Rat koji bjesni između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića otkrio nam je more zastrašujućih relacija mimo radara javnosti, a afera Kovačević koja je tek otvorena mogla bi u tom smislu izazvati tektonske promjene u zemlji. Naime, kada se pogledaju razmjeri afere, bojim se da ništa ne bi bilo prirodnije nego da premijer opozove trojicu ministara koji su odlazili u suspektni Kovačevićev klub jer će inače platiti krvavu medijsku cijenu njihove kompromitacije, koja će se kao korona proširiti i na njega.
Ne samo zbog njihova odlaska onamo, ne samo zbog sigurnosne ugroze za koju su odgovorni ako su mobitele ostavljali na ulazu u klub, nego u prvom redu zbog toga što u ovom trenutku nitko ne zna što je sve snimljeno u posljednjih godinu dana u tom kontekstu, što su sve rekli, što su sve radili, što je sve zabilježeno. Nema ništa prirodnije od toga da Milanović zatraži da mu se objasni zbog čega je postao dio istražnih mjera ni skandaloznije od toga da mu to nitko nije rekao. To će pak otvoriti stari rat na relaciji SOA-USKOK, a javnosti će svakako biti zanimljivo čuti kako je moguće, kako tvrdi predsjednik, da je tek 40 dana nakon što je viđeno da je Petek donio novac Kovačeviću, nad njim otvorena istraga.
Tko je taj koji je u USKOK-u ili DORH-u zaključio punih 40 dana od inkriminiranog dolaska Peteka s torbom novca u Slovensku 9 da nije trebalo otvarati istragu protiv Kovačevića? I zbog čega? More teških pitanja sljedećih će mjeseci tresti Hrvatsku, a oporba u tom kontekstu već najavljuje formiranje istražnog saborskog povjerenstva. Nadalje, nakon donošenja odluke o praćenju Kovačevića, praćeni su i mjerama obuhvaćeni i brojni akteri hrvatske političke scene, očito onda i predsjednik države onoliko koliko je bio u tom društvu. I da to premijer nije znao?
Prave se blesavi
Da, dakle, ni jedan od dva najodgovornija čovjeka u državi nije znao da je jedan od njih obuhvaćen istragom? Tko onda vlada Hrvatskom? To dugo razdoblje praćenja i prisluškivanja svih ljudi koji su dolazili u klub stvorilo je zacijelo skladište od stotina i stotina sati snimljenih razgovora, susreta i tko zna čega još, i taj materijal će isto tako možda biti poguban za aktere. Cijela će priča biti pikantnija uzme li se u obzir da još nije poznato gdje je nestalo gotovo dva milijuna kuna koje je šeretski u klub donio, kao da je dobio dvije kile friških srdela, nevjerojatni Petek. Osim toga, cijela priča dolazi nam u vrijeme kada Europska unija otvara svoj antikoruptivni ured u Zagrebu i zacijelo sa zanimanjem prati ovu sapunicu. Inače, Ured stiže u Zagreb kako bi pomno pratili kamo će otići odobrene 22 milijarde eura iz Unije.
Dakle, dobro došli u Hrvatsku, zemlju u kojoj se neki dan u riječkom 3. maju skupila elita koju je predvodio premijer i resorni ministar, koja je slavila što je jedno brodogradilište izgradilo brod – na vrijeme. Kakvi su dosezi takve zemlje, takvog poretka i takve elite, pritom ne mislim na ideologiju, naime, na feštu u povodu na vrijeme izgrađenog broda došlo je više SDP-ovaca negoli HDZ-ovaca, da me ne biste krivo shvatili. Ali, mentalni sklop koji izradu broda na vrijeme knjiži kao razlog za feštu ne može u 21 stoljeće.
Sigurnosni skandal
A kakav je mentalni sklop naše elite, ponajbolje svjedoči detalj iz afere Kovačević kako su svi koji su ulazili u klub morali svoje mobitele ostaviti na ulazu. Dakle, i poslovne i ministarske mobitele. Zamislite pak dimenziju tog sigurnosnog skandala. Najprije valja osvijestiti da dvije najveće afere koje trenutno tresu Hrvatsku, a zapravo vladajući HDZ, afera Rimac s vjetroelektranama i afera Kovačević koja se protegnula u megaaferu s brojnim krakovima, obuhvaćaju energetski sektor. To niti je slučajno, niti je nevažno, tek će vrijeme pokazati do koje razine te afere imaju i vanjskopolitičku dimenziju, jer Hrvatska nije izolirani otok, a borba za njezinu energetsku ovisnost ili neovisnost upravo traje.
No, izvan tih vanjskopolitičkih relacija koje u ovom trenutku nije moguće definirati, afera Kovačević je najprije otvorila rat na relaciji Banski dvori – Pantovčak. Taj rat još je jedna izravna posljedica fatalno krivo napisanog Ustava, odnosno ustavnih promjena, iz vremena Ivice Račana, kada je de facto Račan napisao ustav po svojoj i po mjeri Stipe Mesića. Tako je u njega uvrštena sintagma o sukreiranju i zajedničkim odlukama predsjednika države i premijera, s nekim posve nedefiniranim ovlastima. Premijer i predsjednik zajedno slažu i predlažu listu veleposlanika. Što ako se ne dogovore? Račan se nije usudio raščistiti teren za to pitanje, tako da u naravi imamo odgovor – ništa, u dotičnoj zemlji nećemo imati veleposlanika. Tako je i bilo. Ali to si ozbiljna država ne može dopustiti. Slično je i sada. Odvjetnik Veljko Miljević objasnio je da nema jedne jedine relevantne informacije u Hrvatskoj koja ne bi bila dostupna premijeru, ali ni predsjedniku države.
Ako je tome tako, onda imamo prvu razinu megaafere. Zatajene informacije predsjedniku države. Jer Milanović nije imao pojma o cijeloj aferi, kao što po svemu sudeći ni SOA nije imala pojma, jer bi ga inače, s obzirom na to da je to ovoj obavještajnoj agenciji decidirana obveza, o tome informirali. Srce ovog rata Plenkovića i Milanovića je u tome što Plenković tvrdi da nije ništa znao o istrazi pa da u tom kontekstu nije ni mogao Milanoviću reći da je, kad je odlazio u klub, eto, i on kao predsjednik države bio praćen u jednom trenutku, dok mu Milanović jednostavno ne vjeruje. Jedini način da se Plenković opere pred Milanovićem bio bi kad bi mogao dokazati da doista ništa nije znao. Ali, ako je to istina, postavlja se pitanje kakva je to država u kojoj predsjednik Vlade nema pojma o razmjerima ovakve afere, nema pojma kakve je ljude postavio u državna poduzeća, nema pojma što mu rade ministri?
Niz nepoznanica
Ne zna da je čovjek kojeg će za par mjeseci on ponovno postaviti na moćno mjesto šefa Janafa u samom središtu koruptivne afere? Nema pojma da mu ministri ulaze u klub i prije toga svoje ministarske telefone ostavljaju na ulazu u klub, dopuštajući neizravno da ih tko zna tko sve pregledava? Pregledavajući možda i razgovore s premijerom. Razmjeri ove afere jednostavno su nesagledivi. Kad govorimo o Plenkoviću, ne zna se što je gore. Ako je znao za aferu i praćenje, “izdao” je predsjednika države jer mu je zatajio da je i on praćen, a ako nije znao, postavlja se pitanje tko onda realno vlada zemljom. I kako će sutra surađivati sa svojim ministrima koji nemaju elementarnog ljudskog opreza pa dopuštaju vrhunski sigurnosni skandal kako ovih dana sugerira Ivica Relković, upirući prstom baš u ovaj važni detalj. To je prva i najvažnija razina ove afere. Druga razina odnosi se na golu korupciju. Na ovoj razini valja konstatirati da je Dragan Kovačević formalno konobar. Kako se od konobara postaje ekspert za energetska pitanja, ostaje pravi mali misterij. Ali, to sad već postaje špranca u Hrvatskoj: Krešo Beljak osuđen je za provale u automobile iz kojih su ukradene kazete i kazetofon, ali i bizarno: “gornji dio trenirke sa zadnjeg sjedala” kako stoji u policijskom izvješću, pa je postao ne samo gradonačelnik Samobora nego i šef znamenitog HSS-a.
Kako se pak u ideološki posve podvojenom društvu uspijeva kao član HNS-a, nakon mandata dobivenog u doba SDP-a, dobiti mandat na čelu Janafa i u okviru HDZ-ove vlasti, i to kad HNS-a nema u Vladi, novi je misterij. Pritom dobri rezultati Janafa tu ne igraju nikakvu ulogu jer imate još državnih poduzeća koja su postizala dobre rezultate, ali su izborne pobjede redovito micale sve kadrove, naročito kadrove ovako jakih firmi. Razina gole korupcije koja je ovdje, dakako, u prvom planu, pokazuje da korupcija u Hrvatskoj ne da ne stagnira nego nikad nije bila prezentnija.
Afera Rimac, kako je tretiraju mediji, u osnovi je afera HDZ-a, jer Rimac nije “krala” niti se “mitologijom” bavila kao individua izvan sustava, nego kao utjecajna HDZ-ovka u vlasti koju obnaša HDZ. Taj se detalj uporno preskače i gura pod tepih. Kovačevićeva korupcija isto tako dolazi kao ljaga na obraz HDZ-a, premda Kovačević nije prvoborac HDZ-a kao Josipa Rimac. Ali ga je HDZ-ova vlast ostavila na vlasti. S druge strane, da se kod Dragana Kovačevića radi o prekaljenom igraču, igraču za kojeg dobivanje dva milijuna kuna nije nešto što će ga osobito impresionirati, svjedoči činjenica da je neki milijun eura skrio u garaži u Samoboru, da je prikupio osam stanova u gradu i vilu s bazenom u Zagorju. Korupcija i politička podobnost upropastit će hrvatsku državu, to je sada kristalno jasno.
Korupcija, likovi poput Kovačevića i milijuni eura koje čuva u garaži svog auta parkiranog kilometrima izvan mjesta u kojem živi, kao i more kovačevića i vidoševića, razbili su moralnu auru koju je hrvatska država kao povijesna mitologija u Hrvata imala prije svog nastanka. Pokazalo se da Hrvati, čim mogu, kradu upravo patološki i da u tom smislu lopovluk nema stranačkih zastava. Borba protiv korupcije još je tek floskula, narod to vidi i autobusi za Muenchen sve su puniji.
Ljudi odlaze s prezirom, i to je najgori ceh koji mora platiti hrvatska država. S druge strane, ovim partijskim načelom političke podobnosti bez koje ne možete biti ni smetlar, Hrvatska je osuđena na propast jer je podobnost drugo ime za prosječnost, odnosno, ispodprosječnost. Podobni ministar poljoprivrede u Milanovićevoj vladi vodio je poljoprivrednu apoteku koju je odveo u stečaj. Samo se u Hrvatskoj s takvom biografijom moglo postati ministrom, i to poljoprivrede. Takvih primjera, nažalost, imate na šlepere. Ta partijska fetva naslijeđena iz komunističkih vremena pravi je tumor na hrvatskom tkivu. U Crnoj Gori, za vrijeme Đukanovića, morali ste donijeti, kad ste tražili posao, diplomu i stranačku iskaznicu da se jasno vidi da ste član Đukanovićeve stranke. Dakle, i člansku iskaznicu priložiti s diplomom. To je čisti ceh boljševičkog nasljeđa koji se ne smanjuje ni nakon 30 godina.
Treća razina ove afere odnosi se na ono žutilo na kojem inzistiraju mediji. To medijsko žutilo služi tome da se stvar trivijalizira u odnosu na prave relacije, ali detalji tog žutila sugeriraju da je dobar dio hrvatske elite drugo ime za svojevrsni polusvijet. Jer, u Kovačevićevu klubu jelo se i pilo – besplatno. Ta činjenica da su neki ministri, ali i drugi dužnosnici, onamo odlazili jer su gemišt i ćevapi bili besplatni govori o dnu po kojem moralno grebe današnja Hrvatska. Dobar gemišt, odličan roštilj i kakva hostesa na barskoj stolici, to je, kako vidimo, vabilica na koju grizu svi, od sudaca županijskog suda preko predsjednika države do ministara i pratećeg političkog hohštapleraja. Svatko od njih bi odabrao ponešto s tog menija. To je zastrašujuće. Ta razina, taj nivo, taj nedostatak mozga, opreza, straha ako hoćete zbog funkcije koju obnašate, taj manjak elementarnog osjećaja za odgovornost i taj balkanski nagon za birtijom čak i na najvišim funkcijama u državi, to je, nažalost, prava slika današnje Hrvatske. Destruirane, ruinirane, bez mozga, bez nivoa, bez svijesti o sebi, Hrvatske koju se ne može voljeti. Hrvatske iz koje se iz očaja može samo bježati glavom bez obzira.
Smjena elite
Takva elita traži potpunu promjenu, ali baš potpunu promjenu, i to na svim razinama i u svim strankama, jer kako vidimo, ovdje nije bilo problema u tome da HDZ-ovci sjede sa SDP-ovcima i obratno. A sve to u režiji jednog HNS-ovca. I pritom ni jedni ni drugi ne zaključuju da im tu nije mjesto i da je ispod svake razine da im gemišt plaća Kovačevićev Janaf, kao i namigivanje hostese iz ćoška. Nitko s tim nije imao problema. E, zato normalan svijet ima problema – s njima.
U tom kontekstu, Plenković je u nešto većem problemu jer su mu tri ministra ondje “uhvaćena”, i to će i njih i njega pratiti do zadnjeg dana mandata. Iznad svega, tu je premijerov problem s njegovim miljenikom, ministrom Ćorićem, čiji se nadzor proteže i nad energetskim sektorom iz kojeg, uza sve ove afere, stižu informacije da Mađari nakon Siska de facto gase, odnosno minimaliziraju proizvodnju i u naftnim postrojenjima u Rijeci.
Taj će udarac vrlo teško preživjeti Ćorić kao ministar, tim prije što ga pravi rat glede Rimčeve i vjetroelektrana tek čeka. Nije nemoguće da je mlađahni Ćorić uletio u škare velikih svjetskih firmi koje žele podložiti hrvatsku energetsku scenu, no svakako se pokazuje da se on ne doima kao čovjek koji se zna nositi s tim relacijama. I zadnja relacija o kojoj valja voditi računa odnosi se na dugotrajnost policijskih mjera koje, dakle, brojne aktere ove afere prate već gotovo godinu dana. Postavlja se pitanje ima li itko nadzor nad onima koji će odlučiti što je relevantno, a što irelevantno iz tih silnih transkripata, tonskih zapisa i snimki? Hoće li se na prvu loptu nerelevantne informacije zapaliti i uništiti ili će se po potrebi pojavljivati po medijima? Kako da u ovom srcu Balkana znamo da se neće ostacima tih materijala trgovati, da ne kažem ucjenjivati? Koje je to tijelo koje će jamčiti da takvih pokušaja neće biti? Nema ga, zar ne? To znači da cijela trakavica ide dalje, to znači da ništa nismo naučili iz cijele priče, to znači da se ništa neće promijeniti ni kada sudac s treskom zaklopi knjigu o još jednoj prostačkoj pljački i prevari u nekad svetom pojmu: hrvatske države.