S jedne strane predsjednik s karakterom, a s druge strane karakterni HDZ-ovac. Tako bi se u kratkim crtama mogao sažeti konflikt između Zorana Milanovića i doajena hrvatske politike Vladimira Šeksa, koji traje posljednjih desetak dana. Nije nepoznanica da se nakon izbijanja afere Janaf karakterni Sinjanin probudio iz višetjednog sna pa je u svojevrsnom političkom ringu potukao sve koji su mu se našli na putu. Obračunao se tako Milanović sa Žarkom Puhovskim, napao je Daliju Orešković i Marijanu Puljak, prozvao pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, ušao u okršaj s Radom Borić i Gongom, tvrdo je kohabitirao s Andrejem Plenkovićem, a onda bez zadrške Šeksa nazvao najvećom štetočinom hrvatskog pravosuđa. Na odgovor, dakako, nije trebalo dugo čekati, Šeks je predsjedniku poručio da je patološki lažljivac. No sve i da je točna ta teza o Milanovićevoj lažljivosti, jedno je sigurno, predsjednik je prilično hrabar tip s obzirom na to da se odlučio upustiti u sukobe sa Šeksom, a javna je tajna da su svi oni koji su se u političkoj areni zamjerali Šeksu šaptom pali.
Jasni napadi
Da osim žestoke retorike Šeks Milanoviću sapuna i dasku, potvrđuje se i iz toga što se nakon njihovih verbalnih sukoba na noge digla takozvana HDZ-ova desnica koja navodno namjerava iskoristiti sukobe između premijera i predsjednika kako bi pokrenula predsjednikov opoziv, što je nevjerojatno jer je sa sličnom tezom nedavno javno istupila deklarirana ljevičarka Rada Borić. Iako Plenković zasad ignorira prijedloge o Milanovićevu opozivu, valja imati na umu da za pokretanje toga procesa najprije treba osigurati dvotrećinsku većinu u Saboru, a s obzirom na sve duži popis žrtava predsjednika Milanovića, to HDZ-u ne bi trebao biti problem. Kako se po političkim kuloarima šuška, u vladajućoj stranci uistinu je sve više onih koji žele opozvati Milanovića, a predvodnik te družine navodno je upravo Vladimir Šeks koji je Plenkoviću za Milanovića osmislio i drugo, podjednako intrigantno rješenje. Budući da u HDZ-u vjeruju da se Milanović ne ponaša u skladu sa svojom funkcijom, u jednom dijelu stranke smatraju da je krajnji čas da se pokrene rasprava o promjeni ustavnog položaja predsjednika Republike, a kada je riječ o Ustavu, treba znati da je upravo Šeks glavni HDZ-ov ustavni stručnjak.
Siva eminencija
U vladajućoj stranci svjedoče kako se doista u krugovima bliskima Šeksu raspravlja o tome da se predsjednika nakon isteka aktualnog mandata bira dvotrećinskom većinom u Saboru, a ne na općim izborima kao što se to dosad prakticiralo. Šeksu bliska frakcija u vladajućoj stranci uvjerena je da Milanović krši svoje ovlasti, dok su u drugom dijelu HDZ-a s tim prilično oprezni, smatraju da bi ukidanje općeg izbora predsjednika za Plenkovića bio prilično riskantan manevar koji bi pokazao da se boji Milanovića, njegove retorike i njegova političkog utjecaja. Uz to, u vladajućim redovima dio članstva ispod glasa priznaje da je Milanovićeva retorika posve ispravna, s nekim njezinim dijelovima čak se i slažu te napominju kako ničim nije prekršio hrvatski Ustav. Sam Plenković, koji se još od parlamentarnih izbora nastoji distancirati od Šeksa, ne uvažava previše te njegove sugestije o udaru na predsjednika, no unatoč tome, Milanoviću ne ostaje dužan na verbalne napade, a premijerovi najprisniji suradnici uvjereni su da ti okršaji čak i koriste Plenkovićevu rejtingu jer u Saboru ionako nema adekvatne oporbe s kojom bi ušao u kvalitetne i konstruktivne obračune. Kažu kako je toga svjestan i Milanović, koji je baš zbog toga svoju retoriku skrenuo udesno jer smatra da je to najslabija karika predsjednika Vlade. Ipak, treba podsjetiti kako ovo nije prvi put da Šeks i Milanović otvoreno ratuju. U sukobe su ušli i tijekom obilježavanja Dana državnosti kojega je predsjednik odlučio bojkotirati tvrdeći da se 30. svibnja ne može zvati Danom državnosti jer on to nije. Tu Milanovićevu izjavu na nož je dočekao Šeks koji je i tada zatražio opoziv predsjednika zbog nepoštovanja Ustava. Ti sukobi u javnom su prostoru protumačeni kao dio HDZ-ova predizbornog folklora, međutim, oni koji godinama prate zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni ovim ratom između Šeksa i Milanovića neugodno su iznenađeni, tvrde da su oni godinama bili u korektnim odnosima, a Milanović je biranim riječima govorio o Šeksu pa ovaj njihov posljednji rat pripisuju taštini.
Kvalitetan odnos
Da s Šeksom doista nije lako zadržati kvalitetan odnos, na svojoj je koži osjetila i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koju je ovaj HDZ-ov doajen doveo u neugodnu situaciju usred posljednje kampanje za predsjedničke izbore kada je izjavio kako postoji mogućnost objave kompromitirajućih snimki koje bi ugrozile njezinu pobjedu na izborima. Nikada Šeks nije otkrio o kakvim se to kompromitirajućim snimkama radi, no baš se zato rasprava na tu temu intenzivirala u javnom prostoru i tijekom debate predsjedničkih kandidata. Tada se kao jedno od pitanja nametnulo i predsjedničino otkazivanje povjerenja Draganu Lozančiću, aktualnom Milanovićevu savjetniku, rasprava na tu temu sasvim je sigurno koristila Zoranu Milanoviću pa sad mnogi u nevjerici gledaju na njegove sukobe sa Šeksom. U nevjerici su mnogi gledali i na konačni prijedlog Zakona o pomilovanju koji je također osmišljen u HDZ-ovoj, odnosno Šeksovoj političkoj radionici. Tim se zakonom trebala ukinuti jedna od rijetkih predsjedničkih ovlasti, a kako se to odvijalo u mandatu bivše predsjednice, mnogi su to okarakterizirali kao Šeksov udar na Grabar-Kitarović koja se sa svojim nekadašnjim savjetnikom rastala u neugodnom tonu baš zbog pomilovanja Vanje Goldbergera. Nakon što se Grabar-Kitarović odrekla Šeksa, pod svoje ga je skute primio Plenković, a jedno se vrijeme govorilo kako je ovaj HDZ-ov doajen premijeru savjetovao da bivšu predsjednicu podrži s figom u džepu jer bi mu za opstanak na čelu stranke više odgovarao Milanovićev dolazak na Pantovčak. Jesu li te priče točne, nije poznato, ali je zato poznato da je upravo Milanović nerijetko laskao Šeksu. “Jedini preostali pravi HDZ-ov političar”, govorio je o čovjeku s kojim danas nemilosrdno ratuje. No kada govori o tome da je Šeks pravi HDZ-ov političar, Milanović nije daleko od istine, Šeks je uistinu posljednja tri desetljeća svojega života posvetio toj stranci, opstajući uza sve one koji su se smjenjivali na rukovodećim pozicijama. Šeks je na čelno mjesto u HDZ-u postavio Ivu Sanadera, a onda desetak godina poslije branio Jadranku Kosor baš od Sanaderova pokušaja da ponovno preuzme stranku, ali sve to dio je novije HDZ-ove prošlosti. Šeks je službeno u politiku zakoračio u prosincu davne 1988. godine kao predvodnik skupine od 40-ak hrvatskih političkih disidenata koji su u povodu UN-ova Dana ljudskih prava nekadašnjem predsjedniku Sabora naumili predati peticiju za povrat putovnica, s obzirom na to da ih je komunistička policija disidentima nerijetko otimala. Tom ih prilikom u Saboru nitko nije primio, međutim, Šeks na tome nije stao. Nekoliko tjedana poslije, uputio je nacrt svoje političke platforme na nekoliko disidentskih adresa, dokument koji je bio namijenjen Tuđmanu za kojega se tada znalo da osniva HDZ na koncu je završio kod Budiše koji je s Goldsteinom, Božom Kovačevićem i Vladom Gotovcem osnovao HSLS.
Tuđmanov čovjek
Unatoč tome, Tuđman je bio svjestan da mu je Šeks potreban pa je ovaj od proljeća 1989. nerijetko sudjelovao na sastancima s pokojnim predsjednikom. Razumljiv je to potez prvog hrvatskog predsjednika jer je Šeks zbog aktivističkog duha bio priznat u međunarodnim krugovima, osim toga, imao je političke veze s Beogradom, a uz to je uspješno organizirao slavonski ogranak HDZ-a. Svjedoci vremena kazuju kako je Tuđman Šeksa cijenio i kao solidnog pravnika koji razumije funkcioniranje državnih institucija. To što je Tuđman cijenio Šeksa ovom HDZ-ovu doajenu nije previše značilo pa je tako s nekolicinom utemeljitelja stranke organizirao saborski udar na pokojnog predsjednika, s ciljem da Tuđmana natjera na formiranje odlučnije vlade koja bi ušla u odvažniji okršaj s pobunjenim Srbma i JNA. Čim je Tuđman saznao za taj pokušaj puča, s Manolićem i Gregorićem formirao je Vladu nacionalnog jedinstva, koja je uz podršku Ivice Račana osigurala potporu u parlamentu. Nije se Tuđman nakon toga odrekao Šeksa, upravo suprotno, postavlja ga za šefa Kriznog štaba ratne Slavonije, gdje se ovaj zbližio s Tomislavom Merčepom i Branimirom Glavašem. U velikim HDZ-ovim frakcijskim bitkama Šeks je sudjelovao i 1993., i to kako bi ubrzao Manolićev i Mesićev pad jer je s njima u to doba ušao u žestoke okršaje. Mesić je tu borbu izgubio, no Šeks ulazi na Tuđmanov popis nepoželjnih, ali ga to nije udaljilo od politike. U vrh se vraća krajem devedesetih, nekoliko mjeseci nakon Tuđmanove smrti. Kako je vodstvo HDZ-a bilo upućeno u zdravstveno stanje predsjednika, sredinom 1999. oformile su se nove stranačke frakcije koje su sudjelovale u borbi za nasljedstvo. S jedne strane našli su se Granić i Sanader, s druge Ivić Pašalić, a s treće strane HDZ-ovi tehnomenadžeri predvođeni Valentićem. Uviđajući da ostaje sam, Šeks se suprotstavlja Granićevoj kandidaturi, ali se nakon parlamentarnih izbora priklanja Ivi Sanaderu koji ga je tih dvijetisućitih nazivao svojim najvažnijim čovjekom, što nije slučajno. Znao je Ćaća da će s potporom Vladimira Šeksa doći pobjeda na unutarstranačkim izborima, što se i dogodilo.
Sve je jasno
Njih dvojica jedno su vrijeme korektno surađivali, a medijski arhivi pamte kako je Šeks kao predsjednik Sabora tada izgovorio svoju najkontroverzniju rečenicu: “Locirati, identificirati i transferirati” generala Gotovinu. Idila sa Sanaderom rasplinula se zbog njegove odluke da se Branimiru Glavašu zbog ratnih zločina sudi u Osijeku, ubrzo nakon toga nastavljali su se svađati, što javno, što daleko od očiju javnosti, u međuvremenu je Šeks zaratio i s Glavašem, a kormilo HDZ-a po njegovu zagovoru preuzela je Kosor, koja je s njime surađivala sve do Karamarkova dolaska na čelo vladajuće stranke. Karamarko bivšu premijerku naprasno izbacuje iz stranke, no Šeks taj okršaj uspijeva preživjeti. Nakratko se skrasio kod bivše predsjednice, a onda uskrsnuo kao savjetnik premijera Plenkovića, koji je na njegovu inicijativu slagao one famozne liste za europarlamentarne izbore na kojima su pod palicom Šeksova posinka Resslera, umjesto najavljivanih pet, HDZ-ovci osvojili skromna četiri mandata. Već je tada Plenković uvidio da Šeksove procjene nisu najbolje, no odlučio se na politiku nezamjeranja koja traje do danas, ali u manjoj mjeri. Za razliku od Plenkovića, Milanović je taj koji se odlučio zamjeriti svima kojima je mogao, pa se na tom njegovu popisu našao i Šeks, koji se očito nema namjeru umiroviti pa u političkoj areni i dalje postavlja zamke. U jednu od njih mogao bi upasti i predsjednik Republike, no taj scenarij nije pretjerano izgledan jer Milanović među građanstvom uživa sve više simpatija pa bi baš on mogao biti taj koji će Šeksa umiroviti, podrezujući vjerojatno i posve nesvjesno njegov utjecaj.