Kako to nerijetko u hrvatskoj politici biva, većina pompozno najavljivanih planova i reformi s kojima se javnost ‘bombardira’ u kampanjama, u teoriji vrlo često pada u vodu onoga časa kada se reformatori domognu vladajućih fotelja. Da će njegova Vlada biti ona koja će reformirati Hrvatsku te da za to priprema paket reformi, sve do početka srpnja ponavljao je premijer Andrej Plenković hvatajući se i za europske mehanizme koji Hrvatskoj jamče 20-tak milijuna eura za oporavak.
No, kako vrijeme odmiče to je entuzijazam među vladajućima sve manji, pa se shodno tome po Vladi već sada dovodi u pitanje povlačenje tih europskih sredstava. Dobro upućeni svjedoče kako Hrvatska ima skromne kapacitete za takve manevre, tim više što Europa nikome ništa ne daje besplatno. Dobro je poznato da je za povlačenje tog novca iz takozvanog mehanizma za oporavak nužan nacionalni plan za oporavak, on je u izradi, međutim, vodeće europske zemlje u te planove integrirati će interese svojih proizvođača.
Hrvatska bi po tom pitanju također morala imati strategiju razvoja i ideju kojom kani oporaviti industriju, međutim, s naše strane ideje i plana nema, i ono malo što nudimo nije adekvatno. Jasno je to i iz toga što strategija za razvitak za narednih deset godina još nije objavkjena, a u ministarstvu zaduženom za EU fondove tješe javnost kako je dokument Hrvatska 2030 pri kraju.
Ono što bi po Plenkovićevu vladu i strategiju za izvlačenje europskih sredstava mogao biti najveći problem jest nefnkcioniranje sustava, ali i manjak stručnih kadrova. Upravo stoga najave o reformi javne uprave, spajanju i ukidanju pojedinih općina padaju u vodu, a to bi dakako mogao biti još jedan od ozbiljnih problema.