Milardović o radikalizmu i ekstremizmu: U Hrvatskoj ne postoji stranka koja zaziva nasilje i negira ustavni poredak

Vojko Basic/Cropix

Hrvatskim javnim prostorom trenutno vlada rasprava o radikalizmu i ekstremizmu u našem društvu koja je uslijedila nakon pokušaja ubojstva policajca na Markovom trgu i naposlijetku samoubojstvu počinitelja. Pojedini saborski zastupnici i brojni komentari na društvenim mrežama daju naslutiti kako postoji određeno shvaćanje da je počinitelj bio revoltiran lošom situacijom u zemlji nakon čega se rasprava zahuktala budući da su mnogi, uključujući i premijera Andreja Plenkovića osudili takve izjave smatrajući kako pojedinci nisu dovoljno jasno osudili zločin.

Brojni novinari i društveni komentatori pohitali su dovesti u vezu pucnjavu ispred Vlade s desnim radikalizmom. Moglo se tako čuti u javnom prostoru kako u Hrvatskoj tinja ekstremizam i da se nasilje prelijeva na ulicu. Što točno znači radikalno desno i radikalno lijevo, kakva je situacija u Njemačkoj, a kakva u Hrvatskoj objasnio je profesor političkih znanosti Anđelko Milardović.

Radikalne grupacije Baader-Meinhof i Brigate Rosse

“Podjela na radikalno desno i radikalno lijevo dio je političkog kompasa koji se dijeli na centar, lijevi centar i desni centar. Lijevom centru ili lijevom spektru pripadaju sve političke stranke koje prihvaćaju parlamentarnu demokraciju kao okvir djelovanja. Oni koji su dalje od toga, pripadaju lijevim radikalnim strankama, odnosno strankama koje pripovijedaju na temu lijevog radikalizma. Lijeve radikalne grupe na Zapadu su bile su značajno aktivne 60-ih i 70-ih godina i one su usmjerene protiv ustavnog poretka parlamentarne demokracije što je često popraćeno zagovaranjem nasilja. Primjer tomu može biti Baader-Meinhof, Frakcija Crvene armije Njemačkoj ili Brigate Rosse (Crvene brigade) u Italiji. To su nasilne grupe koje nasilno idu na institucije i pokušavaju ugroziti pravni poredak”, objašnjava Milardović i dodaje kako su radikalne grupe pod kontrolom obavještajnih službi.

“Takve političke grupe su u Njemačkoj recimo, pod kontrolom institucije za zaštitu ustavnog poretka. Takve grupe se prate, kao što kod nas to čini SOA. Svaka obavještajna služba kada je riječ o radikalnim grupama je predmet opservacije. Desni radikalizam je pozicija na političkom kompasu koja se javlja desnije od desnoga centra. To znači da takva grupa može verbalizirati radikalne stavove, a još desnije od toga su oni krajnje desni koji zazivaju nasilje iz desne perspektive. One su podjednako opasne kao i grupe lijevog radikalizma. Savezna Republika Njemačka odnosno Ured za zaštitu Ustavnog poretka svake godine objavljuje dokument koji se zove “Die verfassungsschutzbericht”, znači izvješće o zaštiti Ustavnog poretka i u toj publikaciji možete vidjeti točan prikaz lijevih i desnih radikalnih grupa i na temelju toga njihove službe imaju uvid u njihovu ideologiju, kada su osnovane, koliki ih je broj i tako dalje. Sve su one popisane i predmet su opservacije tog ureda. Kada je riječ o lijevom ili desnom radikalizmu i lijevi i desni podjednako su opasni. Oni se razlikuju samo po svjetonazorima, a zajednička osobina im je nasilje i proizvodnja straha, terora”, govori Milardović i otkriva kako se Njemačka nosi s radikalnom strankom NDP (Nacionaldemokratska stranka Njemačke):

“Recimo zanimljiva situacije u Njemačkoj gdje imate stranku NDP koja je nasljednica Njemačke stranke Reicha, a glavna ideologija su im nacionalizam i revanšizam. To je stranka koja je u sustavu ili možemo reći pod kapom Ustava, formalno priznaje sudjelovanje na izborima, ali njihov diskurs je ekstremno radikalan. Unatoč tome što su pod kapom Ustava i formalno priznaju politički poredak, u Njemačkoj je otvorena polemika o tome treba li ih zabraniti ili ne s obzirom da pleše na rubu. Ali do sada nije zabranjivana. Zašto? Zato jer Nijemci misle da je bolje primijeniti model protektivne demokracije u smislu ‘Bolje da budu unutra i pod kontrolom nego da su vani i budu opasnost po sustav’”.



‘Politika se mora zapitati što je uzrok radikalizma’

Kada je u pitanju Hrvatska, Milardović smatra kako ne postoji radikalna stranka koja bi zagovarala nasilje ili rušenje ustavnog poretka:

“Što se tiče Hrvatske, barem iz onoga što se može iščitati iz izvješća SOA-e ne postoji takva radikalna stranka koja bi zagovarala nasilje ili teror. U Hrvatskoj recimo postoji radikalno lijeva stranka u parlamentu, ali oni prihvaćaju pravila igre parlamentarne demokracije. Dakle ta stranka u tom smislu nije opasna. Čak je i HSP djelovao u okvirima parlamenta. Što je još desnije od HSP-a i ovih pravaških stranka? Moguće je da postoje grupacije koje bi se mogle okarakterizirati kao radikalne i opasne, a o njima bi SOA trebala imati evidenciju. Međutim, one se do sada nisu javno deklarirale tako da je teško reći postoje ili ne postoje u Hrvatskoj tako radikalne stranke”, objašnjava Milardović i dodaje kako je radikalizam uvijek odgovor i da je potrebno tražiti uzroke frustracije kako bi se razumijelo stanje:

“Što se tiče opće slike radikalizma u društvu, politika se mora zapitati što je uzrok radikalizma i na taj način bi se problem trebao rješavati. Radikalizam je uvijek odgovor, kao i populizam. Ovdje se radi o ekstremnim frustracijama i cijelu priču treba psihologizirati i metodom individualne i političke psihologije pokušati shvatiti o čemu se radi. Treba ići do korijena. Frustracija je uvijek odgovor na neka neispunjena očekivanja”, govori Milardović koji kaže da se Domovinski pokret u ovom slučaju s pravom našao uvrijeđen:

“Normalno je da su se našli uvrijeđeni. Prvo treba definirati pojmove i odrediti što je to radikalizam i što je to radikalna desnica, a što je to terorizam. Ovakve ocjene su prečica i pojednostavljenje cijele priče”.

‘Domovinski pokret stavljen je kao meta za odstrel’

Profesor Milardović između ostalog smatra kako bi se premijerova poveznica između članova Domovinskog pokreta i radikalizma mogla ocijeniti kao dolijevanje ulja na vatru u situaciji koja je ionako dovoljno složena. “Na ovaj način je Domovinski pokret automatski stavljen kao meta za odstrel. Koji je slijedeći korak onda? Isključivanje?”, priča Milardović i poručuje kako možemo razlikovati i ekstremno i radikalno:

“Neka grupa u politici može imati radikalne stavove i izlaziti na izbore, ući u parlament i može imati radikalne stavove koji su dio njihove ideologije, međutim postoji razlika između radikalnog i ekstremnog. Kada bi ta grupa odustala od parlamentarne metode i počela zagovarati revolucionarno nasilje onda bi služba za zaštitu ustavnog poretka morala reagirati i staviti ih pod kontrolu jer bi ugrožavali ustavnu formulu”, kazao je Milardović i poručio kako u Hrvatskoj ne postoji parlamentarna stranka koja negira Ustav:

“Kod nas nema stranke koje negira ustavni poredak. To je jasno 1/1. Dakle, stranke mogu biti radikalne u stavovima, ali dok ne zazivaju nasilje. U suprotnom postaju ekstremističke i tu se otvara pitanje zabrane, a isto vrijedi i za grupe izvan parlamenta. Problem je što ljudi ne razlikuju precizno pojmove”.

Za kraj Milardović poručuje kako se politika ipak treba preispitati i početi ozbiljnije shvaćati vapaje građana:

“Što se tiče situacije u zemlji, ljudima zbog svega puca film. Vrijeme je da se država uredi i da politika počne brinuti o tome da građani ove zemlje ne budu frustrirani”, zaključio je profesor Anđelko Milardović.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI