To što su se lijevi mediji iz petnih žila uprli da uguše doseg filma “Zvuk slobode” govori malo o ovom filmu, a puno o lijevim medijima – o njihovoj izrazitoj pristranosti, o posvećenosti ideologiji koja je radikalno odmaknuta od moralnih vrijednosti usađenih u temelje zapadne civilizacije.
Prije nego što smo dobili priliku pogledati ovaj film o lancu trgovine djecom, mediji su već upogonili impresivnu mašineriju diskreditiranja: nakon što su propali pokušaji bunkeriranja, pa sabotiranja projekcija kad je napokon početkom srpnja došao u američka kina, prišiven mu je – ničim konkretno argumentiran – epitet kontroverznog filma koji hrani teorije zavjere tobožnjih radikalnih desničara.
Čovjek se mora zapitati što je motiv za tako burnu reakciju gorljivih kritičara. Što čini “kontroverznim” film o spašavanju djece iz ralja predatora – i zašto su se neki istaknuti glasovi na ljevici pronašli osobno uvrijeđenima? Odgovore na ova pitanja hrvatska će publika dobiti ovog vikenda, kad “Zvuk slobode” napokon dolazi u domaća kina. Distributer je Blitz, a dugoočekivane projekcije u Cinestaru ubrzano se rasprodaju.
Sound of Freedom is America’s #1 movie taking the top spot at the box office on Independence Day.
See it in theaters TODAY, get showtimes at https://t.co/lX4EkIrW9D pic.twitter.com/UXFZ0zlbrf
— Sound of Freedom | Movie (@SOFMovie2023) July 6, 2023
Kao što tako često biva, potiskivanje ima kontraučinak: prepreke i podmetanja koja su film pratila od samog početka snimanja samo su pobudila zanimanje javnosti. Tako je prvog dana prikazivanja, 4. srpnja na Dan nezavisnosti, film u SAD-u ekspresno zauzeo prvo mjesto u prodaji, zaradom većom od 14 milijuna dolara.
Hit na blagajnama
Nadmašen je tako Disneyev neusporedivo obilnije financiran i na sva zvona hvaljen novi “Indiana Jones i artefakt sudbine”, koji je na dan početka prikazivanja utržio 11,5 milijuna dolara. Evo kratke usporedbe ovih dvaju filmova koja govori o golemoj podršci gledatelja. “Indiana Jones” snimljen je s proračunom od 294,7 milijuna dolara, dok je ukupni budžet “Zvuka slobode” skromnih 15 milijuna dolara. “Indiana Jones” se prikazuje u privilegiranim terminima u oko 4600 kina, dok distribucijska mreža filma o pedofiliji obuhvaća u SAD-u tek oko 2600 kina.
Pogledali smo film prije početka službene distribucije i, kao što se moglo i pretpostaviti – etikete kojima CNN, Rolling Stone, The Guardian i The Washington Post “kite” film nepošteno su nalijepljene na ovaj mali, potresni i jako potreban kinematografski dragulj.
“Zvuk slobode” režirao je Alejandro Monteverde, a priča koju donosi utemeljena je na stvarnom iskustvu bivšeg specijalca Tima Ballarda, koji je, nezadovoljan pasivnošću i ograničenjima državnih agencija u borbi protiv pedofilije, pokrenuo vlastitu organizaciju koja djeluje međunarodno i koja je iz lanca trgovine ljudima izvukla više od 3800 seksualno eksploatirane djece.
Fokusiran na jednu od tih operacija, film “Zvuk slobode” započinje jezivim slučajem koji je Ballarda 2013. natjerao da da otkaz u odsjeku za borbu protiv dječje pornografije pri nacionalnoj agenciji domovinske sigurnosti i posveti se terenskom radu na lociranju i spašavanju otete djece diljem svijeta. Ballarda glumi Jim Caviezel, najpoznatiji po ulozi Isusa u “Pasiji” Mela Gibsona.
Svakomu tko u sebi ima barem malo empatije teško je gledati prizore otmice djece, među kojima su i stvarne, zrnate snimke slučajno zabilježene nadzornim kamerama. Roditeljima je, mislim, osobito mučno: priča o otmici i podvođenju dvoje malene djece iz Hondurasa zahtijeva od gledatelja suočavanje s najdubljim, vjerojatno iskonskim roditeljskim strahovima.
Djevojčica Rocio ima izvanredan talent: osim što je lijepa kao latinoamerička Snjeguljica, ona divno pjeva. Privučena njezinim glasom, u kuću joj dolazi lijepo uređena gospođa, agentica koja nadarenoj djeci pruža priliku za slavu i uspjeh u životu. Brižni otac male Rocio nije oduševljen, ali ispunit će želju svoje kćeri pa daje pristanak da, zajedno s mlađim bratom Miguelom, ode na audiciju. Audicija se odvija iza zatvorenih vrata prostorije u neuglednoj zgradi. Rečeno mu je da ode i vrati se po djecu popodne, u točno određeno vrijeme. Otac posluša, vjerujući da su mu djeca u dobrim rukama.
Briga za djecu
“Zvuk slobode” nije film koji gledatelja angažira eksplicitnim prizorima zlostavljanja. Naprotiv, u cijelom filmu nema nijednog prizora koji otvara izravan pogled u mučenja djece, redatelj o tome vodi računa, pošteđuje gledatelja ostajući na vizualnim naznakama, na sugestijama – a one, paradoksalno, još više užasavaju. Demoni uvijek čuče u sjenama, u mraku.
Najdalje što je film otišao u prikazu izrabljivanja djece scene su s audicije: na njoj nagovaraju djecu da otkopčaju koji gumb na košulji više, da namjeste dlan na izbačeni kuk kako to čine odrasli modeli na seksualiziranim reklamama, da napuće usne i zavodljivo pogledaju u kameru. To je sve. Ali i to je dovoljno da ostanete užasnuti. Kad Tim Ballard prolazi kroz ovakve snimke, jer je njihovo dokumentiranje u opisu posla kojim se bavi, čini to kroz suze. Caviezelov profil u krupnom planu, u mračnoj prostoriji pred ekranom na kojemu bljeskaju strahote i odražavaju mu se na suznom oku, melankolična je i bolno lijepa slika koja ostaje dugo nakon gledanja filma.
Radnja se nakon audicije i očeva shvaćanja da su djeca nestala ubrzava: Ballard (Caviezel) sudjeluje u akciji privođenja monstruma koji raspačava pornografske materijale drugim pedofilima i uspijeva nagovoriti nadređene da mu dopuste da priredi zamku za izvlačenje otetog dječaka Miguela. Karikaturalno degeneričan, raskrinkani pedofil poremećena je ličnost koja budi gađenje, ali i jezu. Koliko je velik krug koji on servisira i koliko je djece zaglavljeno u njemu?
“Mi samo hvatamo i zatvaramo pedofile, a djeca? Što je s tom djecom?”, kaže Ballardov kolega nakon akcije koja bi se po svim parametrima trebala smatrati vrlo uspješnom. No obojica dijele osjećaj duboke tuge i frustracije zbog spoznaje da žrtve ostaju – žrtve.
Miguel je spašen, slomljeni otac dolazi po njega – baš kao i u slučaju “pravog” Miguela Aguilara kojega je Tim pomogao spasiti dok je još bio specijalni agent. Zanimljiva je i priča o bratu i sestri Aguilar, koja čini samu narativnu jezgru ovog filma – ali i privatnog života Tima Ballarda. Naime, u filmu spašeni Miguel Aguilar zahvaljuje Timu poklonivši mu ogrlicu s privjeskom što ga je dobio od svoje sestre. Tim ga poklonom obvezuje da nastavi potragu i za njegovom sestrom Rocio, koja nije imala sreću biti izbavljena. U stvarnosti, Miguelova je sestra također spašena iz seksualnog ropstva, ali velika potraga koja pogoni njegov rad nije ona za Rocio, nego za dječakom pod imenom Gardy. Detalj s ogrlicom posveta je potrazi za tim djetetom, kojemu se do danas ne zna sudbina.
Pasija nakon “Pasije”
Neobičan je žar kojim lijevi mediji progone film o temi koja zaslužuje da se o njoj javno govori bez političkih podjela. U kampanji diskreditiranja filma zapravo je prešutno izrečena obrana pedofila Epsteina i njegovih klijenata, od Clintona do britanskog princa Andrewa, a svako inzistiranje na razjašnjavanju okolnosti pod kojima mu je u strogo čuvanom zatvoru prekinut život izjednačeno s teorijom zavjere – baš kao i postavljanje pitanja o sudbini djece koja su podvođena na njegovu otoku.
S druge strane, sve što je moglo biti uzeto kao municija protiv filma iskorišteno je: činjenica da je o “Zvuku slobode” pohvalno govorio Donald Trump, činjenica da ga je za gledanje toplo preporučio odnedavno na ljevici omražen Elon Musk, čak i činjenica da je za glavnog glumca odabran baš karizmatični Jim Caviezel. Njegov je “krimen”, naime, u tome što je kršćanin i što se u svojim javnim istupima ne libi govoriti o vjeri, o Bogu.
Sreća da Caviezel spada u onu kategoriju vrlo uspješnih glumaca koji si mogu priuštiti da ljevica na njima trenira “kulturu otkazivanja”, a da mu to ne nanese osobitu štetu. Da su ga pokušali “otkazati”, otvoreno je govorio i u nedavnim intervjuima, uključujući i neke koje je dao u povodu svog dolaska u Zagreb krajem svibnja. Gostovao je, naime, na koncertu “Progledaj srcem” na kojem je pred 17 tisuća ljudi u rasprodanoj zagrebačkoj Areni, odjeven u dres na kvadratiće s natpisom “Modrić” na leđima, podijelio svoje svjedočanstvo o vjeri u Boga.
“Nakon filma ‘Pasija’, nisam mogao dobiti posao. Studiji me nisu željeli angažirati. Ali vidite, središnje banke kontroliraju sve njih”, rekao je Caviezel u nedavnom intervjuu s bivšim savjetnikom američkog predsjednika Steveom Bannonom.
Caviezel otvoreno govori o političkoj i kulturnoj korupciji i čudi se tomu što mediji tako grčevito suzbijaju svaki spomen trgovine djecom; kad god se raskrinka koji pedofilski lanac, te priče nestanu iz medija već idući dan – kao da globalna duboka država surađuje s glavnim medijima kako bi prikrili umiješanost elita u trgovinu djecom. Bilo je to dovoljno da ga proglase teoretičarom zavjere i desničarom.
Kulturna korupcija
Caviezel je 54-godišnji glumac koji je postao poznat po svojim snažnim i angažiranim nastupima. U filmu “Pavao, Kristov apostol” glumio je svetog Luku, a iduće godine u kina dolazi i nastavak Gibsonove “Pasije” – “The Passion of the Christ: Resurrection” ili “Pasija 2: Uskrsnuće” – ponovno s Caviezelom u ulozi Spasitelja. “Pogledajte ‘Zvuk slobode’ i ‘Pasiju’ i ja više ni ne moram glumiti”, našalio se.
Caviezelu je tema iz “Zvuka slobode” pri srcu i zbog njegova privatnog života. Otac je troje usvojene djece s teškim tumorima, koje biološki roditelji nisu željeli, odgaja ih u vjeri, mole zajedno krunicu i dok se voze u automobilu, a ne pristaje snimati scene koje se kose s kršćanskim svjetonazorom. Nedavno je sudjelovao u kampanji za “Hallow”, prvu mobilnu aplikaciju za katoličku molitvu, u kojoj sudjeluju poznate osobe, uz Caviezela i glumca Marka Wahlberga.
Između Caviezela i Tima Ballarda, bivšeg saveznog agenta na čijoj je životnoj priči izgrađen “Zvuk slobode”, mnogo je sličnosti: veže ih vjera, tradicionalne vrijednosti, posvećenost obitelji… Caviezel je bolesnu i napuštenu djecu usvojio iz sirotišta u Kini, a Ballard uz svoje sedmero biološke djece ima i dvoje usvojene djece koje je iz lanca trgovine ljudima spasio na Haitiju.
Kad je riječ o pristupu glumi, jako je zanimljiv intervju što ga je Caviezel dao Jordanu Petersonu u povodu izlaska filma. “Ne okrećem se Sotoni da bih glumio Sotonu. Mislim da mnogi glumci u tome griješe. Umjesto toga, okrenuo sam se Bogu da bi mi rekao tko je Sotona. Tako, i dok igram zlo ili se s njim hvatam u koštac – Bog me štiti. Ako idete k Sotoni da vam kaže kako igrati Sotonu – on će vas prevariti. Projicirat će nešto da zavara publiku jer se uvijek skriva u sjeni. To je zato što ne podnosi svjetlo, iako se naziva Svjetlonoša – Lucifer. On pokušava biti Bog, pokušava ga imitirati. Sotona je antipod Boga, poput Kaina koji nastoji opljačkati Abela. Ako je Bog ljubav, Sotona je požuda”, rekao je.
Velika vjera
Kako je u filmu završila Ballardova potraga za otetom dječicom? Došavši u Kolumbiju kao vođa skupine za spašavanje maloljetnih žrtava trgovaca ljudima, uz nešto prikupljenog novca uspio je postaviti klopku za trgovce djecom na spomenutom otoku i tako spasiti njih više od stotinu. No Miguelova sestra nije bila među njima. Posljednje poglavlje filma, i najopterećenije simbolikom, Ballardova je ekspedicija u metaforičko srce tame. Pod lažnim identitetom liječnika, odlazi u džunglu, sumorna i mračna atmosfera dodatno se zgušnjava, a izostanak ljudskosti među ljudima koji djecu vide kao puku robu slama srce.
Poražavajući statistički podaci koji su sve rekli
Film traje puna dva sata, a ima i dodatak koji gledatelje educira o stvarnim razmjerima trgovine djecom. Prema Nacionalnom centru za nestalu i iskorištavanu djecu, više od 350.000 djece se prijavi kao nestalo svake godine u Sjedinjenim Državama, a procjenjuje se da ih 100 tisuća završi kao žrtve trgovine ljudima. Čak 57 posto žrtava trgovine ljudima u SAD-u su maloljetne osobe.
Poražavajuće je da su upravo građani SAD-a predvodnici globalne potražnje za dječjom pornografijom i za seksualnim robljem koje se “uvozi” iz zemalja Trećeg svijeta.
Na globalnoj razini, trgovina ljudima je kriminalni pothvat vrijedan 150 milijardi dolara godišnje – više nego ilegalna trgovina oružjem. Ova demonska “industrija” po novčanoj vrijednosti predstavlja otprilike trećinu opsega svjetske trgovine drogom. Komu zapravo smeta da se o ovome govori? Možda su izrazito politizirane kritike “Zvuka slobode” generirane, barem dijelom, podjelama oko pitanja tretmana ilegalnih migranata.
S dolaskom Joea Bidena na vlast, granica SAD-a s Meksikom postala je prostor na kojem se u realnom vremenu mogu pratiti posljedice propale liberalne politike meke granice.
Ogroman broj slabo dokumentiranih prelazaka djece koja iz Meksika dolaze bez roditeljske pratnje otvorio je prostor kartelima za glatku organizaciju trgovine djecom. Ballardova organizacija OUR postala je meta kad je njezin utemeljitelj počeo javno istupati u korist izgradnje zida na južnoj granici države – isto ono za što se u svome mandatu zalagao Trump. Nakon uspjeha “Zvuka slobode” organizacija je postala predmetom barem dviju istraga, u kojima se češljaju donacije i način trošenja sredstava u inozemstvu.
Bizarno je da su “Zvuk slobode” s najvećom mržnjom dočekali aktivisti za prava transrodnih osoba, protumačivši ga – valjda – kao napad na životni stil muškaraca koji se osjećaju i odijevaju kao žene, i obrnuto. Pokušaji sabotaže filma uključivali su i isključenje klimatizacije za vrijeme projekcija, prisilne nenajavljene evakuacije iz kina baš za vrijeme prikazivanja “Zvuka slobode”, neobjašnjive probleme sa zvukom i odbijanje zamračivanja dvorane za vrijeme projekcija. Ovakva su iskustva bila toliko učestala da su se direktori kina bili prisiljeni javno oglasiti. Naravno, negirali su sve, unatoč tomu što su ovi incidenti obilato dokumentirani na društvenim mrežama.
Film je sniman prema stvarnim događajima i likovima
Miguel i Tim Ballard nisu jedini likovi preuzeti iz stvarnog života: sva su djeca u filmu dvojnici stvarnih žrtava seksualnog nasilja, baš kao i likovi svih agenata, njihovih obitelji, pa i otmičara i pedofila iz međunarodnog lanca trgovine ljudima. Prema stvarnoj je osobi kreiran i lik agentice za mlade talente koja na početku filma organizira audiciju i otmicu djece: to je zloglasna Miss Cartagene, ljepotica iz Kolumbije koja je u tamošnjem lancu pedofilije aktivno sudjelovala kao jedna od ključnih figura.
Pravim imenom Kelly Johana Suarez, predvodila je operaciju otimanja djece od njihovih obitelji, a potom djecu drogirala i podvodila. Uhićena je u spektakularnoj akciji koju je Ballardov tim proveo na jednom otoku blizu Cartagene i koji je, baš kao i privatni otok zloglasnog “samoubojice” Jeffreya Epsteina, služio podvođenju maloljetnika bogatašima i slavnim osobama. Miss Cartagene još je iza rešetaka.