Mladi Danijel Bezuk rafalno je pucao, stvarno, u zgradu Vlade RH, ali je jasno da je to, simbolički, bilo pucanje u politiku koja vlada Hrvatskom. Budući da je Danijel pokojnik, neće biti moguće pouzdano utvrditi je li imao namjeru i stvarno pucati u članove Vlade RH, prije svega u njezina predsjednika Andreja Plenkovića. No, znakovito je da su sigurnosne mjere zaštićivanja nekolicine najviših državnih dužnosnika, naročito Andreja Plenkovića, već dosad promptno i dramatično povećane u izravnom i preventivnom pogledu.
Na taj je način sigurno da će nevještim i neiskusnim atentatorima ubuduće biti gotovo nemoguće doći u prigodu izvršenja atentata na te štićene osobe. Stoga je na više načina pogrešan i veoma opasan pokušaj Plenkovića i njegovih podložnika da u ime navodne zaštite ukinu ionako skučenu slobodu javnog kritičkog govora u Hrvatskoj, te da tako i na druge načine radikalno neutraliziraju suprotstavljanje politici “njegove vlade”.
S jedne strane, znanstvene spoznaje nastale na temelju svjetskih i hrvatskih povijesnih iskustava pokazuju da nizak stupanj demokratičnosti, diktatura i režimski teror ne smanjuju, nego nužno proizvode sve vrste nasilja, uključujući i atentate, pa stoga i ovaj Plenkovićev nedemokratski manevar zapravo pogoduje nasilju.
S druge strane, tri desetljeća hrvatskog tranzicijskog procesa nisu pridonijela demokratizaciji i stabilnosti, nego su otišla u obrnutom smjeru. Cijelo se vrijeme sve intenzivnijom partitokracijom, nepotizmom i korupcijom ubija razvojnost i socijalna solidarnost, a siromaštvo, dužničko ropstvo, malodušje i beznađe postaju trajno stanje Hrvatske. Klanovi unutar političke oligarhije ne zastupaju interese hrvatskog društva, nego se kriminalno incestno preslaguju i uvezuju nastojeći sačuvati svoje položaje moći.
Janafov “klub” samo je jedan, najnoviji, tipični primjer među tisućama takvih većih i manjih korupcijskih slučajeva koji Hrvatskom protječu tri desetljeća. U takvoj općoj situaciji, “njegova”, Plenkovićeva vlada samo je jedna od klanovskih skupina koje svoj opstanak temelje na oslanjanju na protuhrvatske interese i pojačavanju represije.
U očekivanju pada
Stoga je važno kritički analizirati i javno govoriti o politici “njegove”, Plenkovićeve vlade, koja je prije nekoliko dana ušla u petu godinu vladanja Hrvatskom. Statistički gledano, Plenković je kao predsjednik Vlade RH ušao u razdoblje koje opasno ugrožava njegov politički let, jer je – uz Ivu Sanadera i Zorana Milanovića – tek treći koji se na tom položaju održao dulje od četiri godine. Milanović se održao četiri godine i jedan mjesec, a Sanader čak pet godina i šest i pol mjeseci, što se pokazalo tim gore za njega.
Osim toga, za shvaćanje ruba bezdana do kojeg je dovedena Hrvatska znakovita je i činjenica da nijedna dosadašnja čelna institucija u RH – Sabor, Vlada, Predsjednik – nije, osim Plenkovićeve vlasti, bila izložena fizičkom ili oružanom napadu svojih građana, izuzimajući ratne agresorske slučajeve. Također je komparativno znakovito podsjetiti kako su poznati i nepoznati hrvatski branitelji u najteže ratno vrijeme, 1991., bez ikakvih zaštitnih mjera dolazili s pištoljima, kalašnjikovima i bombama predsjedniku Sabora, predsjedniku Vlade te ministrima i nije bilo nikakvih incidenata, što svjedoči o visokom stupnju uzajamnosti i povjerenja između naroda i vlasti.
Kad je Andrej Plenković usred ljeta 2016. iz europskih visina munjevito priveden na čelo HDZ-a i uskoro potom na čelo vlasti u Hrvatskoj, njegova javna slika i prilika doživljavane su apsolutno demokratski i poželjno. To je i logično jer su se za to godinama brinuli interesi koji stoje iza Plenkovića, sustavno i postupno oblikujući upravo takvu njegovu javnu sliku. Riječ je o interesima koji se pojednostavljeno mogu nazvati kolonizatorskima i protivnima bilo kojem obliku hrvatskog suverenizma i subjektiviteta kakav imaju, između ostalih, sve druge zemlje Europske unije, uključujući i Sloveniju.
Tu se nikako ne radi o nekoj mističnoj teoriji zavjere, nego o međusobno isprepletenim i međuovisnim interesima, od gospodarskih i geopolitičkih do vrijednosnih i identitetskih. Koncepcija i metodologija suvremene kolonizacije je multidisciplinarni znanstveno osmišljeni model koji je bez zapreka dostupan u literaturi, a osnovna određenja su se postupno razvijala stoljećima, kao i organizacijski oblici, tehnike, mehanizmi i instrumenti pomoću kojih se upravlja svime što se nalazi u nekom prostoru.
Jedan od najvažnijih i za slamanje otpora najučinkovitijih sredstava kolonizacije jesu odgovarajući domicilni kadrovi koji pristaju služiti protiv interesa zajednice kojoj pripadaju; porijeklom, formalno i na druge načine. Takvi domicilni kadrovi imaju ograničen rok trajanja jer se u matičnoj zajednici prije ili kasnije prepozna njihovo razaralačko djelovanje te im slijede brzi i različiti slomovi: statusni, pravosudni, materijalni, psihološki itd. Svjetska i hrvatska povijest prepune su takvih sudbina. Premudri Nietzsche s pravom je govorio: “Ono strašno nije visina, nego pad”.
Pad u trnje
U tome je smislu politički put Ive Sanadera uvjerljivo najpoučniji suvremeni hrvatski primjer zvjezdanog uzdizanja i pada u trnje. Dosadašnji politički put Andreja Plenkovića zapanjujuće je sličan putu Ive Sanadera. Oba su na politički vrh u Hrvatskoj došla iznenada iz HDZ-ova mrijestilišta vanjskih poslova te su krenuli u postupni, ali radikalni unutarstranački i pravosudni obračun s osobama i klanovima koji su ih i doveli na čelo stranke.
I Sanader i Plenković su zastupnici izvanhrvatskih središta moći i njihovih svjetonazora, ideologija, politika, uključujući i agresorsku Srbiju, te njihove kadrove u Hrvatskoj. Načini Sanaderova i Plenkovićeva koruptivnog, nepotističkog i bahatog vladanja Hrvatskom poklapaju se do najsitnijih detalja, a identična su im i gotovo sva obilježja osobnih stilova i raznih sklonosti. Moglo bi se slikovito reći da su Sanader i Plenković “ispali” iz istog neobičnog kalupa koji je projektiran za proizvodnju političke robe sa standardiziranim greškama.
Plenkovićeva vlast, jednako kao što je činila i Sanaderova vlast, svakodnevno preplavljuje javni prostor golemom količinom informacija o različitim novim stvarnim ili izmišljenim događanjima. Na taj se način potiskuje svijest o prethodnim štetama i otežava uspješno suprotstavljanje devijantnom načinu vladanja. Zbog toga je korisno ukratko podsjetiti na tri iznimno važna slučaja iz kojih se mogu jasno prepoznavati bitna obilježja cijelog četverogodišnjeg Plenkovićeva nedemokratskog i veoma štetnog upravljanja Hrvatskom.
Česti prebjezi
HDZ-ova pobjeda relativnom većinom na parlamentarnim izborima 2016. stavila je Plenkovića na višestruke muke. Među HDZ-ovim saborskim zastupnicima bio je veliki dio onih koji su stvarno
bili ideološki i na druge načine protivnici Plenkoviću, kao i on njima, a to je danas potpuno jasno iz teških unutarstranačkih i pravosudnih obračuna koji su se događali tijekom cijelog mandata
i još im se ne vidi kraj. Usprkos svemu, ruke su im ostale skupa do kraja tog saborskog mandata, ponajprije radi ravnoteže straha glede očuvanja osobnih i klanovskih interesa.
Osim toga, bilo je i nekoliko zastupnika koji su brzo napustili HDZ poput Esih i Hasanbegovića, ali su i njihove saborske ruke iz osobnih interesa ostale do kraja mandata čvrsto vezane uz HDZ, iako su na lokalnoj razini istovremeno otplutale negdje drugdje. No, glavni problem Plenkoviću i HDZ-u za ostvarivanje startne saborske većine, koja je značila zauzimanje vladajućeg položaja, bio je nedostatak tek jednog zastupnika. Pronašli su ga i pridobili na – osnovano je tvrditi – skandalozno kriminalan način, koji je jedinstven u hrvatskim, a vjerojatno i iskustvima EU-a.
Naime, čudni lik Saucha bio je predstojnik Ureda u kabinetu premijera Z. Milanovića i uz to poznat po radikalnom negativnom odnosu prema HDZ-u. Ali, Saucha je bio osnovano osumnjičen za sustavnu i milijunsku krađu državnog novca preko putnih naloga na tuđa imena koje je izdavao u ime Ureda premijera i potpisivao ih kao ovlaštena osoba. Takva raritetno potkapacitirana razina kriminalne kreativnosti nezamisliva je za šefa Ureda premijera države u dječjem vrtiću te otvara cijeli niz ozbiljnih i šaljivih pitanja o državnim institucijama, a tek na kraju o Sauchi.
Dakle, osnovano je sumnjati da je presudna Sauchina saborska ruka pridobivena i zadržavana protuzakonitim uslugama glede vrste, načina i rokova njegova statusa u pravosudnom postupku te
zloporabom njegove psiho-bolesti kako bi ga se slomilo u zatvorskim uvjetima. Na taj je način osnovano sumnjati da je Plenkovićeva vlast uspostavljena i zadržavana ne samo na u Hrvatskoj uobičajeni protuzakoniti žetončić način nego i teškim kršenjem osnovnih načela demokracije i ljudskih prava.
Preuzimanje Agrokora
Skandalozni slučaj preuzimanja strateške hrvatske tvrtke Agrokor od Plenkovićeve skupine Borg bio je jedno vrijeme udarna medijska tema. Stoga se ovdje neće ni ukratko prepričavati niz skandala koji su objavljeni u masmedijima, nego će se tek podsjetiti na znakovitu frazu kojom se skupina Borg predstavljala u filmu “Zvjezdane staze”: “Mi smo Borg. Spustite štitove i predajte brodove. Dodat ćemo vašu biološku i tehnološku raznolikost našoj. Vaša kultura će se prilagoditi kako bi služila nama. Otpor je uzaludan”.
Veoma je izvjesno da gotovo nesagledivo velike financijske i drugačije štete očekuju hrvatsku državu i građane u doglednoj budućnosti, jer je – prema pravodobnim očitovanjima najvećih pravnih stručnjaka u Hrvatskoj – tzv. lex Agrokor protuzakonit, protuustavan i protivan europskoj pravnoj stečevini. Primjerice, prof. dr. sc. Jasnica Garašić, ugledna profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja je javno detaljno ukazala na to da je “lex Agrokor” u suprotnosti s temeljnim ustavnim odredbama te načelima trgovačkog i stečajnog prava. Naglasila ja kako se ovim lexom otvorio prostor ogromne pravne nesigurnosti s katastrofalnim posljedicama u pravnom sustavu.
Isto je zaključio i prof. dr. sc. Petar Miladin, koji je imao službeno zaduženje dati grupi Borg pravno mišljenje o Nacrtu “lex Agrokora”. On je između ostalog napisao: “Nacrt zakona je
protuustavan … i nema nikakav poredbenopravni uzor koji je izdržao test vremena i sudskih provjera… Republika Hrvatska izlaže se donošenjem ovog Zakona nesagledivim štetnim posljedicama”.
Troje sudaca Ustavnog suda koji nisu produženi krakovi korupcijske hobotnice napisali su izdvojena mišljenja u kojima između ostalog navode “da značajan broj odredbi Zakona o postupku izvanredne uprave nije u skladu s Ustavom” te “da se potreba za donošenjem zakona temeljila na proizvoljnim, neprovjerenim i dokazima nepotkrijepljenim tvrdnjama”, te je zaključeno “da će redovni sudovi u budućim predmetima … putem sudske prakse osigurati zaštitu ustavnog jamstva poduzetničke slobode”, tj. naložiti nadoknadu goleme štete koju su pretrpjeli svi oštećeni poduzetnici i dioničari.
Da će tako biti, najavila je i prva nedavna prvostupanjska presuda. Niz godina je tzv. haška mreža, koja ima krakove u Hrvatskoj i izvan nje, svim snagama djelovala na slamanje veličanstvene i
pobjedničke hrvatske vrijednosne kralježnice. Na rabotu haške mreže nadovezala se i Plenkovićeva vlast prema provjerenom komunističkom modelu. Strukovni i politički teror Plenkovića i njegova povjerenstva za činjenična i vrijednosna povijesna i politička pitanja najprije se i najjasnije prepoznaje u čelnoj osobi tog povjerenstva koja je po struci liječnik.
To je kao da se na čelo važnog liječničkog konzilija postavi povjesničar. Tako su od za dom nespremnog Plenkovićeva povjerenstva najprije stradali glavni simboli hrvatske obrane, a završni “bal vampira” dogodio se u Gruborima i Varivodama, u kojima je počinjena identitetska i politička veleizdaja. Na taj se način doriangrejovska mimikrija demokratskog i poželjnog Andreja Plenkovića iz 2016. ipak pri kraju četvrte godine “njegove” vlasti u potpunosti razotkrila kao neprosvijećeni apsolutizam, koji na početku pete godine vlasti klizi u blindiranim vozilima prema otvorenoj diktaturi, koju se može i treba dokinuti isključivo demokratskim putem, jer bi se u protivnom bilo njemu isti.