Hrvatske su povijesne i civilizacijske posebnosti postale tijekom nezaustavljivog prolaska vremena, na posebnom prostornom spoju obalno razvedene i otočno razigrane hrvatske istočne jadranske obale, krške brdovitosti i ravničarske slavonske mirnoće, za obitavajuću hrvatsku populaciju poput neumitnog usuda kojeg ne mogu u svoj toj prostornoj ljepoti primiriti ni generacije koje dolaze.
Odlasci i samo odlasci hrvatska su povijesna i suvremena neumitnost, a praznina koja ostaje u svom tom morskom plavetnilu, brdskom zelenilu i ravničarskom rascvjetanom šarenilu s neba danom, produbi osjećaje, stisne misli, vrati sjećanja i zaustavi dah.
Kako je uopće moguća u svoj toj neprijelaznoj ljepoti ruralna praznina posvuda i mirnoća promatranja širenja demografskih pustinja pred našim očima diljem Hrvatske, upravo sada u konačno dočekanoj i teško izborenoj slobodi. Nakon stoljeća borbi, ratova, stradanja, iseljavanja i branjenja posebnog i vrijednog prostora kojeg ni danas u novom europskom zajedništvu nisu prežalili oko nas.
Upravo na današnji dan kad bilježimo ove misli, 16. listopada godine 1801. rođen je ban Josip Jelačić, godine 1895. na isti su dan, 16. listopada, zagrebački studenti zapalili mađarsku zastavu, na današnji je dan godine 1978. ubijen Bruno Bušić, godine 1991. istog su 16. listopada poginuli Blago Zadro i Alfred Hill… Na današnji je dan u listopadu 2022. Hrvatska sve praznija, sve starija i sve brojnija u iseljeništvu.
Kakva je to Hrvatska koja ne zna svoje vrijednosti, koja zaboravlja svoje apostole iz prošlosti, koja odlaske opravdava novim vremenom, koja ne zna kakvu zemlju treba ostaviti generacijama koje dolaze, kojoj drugi određuju istinu povijesnih sudova, koja samo promatra vlastiti nestanak, koja važnost svega mjeri duljinom vladanja i koja mirnoćom svoju mladost ispraća autobusima, a starost crkvenim zvonima. Pitaju se to ovdje mnogi danas, ali uglavnom i svi koji su doživjeli naša obalna i otočna ljeta i vidjeli naša ravničarska bogatstva.
San o povratku
Hrvatska je to njihovih vladajućih želja i iseljeničkih, gastarbajterskih, vjerovanja u zemlju svojih predaka s idealizmom koji nikad neće prestati niti nestati s novim generacijama u drugim zemljama. Tamo gdje ih prati uvijek ista želja i uvijek isti san: uređena domovina njihovih predaka poput nove i nova s ostavljenim posebnostima njihove i naše. I naših pjesama koje im vraćaju sjećanja na odlazak, na obećanja o povratku jednog dana, na ostavljenu ljepotu, na zemlju kojoj pripadaju, na obavezu koju su dali sebi i drugima i na sve koje su ostavili odlaskom. Podizanjem emocija i povratkom sjećanja, pjesme im podižu i idealizam u hrvatskim iseljeničkim danima poput himni povratka. Vrijedi ih navesti, poslušati i barem na tren osjetiti njihove emocije, želje i njihov zamišljani povratak.
“Cili život živin tu
ka u nikom plavom snu
jer to je zemlja dide mog
i oca mog,
ja ostajem na njoj.” (izvedba Meri Cetinić, glazba Vinko Barćot, stihovi Ivo Cetinić, aranžman Nikica Kalogjera, 1993.).
ili
“Kad ja vidim modro more
i zelene borove,
zakantat ću ovu
pismu za tebe.” (“Sjećanje na Vela Luku”, izvedba Oliver Dragojević 2006., glazba i stihovi Branko Žuvela)
ili
“Tamo gdje su moji korijeni
sto ljepota živi u meni,
tamo nosim svaku pobjedu
svojoj zemlji, svome narodu” (izvedba Marko Perković Thompson, “Tamo gdje su moji korijeni”, stihovi Faruk Buljubašić, Album “Bilo jednom u Hrvatskoj”, Croatia Records, Zagreb 2006.).
Razumijevanje idealizma
Iseljenički usud koji traje i u novom vremenu nije bitno promijenio iseljenički idealizam prema Hrvatskoj, unatoč našoj mirnoći s kojom ih ispraćamo i unatoč njihovu isključivanju iz društvenog, gospodarskog, investicijskog, akademskog, financijskog, političkog i ukupnog života u Hrvatskoj. Prilike u Hrvatskoj ovih naših europskih dana po puno osnova jednostavno traže razumijevanje iseljeničkog idealizma i prihvaćanje njihovih vrijednosti kao našeg bogatstva, koje Hrvatsku može investicijski i gospodarski podići tamo gdje bi inače po svom prostornom potencijalu trebala i pripadati – među uređeni i razvijeni svijet.
“Zato želimo shvatiti i drugima pokazati kako je to ista naša Hrvatska. Bogatija za njihove vrijednosti koje želimo razumjeti i na njima graditi zajedničku budućnost, a ne mirno promatrati kako s njima nestajemo i mi”, poruka je koja je već odaslana primarno našim trenutnim izvršiteljima prije dvije godine na prvom i jedinom održanom međunarodnom znanstvenom skupu o gastarbajterima. Naslov je skupa bio sukladan poimanju njihove važnosti i povezanosti s Hrvatskom: “Gastarbajterska iseljenička poema – od stvarnosti do romantizma”, a skup je održan na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u organizaciji Fakulteta hrvatskih studija, Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
Poruke su sa skupa bile emotivne, snažne i znanstveno utemeljene, ali i kao takve u našem političkom miljeu nisu ostavile traga niti su uspjele narušiti njihovu političku mirnoću.
“Gastarbajterska poema nije samo puki egzodus. Gostujući radnici nisu ni gosti niti su puki radnici, kako im je neprilično skovano ime. To su ljudi sa svojim bremenitim sudbinama i ispunjenim životima koji iz zavičaja odlaze, ali se i vraćaju. O polustoljetnoj gastarbajterskoj epopeji, koja ima višestruko značenje, rječito govori izreka znamenitoga švicarskoga književnika i filozofa Maxa Frischa: ‘Pozivali smo radnike, a došli su nam ljudi’. Ta izreka svjedoči o egzistencijalnim dramama naših ljudi, gostujućih radnika, koje su se odvijale u zemljama primateljicama, ponajviše Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. No u Hrvatskoj bismo taj ironični aforizam mogli parafrazirati izrekom: ‘Slali smo radnike, a otišli su nam ljudi’”, rekao je tadašnji dekan Pavo Barišić. Uslijedio je zbornik radova u online varijanti, a uskoro izlazi i tiskano izdanje na gotovo 1000 stranica.
Suvremeni usud
Pred nama je ovih listopadskih dana (28. listopada) drugi međunarodni znanstveni skup posvećen gastarbajterskoj poemi na istome mjestu i s istim organizatorima pod naslovom “Suvremeni usud gastarbajterskog nasljeđa Hrvatske”. Bit će ponovno odaslane nove poruke s novim pozivom našim domaćim izvršiteljima: prihvatite s razumijevanjem iseljenički idealizam prema Hrvatskoj i njihovu važnost za hrvatsku demografsku, gospodarsku, investicijsku i ukupnu razvojnu budućnost naše i njihove zemlje i zemlje njihovih predaka. Vjerujući kako će znanost konačno poremetiti njihov izvršni mir i potvrditi potrebu postavljanja poticajnih modela povratka i uključivanja gastarbajtera i iseljenika općenito u ukupni život Hrvatske.
Popisna katastrofa koja je ovih dana pogodila Hrvatsku nakon objavljivanja rezultata popisa stanovništva provedenog 2021. godine i silina godišnjeg prirodnog pada stanovništva u posljednje tri godine na razini većoj od 70.000 osoba pogotovo (više umrlih nego rođenih), jasno potvrđuju kako hrvatsko iseljeništvo ostaje i postaje ključna pretpostavka hrvatskog demografskog opstanka i nastavka. Zato će krici i s ovog dolazećeg znanstvenog skupa biti poput vapaja u sve praznijoj i politički i demografski primirenoj zemlji, a dolje navedeni tematski naslovi otvaraju posljedice usuda napuštanja Hrvatske i novu-staru neizvjesnost u vremenima koja slijede.
-Gastarbajtersko demografsko nasljeđe
-Gastarbajtersko nasljeđe Hrvata iz BiH
-Demografski izazovi samostalne Hrvatske
-Usud napuštanja Hrvatske i neizvjesnost opstanka
-Demografski učinci pandemije COVID-19 u svjetlu popisa 2021.
-Suvremeni civilizacijski, društveni, kulturni i identitetski aspekti razvoja Hrvatske
-Studentska promišljanja o demografskom razvoju Hrvatske
-Online panel
Želja za povratkom
Prirodni je nestanak konačan i za svima koji su otišli tim putem prema Kraljevstvu nebeskom treba pokazati žaljenje i zaželjeti im smiraj vječni, ali iseljeni su još tu sa svojim idealizmom i dio su nas i naših identitetskih vrijednosti. Samo moramo razumjeti njihovu posebnost i konačno pokazati i našu želju za njihovim povratkom ili barem postaviti prema njima poticajne modele povratka, poput zemalja koje su to već učinile prema svom iseljeništvu.
Nije to nikakva mistika ili kako nas naši izvršitelji poučavaju posebna složenost na koju sustav nije spreman, već je za to potrebna samo politička volja i otklon od političkih prosudbi po osobnom osjećaju prema znanstvenim ukazivanjima. “Tko su oni? Gastarbajteri? Neuki iseljenici? Politički protivnici? … Ništa od toga. Oni su Hrvati koji su uspjeli u novoj sredini i koji stalno sanjaju o zemlji svojih očeva. I čija su oni budućnost? Hrvatska, ako ih želimo razumjeti.”