U samo 50 posljednjih godina (razdoblje 1961/2011.), broj Hrvata u Srijemu, Banatu i Bačkoj pao je sa 145.341 ili 7,8% udjela u ukupnom stanovništvu Vojvodine, na 47.033 ili 2,4% udjela (što je smanjenje za preko 300%), s perspektivom daljnjeg smanjivanja, a isti je trend je u jednakoj mjeri izražen i u samoj Srbiji.
Slobodno se može reći da danas u dijelovima spomenutih regija koje čine Vojvodinu (pogotovu Srijemu i Banatu) žive ostaci ostataka hrvatskoga naroda koji je potpuno marginaliziran i bez ikakve mogućnosti utjecaja na vlastitu sudbinu. Naša se manjina tamo još uvijek promatra s podozrenjem i nepovjerenjem, uz izraženu netrpeljivost pa i otvorenu mržnju koja se ne rijetko očituje u šovinističkim incidentima i nasilničkim izgredima.
Prošlo je već 30 godina od početka prvih progona Hrvata u kojima je sudjelovala vlast Srbije u suradnji s ekstremnim pokretima, strankama i skupinama, a stanje se još uvijek nije normaliziralo. Srbija je zona sumraka u kojoj na društvenoj i političkoj sceni još uvijek prevladavaju snage koje su pripremale i vodile ratove 90-ih godina prošlog stoljeća.
Vučić, Dačić i Vulin nastavljaju politiku svojih mentora
Uostalom, politički puleni i sljedbenici Vojislava Šešelja, Slobodana Miloševića i Mirjane Marković (predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, ministar obrane Aleksandar Vulin) i njihovi suradnici nastavljaju politiku što ju je vodio njihov mentor i učitelj, balkanski krvnik, samo na nešto “mekši” način, u skladu s vanjsko-političkom situacijom i okolnostima. Velikosrpska ideologija je preživjela, ona je, nažalost, još uvijek ono što strateški određuje generalni nacionalni cilj i ta opcija izvan svake sumnje ima većinsku potporu javnosti što govore svi dosadašnji izbori (od 1990. godine do danas).
Kako bi se prikrio veliki zločin etničkog čišćenja nad lojalnom hrvatskom manjinom koja nikad na nasilje nije uzvratila istom mjerom (čak ni kad su na djelu bili otvoreni progoni, izbacivanje iz domova, bombaški napadi, paljevine kuća, nasilne mobilizacije u rat i ubojstva pojedinaca i čitavih obitelji), kroz ovih 30 godina se nastoji krivotvoriti prošlost – i žrtve koje su morale napustiti svoju djedovinu optužiti kao krivce. Dakako, riječ je o tako podlim i prljavim propagandnim spletkama i konstrukcijama, da svatko tko je iole upućen u ono što se na tom području događalo 90-ih godina ostaje bez riječi.
Nema te perfidije koju srpski propagandisti nisu u stanju smisliti i gurnuti u medije samo kako bi prikrili vlastite krvave tragove.
Srpske tvornice laži rade punom parom
Tako se, primjerice, već početkom i sredinom devedesetih (u vrijeme kad se sve to događa), ubojstva Hrvata pokušavaju pravdati time da im se nakon smrti nameće nepostojeća krivnja (prikazuje ih se kao kriminalce ili švercere oružja a krivnja za smrt prebacuje u milje kojemu su tobože pripadali, proglašava ih se “finansijerima HDZ-a” ili jednostavno obilježava kao “tuđmanovce”, “ustaše” ili one koji su se “bavili politikom” – jer u Srbiji je i sama pripadnost bilo kojoj legalnoj manjinskoj ili građanskoj stranci bila crimen ravan zločinu), a nije rijetkost da se za smrt pojedinaca optužuju čak i članovi najuže obitelji (kao u slučaju 28-godišnje djevojke Marije Purić iz Golubinaca koja je od nepoznatih osoba ubijena ubodima noža u večernjim satima u svojoj kući 6. veljače 1994. godine).
No, srpske tvornice laži ne zaustavljaju se samo na tomu. Hrvati su bili od početka optuživani kako se naoružavaju u namjeri “ubijanja Srba” i “otcepljenja Vojvodine i njenog pripajanja Hrvatskoj”, pa su operativci SDB-a (pod dirigentskom palicom Miloševićevog poltrona Mihalja Kertesa) godinama poslije ispleli čitavu šumu laži koje su potom multiplicirane putem medija i u velikom dijelu javnosti se već odavno shvaćaju kao dokazane istine.
Uzimajući u obzir što sve piše na nekima od tih stranica (koje i danas kolaju Internetom), jednostavno je neshvatljivo da na takve zloćudne objede koje izlaze iz okvira svakog logičkog i zdravorazumskog promišljanja stvarnosti, odgovora nema. Nema odgovora Hrvatske, još manje odgovora tamošnjih Hrvata koji jedva da smiju pisnuti a da ne budu izloženi teroru i danas, 2020. godine. Ne dokazuje li nam to nedavni slučaj gotovo potpuno etnički očišćenog nekad većinskog hrvatskog sela Novog Slankamena (gdje je po tko zna koji put razbijen Hrvatski dom ‘Stjepan Radić’), da su stvari daleko od normalizacije i da teror neće popustiti sve dok na tim područjima živi i jedan jedini građanin koji se izjašnjava kao Hrvat?
Ponovno proradila velikosrpska fašistička propaganda
Iz mnoštva pamfleta, evo samo jednog znakovitog primjera iz kojega je jasno vidljivo čime je sve u stanju poslužiti se velikosrpska fašistička propaganda.
Ima već skoro 13 godina kako je na portalu Glas javnosti objavljen tekst “Sukobe isprovocirao HDZ”. U nadnaslovu se ističe kako su u pitanju “podaci Ministarstva unutrašnjih poslova”, a u uvodnom dijelu teksta stoji: “Hrvati u Sremu su se organizovano naoružavali, a tokom 1991. godine, uz novčanu pomoć Katoličke crkve, u Hrtkovcima je osnovan i mesni odbor HDZ-a, koji je prikupljao novčanu pomoć i za HDZ u Hrvatskoj”.
U tekstu se plete ničim potkrijepljena priča o tomu kako su Pavle Lisac i Ivica Budić bili glavni inicijatori “naoružavanja Hrvata” u Golubincima, te da je oružje koje je stizalo kamionima “smeštano u prostorije hrvatskog Kulturno-umetničkog društva” (KUD Vladimir Nazor u kojemu su glavnu riječ držali: advokat Rupić, Ivica Perišić, Toma Perišić, Tomislav Češkić, Drago Perišić. I sve se to stavlja u kontekst navodnog “priznanja” Hrvata Ivice Budića kojega je SDB ubio i onda sve prikazao kao samoubojstvo.
Evo kako to na kraju teksta izgleda u režiji prljavih srpskih propagandista iz Glasa javnosti (koji se pozivaju na navodno “priznanje” ubijenoga Ivice Budića):
“Za pomenute kamione sa oružjem rekao je da ih je vozio izvesni Gumarica, a da ih je sačekivao Pavle zvani Ćopa. Operativac MUP-a Srbije kaže da je posle informativnog razgovora u noći između 28. i 29. jula 1992. godine, Ivica Budić izvršio u svojoj kući samoubistvo vešanjem.
Ovakvo organizovanje Hrvata dovelo je do homogenizacije Srba, pogotovu izbeglica iz Hrvatske i Bosne – i odgovora na pomenute provokacije. MUP Srbije je i to operativno obradio, ali i podneo krivične prijave protiv pojedinih Srba.”
Dakle, u “naoružavanju Hrvata” sela Golubinci sudjelovali su Srbi (i po koji Hrvat), te je protiv tih Srba pokrenut postupak, dok su Hrvati očito pošteđeni sudskog progona. Iz toga nedvojbeno slijedi zaključak da su “pojedini Srbi” u suradnji s HDZ-om i Hrvatima ovog sela dobavljali oružje, krili ga u hrvatskom KUD-u i planirali oružanu pobunu s ciljem “preuzimanja sela Golubinci” i njegovog izdvajanja iz Vojvodine. I to je na kraju “dovelo do homogenizacije Srba” i njihove reakcije!
Na kraju, nakon svih ovih nebuloza, kratki rezime
U Golubince su stizali “kamioni oružja” koje nitko od tamošnjih stanovnika nikad nije vidio (sve je organizirano preko HDZ-a iz Hrvatske i HDZ-a iz Golubinaca – koji tamo nikad nije postojao, te KUD Vladimir Nazor), a nikad protiv bilo koga od “odgovornih” Hrvata nije podnesena nikakva prijava niti pokrenut postupak, iz tog oružja nikad nitko nije ispalio metak, nikad ga nitko nije čak ni snimio niti njegovo postojanje utvrdio na bilo koji drugi način, a povrh svega, ovi “ratoborni tuđmanovci” koji su bili očito riješeni napraviti krvoproliće i izazvati rat, pokupili su se i otišli iz sela (što milom, što silom) i to tako da nikomu nisu ni prozor razbili, a kamo li zapucali.
Eto, to je ta velikosrpska fašistička propaganda za koju ne postoje tako velike laži koje nije u stanju iskonstruirati. I kakve god rupe imale ove teorije o “krivnji” protjeranih (koji su već više od 25 godina izvan svojih domova i izvan Vojvodine i u njih se zacijelo nikad više neće vratiti), taj stroj nastavlja i dalje mljeti. I tako će biti sve do posljednjeg Hrvata.
Dokaza o teroru Srbije nad lojalnim građanima hrvatske nacionalnosti ima na pretek. Na ovom mjestu evo sadržaja samo jednoga iz mnoštva dokumenata koji donosi djelić istine o tomu. Riječ je o pismu što ga je patrijarhu srpskom Pavlu, 4. kolovoza 1995. godine uputio župnik iz Novog Slankamena Eduard Španović:
“Vaša Svetosti!
Obraćam Vam se kao župnik gotovo raseljene župe sv. Mihaela, ark. u Novom Slankamenu. Župa je do ovih nemilih dana brojila oko 2.500 vjernika – katolika. Selo je bilo sa većinskim hrvatskim katoličkim življem. Stoljećima ovaj narod živi na ovim srijemskim prostorima. Sad je izgleda došlo vrijeme da nestanemo. Ono što je proživio i proživljava Slankamen, proživljavaju i druge župe u ovom kraju (župa Hrtkovci iseljena je oko 80% vjernika katolika…). Dva su glavna razloga zašto Vam se javljam: da Vas obavijestim i da Vas zamolim za pomoć.
Sredstva javnog priopćavanja o ovim slučajevima skoro da i ne govore. U zadnjih nekoliko mjeseci više puta smo čuli izjave iz redova Srpske Pravoslavne Crkve, kako u Srbiji nitko nije ugrožen i progonjen zato što je druge vjere ili nacije, kako nijedno dijete nije zaplakalo zato što je druge vjere i zato što bi bilo ugnjetavano. Nažalost moram Vam reći kako gorko plaču i cvile naša djeca. Nikad valjda nije toliko suza isplakano u Slankamenu, koliko je zadnjih godinu dana. Tolike naše obitelji morale su napustiti stoljetna ognjišta. To su odlasci bez povratka.
Samo ću u glavnim crtama napomenuti što se događalo u posljednje vrijeme: prijetnje i zlostavljanja su česti, čak ni djeca i starci nisu pošteđeni. Prijetnje telefonom. Mitraljirane su kuće, bacane bombe po kućama i dvorištima, demoliran je i pokraden Hrvatski seljački dom. Na crkvu je dva puta pucano. Na blagdan sv. Save ove godine izrazbijan je i napadnut župni dvor i otada doživio više napada te je i sada iznakažen i ispisan različitim uvredljivim parolama. Kao čovjek i svećenik često doživljavam uvrede i poniženja. Mladima je preteško odlaziti u školu u Inđiju i Pazovu, jer doživljavaju neugodnosti i batinanja samo zato što su Hrvati. I bio bi dugačak spisak napada, progona i nevolja s kojima se ljudi susreću zbog svoje pripadnosti Katoličkoj crkvi.
Svjestan sam kako i u drugim krajevima, posebno u ratom zahvaćenim prostorima, ljudi trpe i s jedne i s druge strane. Duboko suosjećam i žalim zbog svake kapi prolivene krvi, zbog velike patnje svih ljudi, bez obzira kome i gdje pripadali. I neki su skloni da kažu kako se to samo događa gdje se ratuje. Mi živimo i radimo u državi koja za sebe tvrdi da nije u ratu, ali posljedice rata itekako osjećamo. Nisam ni mislio pisati o svim pojedinostima glede teškog položaja naših ljudi, jer je možda neke navode teško provjeriti, jer su ljudi većinom otišli. Jedno ostaje vidljivo i provjerljivo – neke naše župe sa područja Srbije su brojem toliko smanjene da prijeti utrnuće mnogih župa.
Kao što rekoh na početku, ovo Vam pišem da bih Vas istinito obavijestio. Državne vlasti više puta izjavljivale su kako se u Srbiji uvelike poštuju ljudska prava, i kako nitko zbog toga što je druge vjere ili nacije ne trpi progonstvo. Sličnih izjava bilo je i iz redova Srpske Pravoslavne Crkve. Državnim vlastima o ovome nema potrebe da govorim, jer oni to dobro znaju, ali smatram potrebnim obavijestiti sestrinsku Pravoslavnu Crkvu o stradanju Hrvata Katolika i katoličkih župa na području Srbije, jer vjerujem da su izjave iz redova SPC o neugroženosti drugih naroda u Srbiji plod neobaviještenosti.
Jednog dana proučavat će se i ovo vrijeme i pisat će se povijest. A u opasnosti je da istina bude povrijeđena, jer se u isto vrijeme govori kako u Srbiji nitko nije ugrožen i prognan zbog svoje pripadnosti drugoj vjeri ili narodu, i u isto vrijeme kako su nestale neke katoličke župe s područja Srbije. Sve ovo se događa na prostorima gdje nema rata i gdje se ljudi zbog progona i vrijeđanja vjerskog i nacionalnog dostojanstva nisu dizali na rat. Željelo se razgovorom i mirnim putem riješiti problem. I pored tolikih napada, pucanja, progona, silovanja, ponižavanja, ni u jednom slučaju nije na zlo bilo uzvraćeno zlom.
Ni u slučajevima nužne samoobrane nije pružen otpor. Sav otpor koji je ova župska zajednica pružila svojim progoniteljima bio je odlazak sa pradjedovskih ognjišta. Svako suprotstavljanje moglo je uroditi uzvraćanjem zla na zlo. Kao svećenik i molitvom i djelom svim sam silama priječio širenju ovakvog zla i htio biti mirotvorac. Prihvatili smo mudru poruku: Ako je cijena našeg opstanka da uzvraćamo i činimo zlo, onda pristajemo da nestanemo. I to nam se upravo događa.
Vaša Svetosti, da ne gajim nadu da ćete pomoći, koliko Vam je to moguće, ne bih Vam pisao. Molim Vas da se zauzmete molitvom kod Boga i svojim dostojanstvom i autoritetom kod državnih vlasti da se učinjena nepravda ispravi i spriječi daljnji progon ljudi. Na sve ljude mislim, kojima je Božja i ljudska pomoć potrebna.
Pozdravlja Vas i poštuje
Eduard Španović, župnik slankamenački
Novi Slankamen, 04. kolovoza 1992.“
(Faksimil pisma objavljen je u knjizi župnika Marka Kljajića, Slankamen kroz povijest, Subotica 1996., str. 231-233.; istaknuo: Z.P. Isti tekst tiskan je i u glasilu DSHV, Glas ravnice br. 40, Subotica, travanj 1994., str. 12. Na istom mjestu, petrovaradinski župnik župe sv. Roka vlč. Marko Kljajić, navodi da je od 2.500 Hrvata u Novom Slankamenu, do lipnja 1993. godine, ostalo samo njih 730.)
SPC tolerira etničko čišćenje i teror
Ne samo da patrijarh Pavle i SPC nisu reagirali (kao ni državne vlasti kojima su se svećenici i građani obraćali nebrojeno puta po istim pitanjima), nego su teror i etničko čišćenje nastavljeni, te je iz Novog Slankamena (u kojemu je na kuće Hrvata bačeno preko 50 bombi, a osim prijetnji i fizičkih nasrtaja bilo je i nikad razjašnjenih ubojstava), do ljeta 1993. godine otjerano preko 70% Hrvata.
I koliko god bili danas marginalizirani i na svojim autohtonim područjima svedeni na zajednicu koja ni u kojem smislu ne predstavlja nikakvu opasnost za bilo koga, ponajmanje za Srbiju i većinski narod, odnos prema njima se od 90-ih godina do danas kad su u pitanju mržnja i netrpeljivost u malo čemu promijenio. Vlast se (uglavnom) pravi nevješta i “ne vidi” što se događa, tako da ekstremne skupine (među kojima najčešće kolo vode “krajišnici” – Srbi koji su pobjegli iz Hrvatske i BiH ne rijetko i nekažnjeni počinitelji ratnih zločina 90-ih godina) imaju odriješene ruke.
Dakle, radi se o neracionalnoj mržnji, o netrpeljivosti koja nema nikakvoga povoda, uzroka niti logičkog objašnjenja, a najbolji primjer za to su Židovi kojih je u Srbiji danas ukupno manje od 1.000, a u Beogradu niti 300, ali se unatoč tomu prema njima širi mržnja (prave se i objavljuju popisi “nepodobnih Jevreja” koje se svrstava u “najveće srpske neprijatelje”, stavlja ih se u kontekst “globalne jevrejske antisrpske zavere” i javno proziva i optužuje).
Svojedobno je (dvijetisućitih godina) vjerski analitičar, prevoditelj, publicist i književnik Mirko Đorđević ustvrdio kako u beogradskim knjižarama kola oko 140 antisemitskih naslova koji su vrlo popularni, čitani i obvezno se pojavljuju u nekoliko izdanja – iako je to zakonom zabranjeno i podliježe krivičnoj odgovornosti. Protestirala je javno i židovska zajednica (Savez jevrejskih opština Srbije) zbog jačanja antisemitizma u Srbiji, no, uzalud.
Evo što o tomu kaže jedan od rijetkih beogradskih intelektualaca židovskog podrijetla, Filip David, koji i nakon svega još uvijek pokušava (mada bezuspješno) “ispraviti krivu Drinu” progovarajući o ovom problemu:
“Juče sam, na uskršnjem Sajmu knjiga, video drugi deo Kraljevstva Hazara, najgoreg antisemitskog pamfleta koji se ovde legalno prodaje. Ako je tako nešto uopšte moguće, reč je o pamfletu gorem čak i od Protokola sionskih mudraca, u kome je na jednom mestu skupljeno svo to antisemitsko đubre, sve uvrede koje je iko ikada izgovorio ili napisao na račun Jevreja – od spiska jevrejskih prezimena na koja se mora obratiti pažnja, do sugestije da se sa takvima, kada za to dođe vreme, treba obračunati.”
(…) Nažalost, samo se takve knjige čitaju. Zašto? Zato što ćete u njima naći banalne teze o postojanju nekakve svetske antisrpske zavere, o tome da su svi porazi Srbije poslednjih dvadesetak godina – nacionalni, vojni i moralni – navodno dirigovani iz nekog tajnog, skrivenog centra, kojim, logično, upravljaju Jevreji. Pazite: u bivšoj Jugoslaviji, između dva rata, Protokoli sionskih mudraca su štampani jednom ili dva puta; od dolaska Miloševića na vlast, iako je ta knjiga 1985. i sudski zabranjena, izašlo je dvadeset, trideset izdanja.
Očigledno, tako nešto odgovara političarima koji, tezom o svetskoj zaveri, skidaju sa sebe odgovornost za opšti slom. Nažalost, na ovakve antisemitske pojave javnost je relativno ravnodušna. Kada govorim o antisemitizmu, uvek osećam izvesnu nelagodu…
(…) Reč je o dubokom nepoznavalju vlastite istorije ili bar o pokušaju njenog ulepšavanja. Odnosi Srba, Jevreja i manjina su i u XIX veku bili vrlo zategnuti. Donošeni su antisemitski zakoni i Srbiji je, na Berlinskom kongresu, postavljen uslov da prizna građanska prava Jevrejima. Te stvari je istraživala Ženi Lebl; radi se o materijalu singerovskog tipa. Sa druge strane, u periodu nacističke okupacije, u Srbiji je već 1940. godine uveden numerus clausus, što znači da je samo određen broj jevrejskih đaka mogao da se upiše na fakultete.
Tako nešto je postojalo i u Nemačkoj. Ovde se zaboravlja i činjenica da je već krajem 1941, pre zvanične odluke o rešavanju jevrejskog pitanja, iz Srbije, u centralu Trećeg Rajha u Berlinu, stiglo obaveštenje o tome da je ovde istrebljeno preko devedeset posto srpskih Jevreja. Bio je to najveći procenat u Evopi!”
Ove je riječi Filip David izgovorio prije gotovo 9 godina. U međuvremenu je stanje po pitanju antisemitizma dodatno eskaliralo. Pisac “Kraljevstva Hazara”, Dejan Lučić je već dugo godina medijska zvijezda, kao i drugi autori ove vrste literature, dok su se fašističke, pro-nacističke i antisemitske organizacije i pokreti namnožili do te mjere da već predstavljaju ozbiljno sigurnosno pitanje u Srbiji.
Znamo li sve to, zar se trebamo čuditi takvom tretmanu hrvatske manjine, utoliko prije što u percepciji naših istočnih susjeda Hrvati spadaju među najomraženije narode prema kojima vlada posebno izražena netrpeljivost – i to već kod djece u osnovnim i srednjim školama?