hoće li SAD na jugoistoku Europe nastaviti politiku Trumpova pristupa ili će promovirati neki novi pristup, za što će trebati vremena, uhodavanje novih posebnih izaslanika i nove administracije. No, ako smo išta naučili od dosadašnjih američkih smjena administracije, to je činjenica da u većini pitanja oko otvorenih žarišta u svijetu nema bitnih promjena u političkom kursu vlade SAD-a nakon izbora. Prevedeno, Amerikanci ne vode politiku od danas do sutra, ona je plod strateških, dugoročnih promišljanja i prilagođavanja situacije u svijetu interesima SAD-a. Stoga je teško očekivati veliki zaokret politike SAD-a nakon predsjedničkih izbora, ako uopće i dođe do smjene administracije. Budući pregovori vezani za budućnost Bosne i Hercegovine vjerojatno će se voditi pod američkim pokroviteljstvom jer Amerikanci su ponosni na činjenicu da su upravo oni, a ne EU, donijeli mir u Bosnu i Hercegovinu i ne propuštaju priliku to redovito nabiti na nos vodećim članicama EU-a. No, nije nevažna činjenica da će možda i presudnu ulogu imati upravo vodeće članice EU-a, Francuska i Njemačka. Za razliku od nekih ranijih pokušaja pronalaska rješenja za Bosnu i  Hercegovinu i njezin brži put prema euroatlantskim integracijama, dobro je što su vodeće članice EU-a izvrsno informirane o stvarnom stanju na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Hrvatska diplomacija taj je zadatak odlično odradila u posljednjih nekoliko godina i rezultat ne bi trebao izostati.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI