SVAĐA MILANOVIĆA I PLENKOVIĆA? Nejedinstvo vlasti bolje je od homogene laži: Ipak, Plenković neuvjerljivo tvrdi kako nije trebao znati!

Foto: Pixsell

Što ti je život? Do jučer si centar svijeta, obožavan, odjeven u najskupocjenija odijela, imaš stanova i novca na bacanje, oko tebe se skupljaju moćni političari i lijepe dame, dive se tvojim sposobnostima, misliš da si vječan pa gradiš skupu mramornu grobnicu u Aleji velikana, a već sutradan panično bježiš od policije, bacaš mobitele u Savu, svi te se odriču kao da te nikada nisu vidjeli ili kao da te jedva poznaju, privode te u zatvor vezanih ruku u nekoj pohabanoj majici kao klošara s ulice kojega su ulovili sa sto grama kokaina.

Takva je sudbina zadesila i Dragana Kovačevića, dojučerašnjeg predsjednika Janafa. Nakon privođenja, njegov odvjetnik, kao da mu se izruguje, kaže kako se on ondje ne osjeća dobro jer jedan doktor znanosti nije lik koji bi trebao biti u zatvoru. Pišemo, dakako, o Draganu Kovačeviću, isto smo mogli napisati i o Ivi Sanaderu, na primjer, ili o Nadanu Vidoševiću. I ima li sve to skupa smisla, ima li granica ljudskoj pohlepi, kako to da im nikada, ali baš nikada nije dosta i ima li sve to skupa smisla. Pitanje je, gotovo, metafizičko. Sve bogatstvo ovoga svijeta normalan čovjek ne bi platio ni s deset godina zatvora.

Dođu, valjda, trenuci kad se čovjek osjeti moćnim, svemoćnim, nadljudskim i nadvremenskim, misleći da ti nitko i ništa ne može i da možeš dok hoćeš i što hoćeš. Taj je osjećaj, naravno, zavodljiv, iluzoran i varljiv i obično nas lišava svakog obzira i opreza, nalik je, recimo, na osjećaj nekog lakoumnog mladića koji sjedne u snažni automobil pa ga ovaj ponese i do dvjesto i do tristo kilometara na sat, sve dok se kotači ne odvoje od ceste, sve do neminovne katastrofe.

Ova “afera Janaf” i ono oko nje ima višestruke političke posljetke. Na najbanalnijoj razini, ona je dovela do otvorenog i nimalo nježnog, pomalo zabavnog sukoba predsjednika države i predsjednika Vlade, što možda i nije loše. Nejedinstvo vlasti, doduše, izaziva osjećaj nestabilnosti, što je ipak bolje od homogene laži. Da nije bilo Milanovićevih reakcija, možda se nikada ne bi ni posumnjalo u dublju pozadinu cijelog slučaja.

Dok Andrej Plenković, glumeći velikog demokrata, neuvjerljivo tvrdi kako on ne treba, ne mora i ne želi ništa znati o istragama, Zoran Milanović tvrdi suprotno. Ovo pitanje je li trebao i je li smio nešto znati spada u područje teorije, formalnog prava i ustavnih načela. Ali, budući da se radi o najvažnijoj strateškoj energetskoj tvrtki, ono zadire u područje nacionalne sigurnosti.



Premijer ne može i ne smije utjecati na tijek istrage, ali on o ovakvim slučajevma krupnog kriminala mora biti obaviješten. Članak 6. Zakona o Državnom odvjetništvu, koji u svom odgovoru predsjedniku države citira DORH, kaže kako se zabranjuje svaki oblik prisile prema Državnom odvjetništvu, ali u ovom slučaju nitko ne priziva nikakvu prisilu, već samo obaviještenost. No, možda i nije pravo pitanje je li predsjednik Vlade o izvidima trebao ili morao znati, nego je li zaista znao? Po svoj logici, znao je! Ako policija vodi istragu, valjda o tome zna ministar policije, a ako zna jedan ministar, logično je pretpostaviti kako to zna i prvi ministar. Osim toga, postoji Vijeće za koordinaciju rada obavještajnih službi, koje su pak izravno vezane uz dvojicu vodećih ljudi u državi, njegovim je članom upravo ministar unutarnjih poslova, a u njegovu radu sudjeluje i glavni državni odvjetnik te šef USKOK-a.

Ako prihvatimo kao vjerojatnu pretpostavku da je predsjednik Vlade znao o istrazi koja se vodila pola godine, sljedeće je pitanje, kako se onda odlučio nakon toga imenovati Dragana Kovačevića za predsjednika Uprave Janafa?

Optimisti drže da su ga pustili kao mamac, kako bi se prikupilo što više dokaza i ulovilo što više krupnih riba u policijsku mrežu. Međutim, postoje i drugi odgovori. Odreći se Kovačevića značilo bi odreći se HNS-a, čiji je on kadar. A HNS je presudni koalicijski partner u to vrijeme, bez njega pada Vlada pa je bilo najbolje cijelu stvar za neko vrijeme zataškati. Janaf je zacijelo bio i izdašan izvor financiranja vladajućih stranaka i njihovih šefova.

Nagađa se da bi policijska intervencija prilikom predaje novca u Kovačevićevu klubu,u kojem je u tom trenutku bio i Jakov Kitarović, naštetila kandidaturi njegove supruge. A možda bi afera bila trajno zataškana da se nisu umiješale američke obavještajne službe, kojima ne smeta toliko korupcija, koliko im smeta infiltracija ruskog naftnog i plinskog biznisa, kojemu je, navodno, pogodovala Kovačevićeva momčad.

Bilo ovako ili onako, ta slika tzv. kluba u kojemu su se okupljali Kovačevićevi prijatelji, ortaci, ministri, odvjetnici, suci, prostitutke, bivši i novi predsjednik, načelnik Glavnog štaba vojske itd., slika jednog okultnog mjesta s nadzornom kamerom, gdje se bančilo i gdje su se brojali novci na automatu kao u banci, doista je porazna slika današnje Hrvatske. To je slika kupleraja, kockarnice, bordela, klanovskih veza, duboke države, otuđene, razuzdane, glembajevske, masonoidne i mafinoidne političke klase.

Najteže od svega pada činjenica da svi oni kojima je Hrvatska od početka “promašeni projekt”, jer je nisu željeli, sada dolaze na svoje. Zloguki proroci sada su zluradi svjedoci. Predsjednik je za ministre koji su hodočastili u “klub” rekao kako su onamo odlazili kao “zadnji magarci”, odnosno kako ih je netko namagarčio (a pitanje je tko je njega namagarčio, nudeći mu viškove hrane). Točnije bi bilo reći da su svi oni skupa namagarčili narod, svoje birače koji su im dali povjerenje. No, ni narod ne treba idealizirati, njega se tako lako može zavesti, izmanipulirati, prodati mu rog za svijeću. Mnogi će svoj glas opet dati očito korumpiranim tipovima, a onda će galamiti protiv korupcije.

Kad bismo htjeli ironizirati, mogli bismo reći kako korupcija i nije tako loša pojava. Da nje nema, možda nikada ne bismo imali autoceste. Ona je proširena od najsitnijih do najkrupnijih pozicija u društvu, od predsjednika malih općina do državnog vrha. Kao forma pljačke tuđe imovine moralno je razorna, uspostavlja negativne uzore i obrasce ponašanja, potiskuje zdravu konkurenciju i sposobne za račun beskrupuloznih, obeshrabruje investitore.

Bilo je puno spektakularnih uhićenja, malo presuda, a najviše utemeljenih optužbi i sumnji (Ivo Sanader, Nadan Vidošević, Zdravko Mamić, Milan Bandić, Božidar Kalmeta, Ivan Vrdoljak …) da bi sve polako, više-manje, padalo u zaborav. Korupcija zahvaća i one koji bi trebali biti u prvim redovima borbe protiv nje. Ured za sprečavanje pranja novca, kako donosi Hrvatski tjednik, još je 2004. godine otkrio (i o tome obavijestio DORH) kako je tvrtka Atlantic trade u vlasništvu Emila i Lade Tedeschi uplaćivala milijune na račun vlastite tvrtke u inozemstvu za izmišljene usluge, kako bi izbjegla plaćanje poreza. I nikom ništa. Zapelo je negdje između DORH-a i sudova. A zbog istoga se sada sudi Todoriću.

U jednoj od TV emisija posvećenih ovoj bolnoj temi i aktualnom povodu u kojoj su nastupili Radimir Čačić (i sam svojevremeno osumnjičen zbog otvorenog “sukoba interesa” dok je bio ministrom u Vladi i koji je postavio nesretnog Kovačevića na mjesto upravitelja Janafa) zatim novi krupni šef SDP-a Peđa Grbin, profesor kaznenog prava Davor Derenčinović, predsjednik Vrhovnog suda Marin Mrčela te opozicijski političar Nikola Grmoja, naglasak je stavljen na prevenciju i edukaciju.

Baš kao da se radi o maloljetničkoj delinkvenciji. Trebalo je, ispada po ovim razmišljanjima, Kovačevića, Sanadera, Vidoševića itd. poučavati kako nije dobro ni lijepo krasti, a s obzirom na to da je edukacija izostala, odgovorno je cijelo društvo. Jedina dva efikasna mehanizma suzbijanja korupcije jesu, prvo, izbor glavnog državnog odvjetnka koji bi morao omogućiti potpunu neovisnost te institucije, a u tom smislu bi najprikladnije bilo izravno biranje na općim izborima, te drugo, zakon o ispitivanju podrijetla imovine u sklopu Porezne uprave, ili izvan nje, koji bi uključivao i oduzimanje nezakonito stečenog. Između legalnih prihoda i poslova brojnih političara i kvazipoduzetnika i njihove imovine postoji tako očit nesrazmjer koji bode u oči i poziva na akciju za koju ovo društvo, nažalost, još nije spremno, ili točnije, ona nije u interesu vladajućih.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI