Patologije koje danas gledamo uzrokovane su ‘progresivnim’ društvenim eksperimentima

Od trenutka kada je najavljen ‘Festival slobode’ kao skup kojim se želi iskazati neslaganje s politikom Nacionalnog stožera civilne zaštite i odlukama Vlade koje se u javnosti svakodnevno preispituju, moj stav je bio jasan, ljudi koji su imali potrebu doći podržati ili dići svoj glas imaju svako pravo to napraviti.

U Hrvatskoj, kakva god bila i dalje nitko nikome ne može zabraniti govoriti, jednako kao što nitko nikome ne može zabraniti iskazivanje neslaganja, mada bi neki to voljeli napraviti.

Kako bi mogli govoriti o zdravom i slobodnom društvu, tada treba krenuti od osnovne postavke prema kojoj je slobodno društvo jedino moguće u onom trenutku kada ‘moja sloboda završava tamo gdje tvoja sloboda počinje’. Društvo koje ne razumije ovu fundamentalnu postavku na kojoj se temelji liberalizam, bojim se da ne razumije u suštini što je sloboda, a takav pojedinac nije onda niti sposoban preuzeti individualnu odgovornost za tuđu slobodu.

U Hrvatskoj, kao i u ostatku svijetu tu odgovornost preuzele su vlade preko njihovih verzija Nacionalnih stožera civilne zaštite. Ali, kada država postaje odgovorna za naše ponašanje, onda država i preuzima kontrolu nad našim ponašanjem, a to je ono što se trenutno događa: kao društvo tu smo ulogu svjesno prepustili državi. Možda nismo znali koje posljedice to za sobom povlači, no unatoč tome svjesno smo predali svoj slobodu državi. Zašto?!

Pa iz jednostavnog razloga, u posljednjih nekoliko desetljeća u zapadnim društvima individualna odgovornost ne postoji, već isključivo kolektivna odgovornost za naše individualne postupke i odluke se prebacuje na društvo, odnosno na državu, a kada su svi odgovorni onda nitko nije odgovoran. Pojedinac u toj situaciji je samo žrtva. Sada smo tako žrtve virusa, žrtve Nacionalnog stožera, žrtve teoretičara zavjere… slobodno nastaviti niz. U takvom društvu cijeli niz pojedinaca nema pojma što je sloboda, a kamo li da se zna za istu izboriti. Čovjek koji je zarobljen u mentalitetu žrtve, ili paranoje nije slobodan čovjek.



Društveni problem koji tek sada izbija na površinu

Okupljeni na ‘Festivalu slobode’ tražili su-slobodu, no umjesto energije slobode vladala je očito energija straha i paranoje, ali i osjećaja žrtve. Jer kako drugačije objasniti činjenicu prema kojoj se danima nakon predmetnog prosvjeda i dalje po društvenim mrežama pokušava na bilo koji način progurati ideja o nekakvoj državnoj ‘represiji’ na okupljene ‘žrtve’ s vozilom hitne pomoći.

Ako ništa drugo, naša država nije toliko suptilna da bi bila sposobna izvesti takvu diverziju, a još je manje vjerojatno da bi bilo koji zdravstveni djelatnik pristao to učiniti. Ova crtica s prosvjeda postala je glavna tema rasprave na društvenim mrežama u danima koji su slijedili i izvukla na površinu jedan veliki društveni problem.

Čak ako ne ulazimo u analizu postupanja vozila hitne pomoći, protokola, rute i svega ostaloga oko čega se ovih dana virtualno prepucavaju dva tabora, jasno je kao dan kako su prisutni to vozilo hitne pomoći percipirali kao prijetnju i remetilački element, te je i reakcija okupljenih bila takva. Masa ljudi koja odbija predmetno vozilo pod rotirkama propustiti, uz jasne povike kako se radi o ‘provokaciji’.

Ovakva percepcija javnosti prema jednoj službi zdravstvenog sustava čiji posao definira neodgodivo djelovanje u cilju pružanja hitne pomoći svakome kome je potrebna je zabrinjavajuće i oslikava sliku društva u kojemu trenutno živimo. S jedne strane imamo skupinu koja podržava ulogu države u trenutnoj borbi s pandemijom i sve epidemiološke mjere koje idu s tim te spremno i dobrovoljno podnosi ulogu žrtve, dok s druge strane imamo skupinu koja ne podržava isto, te poziva na ‘slobodu’, ali u isto vrijeme također podnosi istu ulogu žrtve.

Kolektivna paranoja

Ovaj društveni duopol koji promatramo ne bi niti bio problem, da se ne temelji na tom strahu i na kolektivnoj paranoji. S jedne strane ljude koji su se našli u strahu od samog virusa te su iz tog straha spremni prokazivati druge, sudjelovati u javnom ‘linču’ nad svima koji misle drugačije, apsurdno su spremni državi prepustiti apsolutnu kontrolu nad svojim životima zazivanjem novog ‘lockdowna’.

S druge strane pojavila se paranoja prema epidemiološkim mjerama, potencijalnom cjepivu, te potpuno nerazumno plesanje po rubu različitih teorija zavjere, a na kraju krajeva i paranoja prema samoj državi i zdravstvenom sustavu. Jer kako drugačije razumjeti ljude koji vozilo hitne pomoći počinju percipirati kao napad države na njih same. Ti paranoidni strahovi samo se nastavljaju na cijeli niz paranoja koje su mnoge ljude  nepotrebno pretvorile u dio problema.

Iako bi još prije godinu dana bilo nezamislivo ovakvo ponašanje velikog dijela populacije, danas je to sveprisutno i praktički normalno, odnosno ‘novo normalno’. Kada pogledamo kako izgleda komunikacija što znanstvenika, što političara i svih drugih relevantnih ljudi u javnom prostoru, tada se ne moramo čuditi ovakvoj kolektivnoj psihozi koja nas je zahvatila.

Vlade svijeta, u jednako destruktivnoj paranoji od koronavirusa odlučuju se na gotovo utopijske politike kontrole ponašanja svojih građana, gdje je cijeli svijet spremno odlučio izvršiti ekonomski suicid, u panici za očuvanjem zdravstvenog sustava, da bi se nakon toga pokazalo kako je taj ‘suicid’ bio itekako pretjerana reakcija, zbog koje će se svijet oporavljati desetljećima. To je također rezultat paranoje i usudit ću se reći jednog iznenađujuće neodgovornog ponašanja jednog dijela znanstvenika koji su se usudili izlaziti u javnost s upitnim teorijama, kako bi sebi osigurali minutažu i medijima.

UN: Tisuće godina patrijarhata krivo za pandemiju

Znanstvenici koji su spremni izlaziti u javnost s nedorečenim i nepotvrđenim znanstvenim studijima, gdje hipoteze iznose kao dokazane činjenice, kada intelektualci ulaze u područja teorija zavjere, gdje određene vlade u svijetu drže svoje građane prisilno u svojim kućama čak i dan danas, pa na kraju krajeva, kada sam UN za pandemiju okrivi tisuće godina patrijarhata, muškarce općenito, te naravno ‘nejednakost’, tada se ne moramo čuditi ovoj psihozi običnih ljudi, ta psihoza nam je svima servirana i sada gledamo posljedice.

Ovo je sve rezultat desetljeća relativizacije znanosti, društvenih eksperimenata preko kojih se po modelima iz nekih mračnih vremena pokušava postaviti ljude na svoje mjesto u pokušaju izgradnje nekakvog novog utopijskog društva koje vrlo lako može završiti tragedijom kao i toliko puta do sada. U tim eksperimentima nema slobodnog čovjeka i nikada ga neće biti. UN više čak niti ne skriva svoju ideološku zaluđenost dok društvo gubi i posljednje trunke povjerenja u te dojučerašnje autoritete. Sada je sve moguće, sve može biti istina i ništa ne mora biti istina, jer nema više nikoga tko će dati svoj konačni sud.

Sada promatramo kulminaciju svega onoga što opterećuje svijet već preko pola stoljeća. Svijet u kojemu je kulturološki rat na vrhuncu. Rat između progresivnog političkog i društvenog establišmenta i sekularističkog kanona, te svih ostalih na koje taj establišment gleda isključivo kao na svoje neprijatelje. Manifestacija te podjele se manifestira u svim društvenim, kulturološkim i političkim elementima.

Društvo je osjetljivi mehanizam i kada se taj mehanizam poremeti ‘progresivnim’ društvenim eksperimentima na ovakav način na koji se to dogodilo, onda na površinu izlazi patologija. Kako bi se kao pojedinci zaštitili od te patologije moramo se ponovo naučiti nekim zaboravljenim vještinama, jedna od njih je i misliti svojom glavom, jer i kada pandemija jednog dana prođe, ova društvena patologija će ostati.

Autor: Matija Jakšeković/Otvoreno.hr 

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI