Ante Gugić ime je koje je u obavještajnim krugovima dobro poznato jer je cijelu svoju karijeru posvetio tim djelatnostima. Prije Domovinskog rata bio je načelnik SIS-a, no do 90-ih je zanat učio i kao načelnik u zagrebačkoj miliciji, ali i kao sekretar partijske organizacije u nekadašnjem SUP-u.
Drugim riječima, Gugić je cijelu svoju karijeru proveo u sigurnosno-obavještajnom sustavu, kako u nekadašnjoj državi, tako i u demokratskoj Hrvatskoj. Jedno je vrijeme kao umirovljenik predavao na Vojnom učilištu, a zamjera mu se i to što kao načelnik nikoga nije procesuirao, pa ni Josipa Perkovića.
Sve je to relativno poznat dio Gugićeve biografije, no rijetki u zemlji znaju da je i on jedan od onih koji su se skrasili u državnim tvrtkama. Godinama ga se vezalo uz tvrtke kontroverznog poduzetnika Marka Vojkovića, bliskog bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću. Donedavno je bio savjetnik predsjednika Uprave Hrvatske pošte za sigurnost Ivana Čule, koji se u medijima nekoliko puta spominjao zbog niza afera što su potresale tu tvrtku. Osim toga, medijske stupce Čulo je punio i kao kadar Gordana Jandrokovića, s kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo, ali i činjenica da su rođeni u istom gradu – Bjelovaru.
Kada se zasitio posla u Hrvatskoj pošti, Gugić je zbrinut u Janafu, gdje je postao savjetnik Uprave za sigurnost ove tvrtke koja je javnosti postala zanimljiva u trenutku kada su policijski službenici zakucali na vrata predsjednika Uprave Dragana Kovačevića. Čudni su, međutim, putovi tih nekih tihih protagonista hrvatskog društva među kojima je i Gugić, koji je iz Hrvatske pošte otišao kada i Darko Dević kojega je zamijenio Tonči Matas, obavještajac i bivši prvi čovjek zadarske SOA-e koji se spominje i kao kadar bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Uz to što je Matas blizak s bivšim predsjednikom vladajuće stranke, poznat je i po prisnosti s bivšom kninskom gradonačelnicom Josipom Rimac koja mu se obraćala s “brate”. Brat Matas obavio je protuprislušni pregled njezina automobila, čime je kontaminirana istraga protiv te donedavne državne tajnice u Ministarstvu uprave, koja posljednjih nekoliko mjeseci kopni u zagrebačkom Remetincu, nabrajajući sve one koji su bili dijelom njezine koruptivne mreže. Matasa su u medijima povezivali i sa šefom šibensko-kninskog HDZ-a Nediljkom Dujićem, a poveznica vjerojatno postoji i s Jandrokovićem jer bez njega posao u Pošti ne može dobiti ni čistačica.
Tko je pak intervenirao za Gugićevo zbrinjavanje u Janafu, nije poznato jer se njegovo ime u medijima rijetko spominje – on se, po svemu sudeći, odlučio pritajiti i nestati iz javnosti, pa su tako mnogi zaboravili i na operaciju “Kameleon” u sklopu koje se u javnom prostoru spominjalo njegovo ime. Naime, riječ je o ilegalnoj, špijunskoj akciji kojom je od listopada 1999. do ožujka 2000. godine SIS pokušao spriječiti smjenu HDZ-a s vlasti, odnosno nakon izbora izvršiti jednu vrstu državnog udara protiv koalicijske vlasti. Ta priča spominjala se i u sudskom kontekstu pa se putem medija prozivao nekadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić da se složi s ocjenom Vijeća za civilni nadzor sigurnosnih službi, odnosno saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalu sigurnost te da se postupanja SIS-a u operaciji “Kameleon” proglase suprotnima važećim zakonima i propisima.
Da je “Kameleon” protuzakonit, potvrdio je u to doba Odbor kojim je predsjedao HDZ-ov Ivan Jarnjak pa je slučaj proslijeđen Bajiću, no “Kameleon” je i za sam HDZ dosta neugodna priča jer je 1998. operaciju otpočela Hrvatska izvještajna služba predvođena Miroslavom Tuđmanom, sinom pokojnog predsjednika Tuđmana. HIS-ova akcija provođena je po zakonu jer je Tuđmanova služba pomoću SIS-a i SZUP-a provjeravala aktivnosti OESS-a i sličnih stranih organizacija nakon mirne reintegracije Podunavlja.
Miroslav Tuđman u listopadu 1999. zaustavlja operaciju koju nakon toga ilegalno preuzima Sigurnosno-informativna služba, kojom je usmeno rukovodio tadašnji Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost Markica Rebić, s ciljem sprečavanja dolaska opozicije na vlast. SIS-ovci su se služili prisluškivanjima, zastrašivanjima i raznim drugim suspektnim radnjama. Nisu stali ni nakon smjene vlasti, a kao jedan od protagonista te operacije spominje se i načelnik Gugić koji je bio zahvaćen vojno-stegovnim postupkom, međutim, zbog zastare nije sankcioniran. Štoviše, kazneni postupak u tom slučaju nikada nije ni pokrenut. Ta je priča ostala visjeti u zraku, a Gugić se nastavio držao po strani, čak i onda kada ga se spominjalo zbog stana što mu ga je dodijelilo Ministarstvo obrane. Upravo je on kao agent SIS-a, današnje VSOA-e, dobio najveći stan jer je bio šef službe pa se tako uselio u nekretninu na Horvatovcu od 134 četvorna metra. Gugića uz ostalo kroz karijeru prati glas pripadnika takozvane zagrebačke kriminalističke škole, što također nije čudno s obzirom na to da je uza sve ostale poslove kojima se bavio bio pomoćnik ministra za sigurnosno-obavještajne poslove u Ministarstvu obrane. Radio je i kao inspektor za očevide, ali i kao šef Odsjeka za suzbijanje maloljetničke delinkvencije, u njegovoj službenoj biografiji stoji podatak da je bio zapovjednik Policijske postaje Sesvete, a oni koji ga dobro poznaju svjedoče kako je riječ o klasičnom obavještajcu koji okonkretnim operacijama ne daje previše podataka.
Prema podacima sa stranica Hrvatskog sabora, Gugić ima status HRVI, a za svoje ratne doprinose primio je mnogobrojna odlikovanja i priznanja. Kad je riječ o obrazovanju, moglo bi se reći kako je Gugić doista radio na sebi pa je tako uz Ekonomski fakultet u Zagrebu završio i Fakultet kriminalističkih znanosti te Visoku školu za unutarnje poslove. Radio je na kninskom Veleučilištu “Marko Marulić”, a ovlašten je za obavljanje detektivskih te poslova privatne zaštite. Povremeno je i zagrebačkoj Ekonomiji predavao na temu vojske, a svoja je znanja dijelio i sa studentima Splitskog sveučilišta. Objavio je niz stručnih radova i knjiga, a na koncu je svoju karijeru nadogradio u Janafu, državnoj tvrtki od strateškog interesa za koju su se odnedavno zainteresirali istražitelji.