ZABIJA SE ZADNJI ČAVAO U LIJES TUĐMANOVE HRVATSKE: ‘Zapalimo svijeću svakome, ali progovorimo o istini. Inače falsificiramo povijest’!

Ured Predsjednice RH

Dok Mirko Galić spekulira kako bi moglo doći vrijeme kada zločini neće imati imena ni prezimena, već samo žrtvu koju oplakujemo, Tvrtko Jakovina i “deseti Srbin po moći u svijetu”, kako ga tituliraju sami beogradski mediji, legendarni obnašatelj brojnih dužnosti na najvišim instancama srpskih kulturnih institucija u Hrvatskoj, dr. Dejan Jović, još prije koju godinu su predavali ne samo na Filozofskom fakultetu nego i hrvatskim vojnim kadetima na hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”, dok je dr. Žarko Puhovski, nakon što je dugih 30 godina predstavljao svojevrsnu moralnu medijsku vertikalu, zahvaljujući izbezumljenosti aktualnog hrvatskog predsjednika, medijski tek sada prokazan kao čovjek zahvaljujući čijem su svjedočenju između ostaloga hrvatski sveučilištarci u doba davnog hrvatskog proljeća dobili teške godine robije. Dobro došli u detuđmaniziranu Hrvatsku, državu na čijim bi granicama puno bolje pristajala ploča s tekstom: bivša socijalistička republika Hrvatska.

Pomirenje Hrvata i Srba koje je trebalo intenzivirati ako želimo naprijed, ali ne na ovim osnovama, dovelo je do toga da je službeno izaslanstvo SDSS-a, dakle aktualnog koalicijskog partnera HDZ-a, nedavno u Vukovaru pohodilo tzv. groblje šajkača i položilo prigodni vijenac. Žrtvama na spomen. Žrtve pokopane na tom groblju su, uče nas stariji Vukovarci, uglavnom četnici koji su grad napadali dok ga nisu do kraja razorili, a nakon toga ga obeščastili. Tako što su likvidirati ranjenike iz bolnice, tako što su po Vukovaru masovno silovali žene, tako što su u preostalim danima nakon okupacije likvidirali sve što je hrvatsko u Vukovaru ostalo. Sad smo i tom društvu zapalili svijeću, a to se dogodilo na temelju razvikanog pomirenja Hrvata i Srba, procesa tolerancije koji eto gradimo, načinom kojim smo pogubili, ali doslovno svaki ljudski i politički, da ne kažem nacionalni kompas.

Jasna krivica


Više ne znate tko je zlikovac, a tko je žrtva, niti se u tim gabaritima Domovinskom ratu više i prilazi. Da treba zakopati ratne sjekire, o tome nema zbora, ali da temelj tog trajnog mira može biti jedino povijesna istina ni o tome ne bi trebalo biti zbora. A povijesna istina je samo jedna: Srbi, Srbija, Beograd, napali su Hrvatsku, htjeli joj oteti trećinu teritorija, zapalili su pola Lijepe Naše i u herojskom otporu Hrvati su na kraju pobijedili. Pisati sada novu ratnu istinu s političkom porukom relativiziranja povijesne istine pa paliti svijeće za jedne i druge žrtve, bez navođenja povijesnog ratnog razvoja situacije, može biti silno opasno, to može voditi relativizaciji i građenju teze po kojoj je to ipak bila neka vrsta građanskog rata.

Nema rata nakon kojeg nemamo jasno određenog krivca, žrtvu, poraženog i pobijeđenog. Od Krista naovamo, svi su ratovi na kugli zemaljskoj definirani. Pobjednikom i poraženim. Žrtvom i krivcem. Ovo bi dakle trebao biti prvi rat u kojem, respektirajući samo žrtvu druge strane, ne i njihovu krivnju, dakle žrtvu koja dolazi iz redova okupatora i agresorske strane, zamagljujemo punu povijesnu, pa i političku istinu. Jer, predstavnici druge strane, oni koji nisu bili u našim rovovima, ni dandanas ne mogu procijediti kroz zube: “Oprostite… mi smo krivi za zlo koje je došlo”. Nikad. A bez toga ne možemo naprijed. Samo natrag. A zna se što nas čega – u prošlosti. I dok smo tražili kod brojnih beogradskih posjeta Hrvatskoj barem neku od ovih riječi iskrene isprike, iskrene svijesti što su nam napravili, dok smo vagali geste koje su pratile te posjete i sami sebe uvjeravali:



“Pa dobro, ali eto, ipak su se ispričali”, druga strana je kao kod potresa samo mjerila intenzitet našeg bijesa zbog toga što eksplicitno nikad krivnju za rat nisu htjeli priznati. I zaključili su da smo dovoljno preparirani, da je Mesić na detuđmanizaciji napravio ogroman iskorak, da se može krenuti na drugu točku. Drugu točku možemo iščitati u tezi koju je nedavno medijski obradio ugledni hrvatski novinar Mirko Galić koji će u svojoj redovitoj kolumni postaviti naizgled retoričko pitanje te će nakon posjeta državnog vrha u Varivodama, impresioniran tim događajem, spontano reći: “Dolazi li vrijeme da zločini nisu ‘vaši’ i ‘naši’, a da su žrtve zajedničke?”. Ovo zakucavanje zadnjeg čavla u lijes Tuđmanove Hrvatske počelo je i ranije i Galić samo utvrđuje gradivo, no oprez je pretjeran. Ovdje više nema nikoga u vladajućim strukturama koji bi se usudio dignuti glas. Sve je “potaracano”, rekli bi moji dragi Dalmatinci…

No, ako više zločini nisu “naši” i “vaši”, već postoji samo zločin bez apostrofiranja čiji je, dakle zločin kao takav i žrtva kao takva, kako nam sugerira Mirko Galić, mi zapravo gubimo iz vida tko je zločine počinio i kako je i zašto žrtva postala žrtva. Primjerice, ako palimo svijeće za vojnike na koranskom mostu jer su u ratu stradali i jer je logično da njihove obitelji žele komemorirati sjećanje na njih, a ne kažemo da su ubijeni u trenutku kad su krenuli kao prethodnica u osvajanje Karlovca, te su u tom pohodu ubijeni, mi tom svijećom bez popratnog teksta skrivamo ogromnu laž. Zapalimo svijeću svakome, ali progovorimo o istini. Inače falsificiramo povijest.

Zločin i kazna

Ako imamo samo žrtvu bez teksta o tome koja je i kakva je to žrtva, mi novim generacijama prešućujemo istinu. Skrivamo činjenicu da je tadašnja četvrta vojna sila krenula na Hrvatsku, zdrobila pola zemlje, ubila 15 tisuća ljudi, 50 tisuća pretvorila u invalide i napravila ratnu štetu od nekoliko stotina milijardi dolara. Da je Hrvatska u herojskoj obrani od premoćnog neprijatelja uistinu ponegdje zakasnila u zaštiti života svih svojih građana i da je u ratnom vihoru počinjeno ne znam pet, deset, pedeset, možda stotinu zločina, od toga mi ne bježimo. Ali, sad bismo sve trebali staviti u isti koš i komemorirati žrtvu kao takvu. Bez objašnjenja. Dajte mi jedan rat na kugli zemaljskoj koji je tako završio? Pa što naši bajni ljevičari nisu Drugi svjetski rat tako završili pa da smo imali 1945. samo žrtve i samo zločince? Ustaške, ali i partizanske. Da smo ukinuli “vaše” i “naše” zločine. Ma ni danas na to ne pristaju, kamoli onda. Ali, kad se radi o srpskim zločinima, kad je na dnevnom redu srpski fašizam, nema te filozofije koja se neće upregnuti da se sakrije da se radilo baš o tome: o srpskim zločinima i o velikoj Srbiji. I ni o čemu drugome.

Da su se pogubili svi parametri u hrvatskoj državi, da su svi pojmovi izgubili originalno značenje, da riječi i pojmovi više praktički nemaju prepoznatljiv sadržaj, govori činjenica kojoj svjedočimo već nekoliko godina. Da, naime, dokazani, neću reći neprijatelji, svakako oponenti, žestoki, možda najžešći kritičari hrvatske države, njezina nastanka i osobito Tuđmanove uloge u povijesnom poslu, da su profesor Tvrtko Jakovina i profesor Dejan Jović predavali ni manje ni više negoli na hrvatskom vojnom učilištu. To je kao da su likovi poput Jure i Bobana nakon rata predavali na vojnoj akademiji JNA, u srcu Titove Jugoslavije.

Vječno jugoslavenstvo

Tvrtko Jakovina je žestoki, jedan od najžešćih kritičara u prvome redu Tuđmanove politike i jednako tako strastveni branitelj Titove politike. U svakom slučaju čovjek je na dijametralno suprotnim pozicijama u odnosu na interese, htijenja, povijest, tradiciju i sve što je donijelo ovih 30 godina hrvatske samostalnosti. Kako je bilo moguće da je čovjek takvog formata predavao na hrvatskom vojnom učilištu, misterij je prvog reda. Dejan Jović je pak pet koraka dalje. Taj bivši šuvarovac, zadrti jugoslaven, britanski đak, “deseti najmoćniji Srbin na svijetu“, čovjek koji čak i referendum o formiranju Hrvatske negira i problematizira, ukratko, politički Milorad Pupovac, i on je dakle predavao na vojnom hrvatskom učilištu u Zagrebu. Ali i na diplomatskoj Akademiji. I to godinama.

Pa kakva je to vojna naobrazba hrvatskih vojnika i časnika ako je nemoguća bez predavanja Dejana Jovića koji je cijelu knjigu posvetio temi da je “mit o Domovinskom ratu glavna prijetnja slobodi Hrvatske”? Je li to kolegij koji je predavao kadetima? Kad je već tome tako i ako je tome tako, onda je vrijeme za zastavu na pola koplja. Poraz je kompletan, poraz je temeljit, izgubili smo. Jer, ne trebaju srpski tenkovi doći na Trg bana Jelačića, za kuvertiranje poraza, kao metaforu tog poraza, dovoljno je znati da Dejan Jović predaje na hrvatskom vojnom učilištu. Godinama. I sve to pred očima hrvatskog generalskog zbora, pred očima hrvatskog časničkog zbora, pred očima stotina braniteljskih udruga. Usred glavnog grada svih Hrvata: Zagreba. Zapravo, Dejanu Joviću i Tvrtku Jakovini treba čestitati. Pobijedili ste. Rat je završen, a pobjeda nije naša nego – vaša. A onda se okrenuti tzv. našima i pitati ih samo jedno pitanje: jeste li normalni?

I za kraj, došli smo do toga da je nitko drugi negoli aktualni nervozni predsjednik hrvatske države, bivši pomalo kultni lider SDP-a, Zoran Milanović, izgovorio tri ključne riječi za vedetu hrvatskog komentatorskog novinarstva, za samu kralježnicu naše medijske moralne vertikale, za našeg medijsko-moralno političkog Bozanića, za čovjeka koji je doslovno desetak godina imao “sjedalicu” u svakom studiju hrvatske televizije, neku vrstu plaćene lože, gdje je mogao govoriti, ali baš o svemu. Zvalo ga se od vremenske prognoze, svih mogućih socioloških tema do ama baš svakog političkog događaja. Koga? Žarka Puhovskog! Koga? Čovjeka, kako je sada obznanio Zoran Milanović, koji je na sudskom procesu hrvatskim studentima 1971., svjedočio u korist optužbi koje je pisalo tadašnje komunističko “javno tužilaštvo”, a po kojima su tadašnji studenti Čičak, Budiša i ostali godinama robijali. Dražen Budiša je, primjerice, u sudskom procesu 1971. bio u 23. godini života kad je presuđen na četiri godine zatvora i odslužio je kaznu do zadnjeg dana.

Trenutna ekstaza

Unatoč svemu tome, Žarko Puhovski je nakon Tuđmanove smrti bio omiljeni komentator hrvatske državne televizije, pa zadnjih godina televizije N1, pa sada RTL-a, televizije koja je emitirala više partizanskih fimova negoli srpska televizija. I sada je u trenucima ekstaze Zoran Milanović, nekadašnja perjanica ljevice, čovjek koji je kao eminentni čovjek ljevice postao hrvatski predsjednik, prozborio par riječi o strašnom moralnom ponoru u kojem živi naš ugledni profesor, koji se doima posve indiferentnim spram iste te povijesne istine. U prijevodu, Puhovski se previše ne živcira. A zašto i bi? Njegovi prijatelji s Filozofskog fakulteta, Jakovina i Jović, predavali su čak i na hrvatskom vojnom učilištu, njegov prijatelj Mirko Galić, bivši Plenkovićev šef u Parizu, retorički se pita tonom koji jasno otkriva slaganje i afirmaciju, nije li došlo vrijeme da više ne tretiramo zločine kao “vaše” i “naše”, dakle ne detaljizirajmo, ne imenujmo, zločin je zlo samo po sebi, a on, on, koji je uvijek bio protiv svake hrvatske države, desetljećima ravna medijskim prostorom iste te hrvatske države. Bez obzira na suspektno držanje mitske 1971. Čekajte, to je hrvatska država? To smo sanjali? Za to su branitelji ginuli? Da Dejan Jović educira hrvatske vojne kadete? A Žarko Puhovski bude moralna vertikala svih mogućih TV kanala u istoj toj hrvatskoj državi?

Ne, nego je detuđmanizacija kojoj je sada dvadeset godina, temeljito izmijenila i poništila najveći dio Tuđmanova nasljeđa, brojni su pojmovi izrelativizirani preko svake mjere, svi pobunjenici su u najmanju ruku izbačeni iz stroja i nacija se, kao i kod Covida-19, malo-pomalo privikava na političko “novo normalno”.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI