Je li netko ovih dana čuo Pupovca ili Miloševića da govore o srpskoj agresiji, srpskim zločinima, srpskim zločincima? Nije. Kako smo se onda pomirili? Na kojim osnovama? Nije li uistinu fantastično da niti deset dana nakon „Oluje” i razglašenog pomirenja, u kompletnom medijskom prostoru nema jedne jedine rečenice niti Pupovca niti Miloševića na tu temu? Srbija je napala Hrvatsku, ubila 15 tisuća ljudi i napravila stotinu milijardi dolara ratne štete u Hrvatskoj. Je li ikad netko čuo rečenicu: mi Srbi žalimo za tim, molimo oprost hrvatskog naroda za sudjelovanjem hrvatskih Srba u tom ratu? Kako ćemo se miriti bez tih riječi? Da, u tom ratu su i na hrvatskoj strani počinjeni zločini, nemamo problema istini pogledati u oči. No, bez gornjih nekoliko rečenica mi ponovo ispadamo majmuni. S kim se onda tko pred desetak dana mirio u Kninu? Što smo dakle dobili? Priznanje Hrvatske da je njena vojska činila zločine u Gruborima i Varivodama (makar ne postoji sudska presuda za to) te šutnju predstavnika hrvatskih Srba o njihovoj krivnji za zadnji rat. U vukovarskim selima, priča ovih dana gradonačelnik Vukovara Penava, imate deset puta više stradalih nego u Gruborima, dodajući kako u tom kraju imamo preko 2700 ubijenih za koje gotovo nitko nije odgovarao. Srbi su dakle pristali šutke doći u Knin, Hrvatska ide kleknuti u Grubore i Varivode, a Srbi će nam valjda kao ustupak pristati sjesti u fotelju potpredsjednika Vlade! Je li to matematika? Dobro, tko je tu lud? Nema jedne aluzije u njihovim izjavama koje bi upućivale na katarzu i iskrenu želju za mirenjem na temelju najosnovnijih povijesnih činjenica.
Suspektna priča
Peti kolovoz za Milorada Pupovca, kako je sam rekao, „dan je koji Hrvati doživljavaju za slavlje, a Srbi kao dan za žalovanje”. Oni su ostali kod starih stajališta, samo su ih sad zabetonirali, a naivni su Hrvati napravili korak dalje i pristali da se „o istom trošku“ njihovom šutnjom obilježava Knin. Vijencem, ministrom, ratnom legendom, koja odlazi u Grubore, dobivaju eksplicitno priznanje glede hrvatske krivnje za ratne zločine. Pa, braćo Hrvati, to čekamo 25 godina! Da mi ništa ne priznajemo i dalje govorimo o „stradavanju“, a vi da klečite u Gruborima i Varivodama! Jer, da ne bude malo, i premijer će otići u Varivode. Iako, netko bi mu trebao reći nešto o Varivodama jer je cijela priča u najmanju ruku suspektna. Ali, tko bi se usudio nešto dometnuti, a da ga ne stigne kletva desničara, radikala, HOS-ovca s ratnom majicom?
„Boris Milošević ne ide u Knin da bi nešto legitimirao”, reći će ovih dana srbijanskom tisku Milorad Pupovac, a kompletna medijska Hrvatska s razumijevanjem prati tu izjavu! Milošević će, doduše, na tribini „Documente” prije proslave reći da je „Oluja” bila oslobađajuća akcija, ali dodajući kako je jednim dijelom bila “i etničko čišćenje”. Da vidim tog hrvatskog političara koji će pristati na redefiniciju „Oluje” prema kojoj je ona djelomično etničko čišćenje? Da budem krajnje formalan, time u najmanju ruku bacaju u smeće saborsku deklaraciju na tu temu. Šuteći na tu Miloševićevu rečenicu, Plenković sam sebe stavlja u poziciju odgovornosti, što je za njega uistinu opasno. Jer, to je rekao potpredsjednik njegove Vlade!
Biranje riječi
Patrijarh Irinej ovih će dana reći da je „Oluja” zločin koji je planirala hrvatska država i tu će izjavu dakako Pupovac preskočiti, ali će pohvaliti izjavu patrijarha u kojoj se općenito slaže s nastavkom dijaloga. A što ćemo s prvom ocjenom? Ministar branitelja Medved ovih dana ide u Grubore gdje je nakon rata ubijeno šestero srpskih civila. Ni Medved ni Vlada nemaju problema oko toga da će u Gruborima položiti vijenac za nedužnih šest civilnih žrtava koji su ubijeni mimo svake pameti. I taj vijenac treba položiti jer svaka nevina žrtva ima na to pravo. Ali, kad Pupovac ide u Škabrnju, kako izgleda taj pledoaje. Nikako! On govori o zločinu u kraju koji je njegov zavičaj. On ne govori o četničkim zločinima, nego o stradavanju „zbog počinjenog čina”. Ne o masovnim srpskim ubijanjima i masakriranjima koja su se dogodila, nego o „počinjenom činu”. Koje biranje riječi! A o čemu se radi? Radi se o tome da su upravo lokalni Srbi iz njegova zavičaja uz pomoć JNA 18. studenog 1991. ubili 26 branitelja i 58 civila, odnosno u svakoj škabrnjskoj kući ubili su barem jednog mještanina. Je li to srpski bestijalni zločin kojeg bi se lokalni Srbi trebali sramiti dok ih bude? Je li to eklatantan primjer srpskog ratnog zvjerstva – ubiti dakle 84 ljudi bez ikakvog razloga, vojnog opravdanja ili ratne bitke? Je! Kako stvar definira Milorad Pupovac? Kao „stradavanje”, a likvidacije i masovna ubojstva kao stradavanje „zbog počinjenog čina”. Ima li tu jedne jedine političke odrednice? Ovih dana Pupovac nam potvrđuje da stiže u Škabrnju jer da „već dugo osjeća potrebu”, kako je rekao „podijeliti bol zbog stradanja u Škabrnji”. Koji vrhunski cinizam! I sarkazam! Gotovo trideset godina nakon pokolja Pupovac ide u Škabrnju s mještanima „podijeliti bol”! Koju bol možete s nekim podijeliti 30 godina nakon doživljene patnje? Najveći dio preživjelih od boli već je umro! Tko će vam povjerovati ako mu 30 godina nakon bestijalnog pokolja pokucate na vrata, kako biste s njim „podijelili bol”?
Povijesna istina
Ratni zapovjednik Škabrnje Marko Miljanić otvoreno se protivi Pupovčevu dolasku riječima: „Gospodin Pupovac imao je 30 godina vremena za učiniti mnoge stvari i reći istinu… Ni meni osobno ni članovima moje obitelji njegove isprike ne trebaju… Znate, iskrene pomirbe nema bez priznanja istine i odgovornosti.” Punih 25 godina prolaziti pokraj Škabrnje kao da ne postoji, kako je prolazio Pupovac, i sada reći da ide u Škabrnju, nije li to onaj trenutak kad se cinizam i sarkazam pretapaju u sadizam?
Dajte, molim vas, ne radite idiote od nas veće nego li jesmo!
Kako ćemo se miriti kad ne samo Beograd, nego i vodstvo hrvatskih Srba ne želi pristati na povijesnu istinu utemeljenu na milijun činjenica i 7.600 hrvatskih civilnih žrtava. Onaj tko traži da se ide u Grubore, taj se mora pokloniti nad grobom svakog od 402 ubijene djece od strane srpskih zvijeri, a osobito nad spomenikom daljnjih stotinu dječjih života koja nisu morala nestati samo da su Miloševićevi i Pupovčevi sumještani predali karte miniranih polja širom Hrvatske. Jer, stotinu hrvatske djece poginulo je od zaostalih mina! Prokletnici! Ni karte miniranih hrvatskih polja nisu htjeli predati, čak ni godinama nakon što je umuknula zadnja puška. Kako ćemo se miriti dok toj djeci pokajnički ne kleknete pred njihovim grobom? Kako je uopće moguće da hrvatska strana „honorira” činjenicu da je srpski predstavnik došao u Knin, a da nije izgovorio jedne jedine riječi? Tipična Pupovčeva politička mimikrija! Ali, Plenković još nije svjestan što je dobio s tom koalicijom. Tek će vidjeti. Sve financijske relacije, uključujući porast od gotovo 35 posto nezaposlenih kako ovih dana bilježi nadležni statistički zavod, sve će Pupovac dakako prepustiti Plenkoviću. Ali, nema nijedne ideološke relacije u kojoj on neće inzistirati na svom stavu. Već je naredio da se ZDS mora izbaciti iz javnog prostora! Već je najavio da SDSS daje podršku kod usvajanja djece istospolnih zajednica! Makar je HDZ eksplicitno protiv toga! Jedva je mjesec dana od proteklih izbora, a već su naredbe napisane! I već drži predavanja Plenkovićevim ministrima. Predavanja s visoka! Nikom drugom nego iznimno važnom ministru vanjskih poslova.
Koja oholost!
Pogledajte što ga je zasmetalo. Naime, nakon što je ministar vanjskih poslova Grlić Radman na beogradske napade glede Knina rekao „Srbi u Hrvatskoj ne trebaju mentora sa strane“, poklopio ga je Pupovac, najprije tezom da oni u Beogradu ne traže mentore, nego sugovornike i partnere, ali „isto tako treba reći da u Zagrebu i Hrvatskoj ne trebamo patroniziranje”. Zatim slijedi stari žandarsko-diplomatski šamar: „Rekao bih samo ministru da kad drugima drži lekcije, neka se potrudi da u Hrvatskoj građani srpske nacionalnosti koji dolaze na ljetovanje ne doživljavaju ono što su doživjeli ove godine neki ljudi u Dalmaciji”. Dakle, „rekao bih ministru kad drugima drži lekcije…” Zar hrvatski ministar vanjskih poslova ne smije Beogradu reći ono što ga ide? Zar će ga predstavnik hrvatskih Srba zbog toga pozivati na red? Koja oholost! Koja sigurnost! Kakav osjećaj potpunog Plenkovićevog povjerenja s kojim može šamarati i njegove ministre! S tim da je ovo samo početak. Početak ruskog ruleta u kojem Plenković vlada s najtanjom mogućom većinom u kojoj su velika, ogromna, prevažna tri srpska glasa! Koliko će koštati svakodnevna podrška toj Vladi? Ne znamo, na kraju ćemo brojati.
Cijeli taj lažni kninski spektakl u kojem se zapravo ništa nije dogodilo, osim što je hrvatska strana priznala da su i na hrvatskoj strani napravljeni zločini, nije imao nikakve šanse za uspjeh. Prije svega jer Beograd ni u bunilu ne pristaje na pomake. Tako da je na ovaj način Hrvatska zapravo samo legitimirala poziciju hrvatskih Srba i ništa više. Dok god Beograd ne prizna krivnju za rat, od mirenja, pomirenja i kraja rata neće biti ništa. Vučićeva Srbija neće to napraviti, ali niti jedna druga srpska vlast, kako smo vidjeli do sada. Zbog čega.
Sve nosive grede
Pa zato jer se sve srpske vlasti i sve sastavnice ukupne srpske vlasti drže plana koji je osmislila srpska Akademija znanosti i umjetnosti, famozni SANU u svom dokumentu broj dva koji jasno govori što je Srbiji činiti. Iza tog dokumenta stoje sve nosive grede srpske politike, najtemeljitije Srpska pravoslavna crkva, tako da je tamo mimo odluka SANU, nemoguće povući bilo kakav relevantan potez. Prije devet godina SANU je na razvalinama rata napisao svoj drugi dokument nakon što je 1986. Srbima Memoranduma SANU i naložio da krenu u ratna osvajanja, da je vrijeme za veliku Srbiju. Što sada SANU II traži od Srba?
Vidjevši da su izgubili rat u Hrvatskoj, djelomično ga dobili u BiH, da su izgubili Crnu Goru, zamjetan utjecaj u Makedoniji i u cijelosti Kosovo, srpski akademici smislili su novi politički plan spašavanja te i takve Srbije. U dokumentu koji se zove SANU II i koji je tajno distribuiran s jasnim podnaslovom „Nije za daljnju distribuciju“ stoji detaljna razrada što im je činiti. Pojednostavljeno, traži se da se u miru povrati ono što je izgubljeno u ratu i da se disperzira krivnja za rat. To izrijekom stoji u srpskoj političkoj Bibliji!
U dokumentu se nadalje ističe: „Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine, razaranja, optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova, staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha te političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama u okruženju. Inzistirati na zatvaranju Haškog tribunala. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i smanjiti oštricu optužbi protiv Srbije. Pomagati odcijepljenju Republike Srpske. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu svesrpsku zajednicu. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti daljnju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje islamske zajednice u Sandžaku.”
Srpsko ludilo u BiH
Nakon što je donesen Memorandum II, srbijanska Vlada odmah početkom 2011. godine donijela je dokument pod naslovom „Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regiji”. U tom dokumentu srbijanske Vlade, tom prvom dokumentu nastalom po Memorandumu II, kao ključna organizacija koja treba obaviti posao uvezivanja i povezivanja svih Srba u regiji Srpska je pravoslavna crkva. Tek je iza njih u dokumentu imenovana mreža diplomatsko-konzularnih predstavništava.
Sonja Biserko u prvom komentaru na ovu odluku srpske Vlade rekla je da je očito da Srbija ne odustaje od patronata nad Srbima u regiji. Rekla je da je taj dokument pisan i pripreman duge dvije godine, da je u njemu osim svih srbijanskih ministarstava sudjelovalo i 30-ak nevladinih udruga, te da je dokument konstatirao da jedino Srbi u Republici Srpskoj imaju adekvatno riješen status. Usput govoreći, srpsko ludilo u BiH išlo je tako daleko da je Dodik u jednom trenutku rekao da se Srebrenica može proglasiti mjestom genocida, ali mjestom genocida i nad Srbima i nad Bošnjacima! Mjesto u kojem su poklali više od osam tisuća Bošnjaka, sada traže da se proglasi mjestom genocida – nad Srbima! Eto, to je to srpsko ludilo zbog kojeg nema mirenja. Hrvatska treba odrediti svoje jasne pozicije koje traže priznanje krivnje, priznanje razaranja, priznanje agresije, javnu pismenu ispriku za ta zvjerstva, klečanje pred križem na vukovarskom groblju, povratak otetog, izručenje osumnjičenih, istinu o nestalima i povratak otetih vukovarskih ada. I čekati. Čekati koliko god bude trebalo dok se tamo ne pojavi netko normalan. Do tada dakako blokirati srbijanski put u Uniju. Sve drugo hrvatsko je ponižavanje. Sve ispod toga je nadigravanje u kojem mi uvijek gubimo. Sve ispod toga nije dostojno 15 tisuća poginulih za slobodnu hrvatsku državu.