HRVATSKA JE IZABRALA PUT POMIRBE: ‘Jednima se oprostilo sve i pripalo sve, a drugima ostavio vječni povijesni teret krivnje za sve!’

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Ideološka zasnovanost na globalnim svjetskim dekadencijskim procesima i hrvatskoj nasljednoj prošlosti iz vremena totalitarne ideologije i praktički posvemašnje jednonacionalne dominacije u bivšoj zajednici praktički nad svime, vraća Hrvatsku po uređenosti, društvenoj tolerantnosti, gospodarskoj razvijenosti, financijskoj zatvorenosti, prostornoj centraliziranosti, političkoj ovisnosti, intelektualnoj osrednjosti, demokratskoj skučenosti, iseljeničkoj razdvojenosti, demografskoj nebitnosti, interesnoj zasnovanosti i u konačnici anacionalnoj provodljivosti u vremena prije hrvatske slobode teško izborene ratnom pobjedom. Opća slika Hrvatske sve više poprima obrise zajednice koja se ponajmanje željela u poslijeratnom idealizmu i zanosu, dok su osjećaji nezadovoljstva kod većine izvanpolitičke javnosti, posebno mlade, dosegli razinu apatičnosti s kojom se uglavnom odlazi.

Dvostruki kriteriji pri vrednovanju, zapošljavanju, napredovanju, nagrađivanju, pozicijskom postavljanju, zbrinjavanju i sličnom postupanju postali su hrvatska stvarnost u svakodnevici prema stranačko-partijskom dijelu populacije i ostalom koji dijeli drugačiju stvarnost i sudbinu i koji izravno osjeća posljedice provođenja interesne ideologije i anacionalnog političkog djelovanja.

Neprijateljske vrijednosti

Razarajući i razdvajajući time hrvatski korpus, ideološka zasnovanost i nasljednost i posebno podanička ovisnost o velikim i širokim stranačko-partijskim visinama (inače samoprozivajućim liderskim vrhovima), vraća hrvatsku populaciju koja je još ostala tu u stroge partijske okvire vrednovanja i postupanja. Reformski su pomaci u takvim političkim, ideološkim i anacionalnim kontroliranim okvirima postali slučajnost ili eventualno izvanjska uvjetovanost, dok se očekivanja svode samo na čekanja “broda za nabolje”.

Poseban je problem političkog prihvaćanja realnosti i bilo kakve racionalnosti koja dolazi izvan njihova umišljenog i prema njihovim osjećajima javno dojmljivog i prihvaćenog djelovanja. Pretvarajući hrvatsko društvo i prostor i naročito njihova neosporna bogatstva u stranačko-partijsku svojinu i mirno promatrajući hrvatski demografski nestanak, postavlja se i utvrđuje model vladanja nad Hrvatskom u kojem hrvatski idealizam i identitet postaju politički neprijateljske vrijednosne kategorije. Primjeri su takvog modela vidljivi u gotovo svim prigodničarskim postupanjima vezanim uz prošlost, u svim reformskim odmacima, u svim pozivanjima na hrvatske neosporne veličine, u svim pokušajima afirmiranja nacionalnog identiteta i praktički u svim javnim djelovanjima pojedinaca, grupa ili zajednica hrvatske jasno vidljive usmjerenosti.

Uvijek treba ponavljati već izrečeno, napisano i usvojeno i uvijek se treba pri ukazivanju pozivati upravo na one druge čijim idealima, vrednovanjima i postupanjima teže naši hrvatski i europski modernisti praktički u svakom javnom izričaju i u funkciji ostavljanja dojma važnosti, značaja, djelovanja i rezultirajućih samo njima vidljivih nemjerljivih postignuća za opće dobro ukupne hrvatske populacije. Javna dojmljivost ostaje uvijek neovisno o pripadajućoj političkoj opciji, ideologijskoj osnovi i svjetonazorskim načelima. Podsjetiti valja stoti put što nam je poručila Europa nekoliko puta, kako ona gleda na prošlost s kojom se mi u Hrvatskoj i dalje ne želimo ozbiljnije suočiti niti miriti i postoji li uopće po njihovim europskim vrijednosnim mjerilima (kategorije u koje se inače nikad ne sumnja u našim političko-diplomatskim nasljednim sljedbama) bitna pojmovna, sadržajna, posljedična i svaka druga razlikovnost.



Krivi pristup

Rezolucije bi već po samom svom nazivu trebale značiti rezolutnost (odlučnost, odrješitost, odvažnost, hrabrost, smionost, postojanost, čvrstinu, prisebnost, spremnost na pregnuće…, B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1978.), jasnu provodljivost, neupitnost, društvenu i političku obvezatnost i usmjerenost budućih postupanja. Deset godina prije do sada već puno puta citirane Rezolucije Vijeća Europe broj 1481 donesena je i Rezolucija istog vijeća 1096 o potrebi razvrgavanja komunističkog totalitarizma, njegova nasljeđa i naročito slijepe poslušnosti u njemu. Rastavljanje starih struktura i mislećih obrazaca, kažu, postaje potreba i pretpostavka formiranja društvene uređenosti, razvojnih sloboda i praktički svih ostalih atribucija civilizirane države.

1. Rezolucija Vijeća Europe 1096 (1996.) O mjerama razvrgavanja nasljeđa bivših totalitarnih komunističkih režima.
“Nasljeđem bivših komunističkih totalitarnih sustava nije lako rukovati. Na institucionalnoj razini ta baština uključuje centralizaciju, militarizaciju civilnih institucija, birokratizaciju, monopolizaciju i prekomjernu regulaciju; na razini društva, ona seže od kolektivizma i konformizma do slijepe poslušnosti i drugih totalitarnih misaonih obrazaca. Ponovno uspostaviti civiliziranu, liberalnu državu pod vladavinom prava na toj osnovi je teško – zato se stare strukture i obrasci misli moraju rastaviti i prevladati”.

Bila je to godina 1996., prva poslijeratna u Hrvatskoj s još puno idealizma, očekivanja i pokušaja odmaka od prošlog totalitarizma. Pokušaji koji nisu uspjeli niti su uvjerili hrvatski puk u ozbiljniju želju provođenja “mjera razvrgavanja nasljeđa bivših totalitarnih komunističkih režima”. Politički je Hrvatska izabrala put pomirbe u kojoj se jednima oprostilo sve i pripalo sve, a drugima ostavio vječni povijesni teret krivnje za sve. Nastavak u formi europskog modernizma, europske posvećenosti i anacionalnog djelovanja gledamo danas. Deset godina poslije uslijedila je međunarodna osuda komunističkih zločina, ovaj put uz hrvatski formalni odgovor bez promjene postupanja, javnog djelovanja i vrijednosnog podizanja.

2. Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. “Totalitarni komunistički režimi što su vladali u središnjoj i istočnoj Europi u prošlome stoljeću, a kakvi i danas postoje u nekoliko zemalja u svijetu, bili su bez iznimke obilježeni masovnim kršenjem ljudskih prava. Ta kršenja, koja se razlikuju ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, uključivala su ubojstva i pogubljenja, kako individualna tako i kolektivna, umiranje u koncentracijskim logorima, smrt od gladi, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma.”

Mlak odgovor

“Zločini su se opravdavali teorijom klasne borbe i načelom diktature proletarijata. Interpretacijom tih dvaju načela legitimirala se ‘eliminacija’ onih kategorija osoba koje se smatralo štetnima za izgradnju novoga društva te, prema tomu, kao neprijatelje totalitarnih komunističkih režima. U svakoj zemlji žrtve su velikim dijelom bile državljani te zemlje.

Osobito to vrijedi za stanovništvo bivšeg Sovjetskog Saveza, u kojem je broj žrtava državljana te zemlje bio mnogo veći od broja žrtava drugih nacionalnosti.”

Ubojstva, pogubljenja, logorovanja, izglađivanja do smrti, mučenja, deportiranja, proganjanja… pa sve do izostajanja svakog oblika političkog pluralizma, gospodarskog razvoja i općenito društvenih i ostalih sloboda rezolucijski su potvrđena u Vijeću Europe, ali i dalje prema svemu napisanom i izrečenom nema u Hrvatskoj ozbiljnog i rezolutnog javnog, društvenog, političkog, obrazovnog, ideološkog, pa ni znanstvenog otklona.

Hrvatski je formalizam, prema po europskim mjerilima potvrđenom totalitarizmu s tragičnim posljedicama za hrvatsku populaciju i njezin ukupni razvoj, ponovno došao do izražaja s trajnošću do današnjih dana. Izostanak rezolutne osude jasno je vidljiv u sadržajnoj razlikovnosti Rezolucije 1481 i Deklaracije Hrvatskog sabora i pozivu iz iste na, zamislite, “procjenu komunističke povijesti i vlastite prošlosti”.

3. Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine, Narodne novine, 76/2006. “Pad totalitarnih komunističkih poredaka (režima) u srednjoj i istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam.”

Nema učinka

“Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti. Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili postkomunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.”

Hrvatski su nazovimo povijesni znanstvenici ponovno dobili priliku procjene prema svojim ideološkim zasadama, a rezultatima javnih, političkih, nasljedno ideoloških i u osnovi svih ostalih anacionalnih (antihrvatskih) djelovanja svjedočimo danas u Hrvatskoj praktički svakodnevno. Dvostruki su kriteriji, dvostruka mjerila, dvostruka postupanja i naročito dvostruka tumačenja povijesnih zbivanja europskih razlučivanja totalitariz(a)ma polako i sigurno vraćala Hrvatsku u okrilje ideološke nasljednosti, uz primjenu simbolike u javnom djelovanju s također dvostrukim mjerilima. Pritom se razdoblje agresije na Hrvatsku vremenski briše, a simbolika s kojom je kretao pohod na Hrvatsku i njezin teritorij početkom devedesetih prošlog stoljeća uvodi kao ideološka prihvatljivost. Dvostruka Hrvatska u svojoj terminalnoj fazi.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI