HRVATI SU SE ODLUČILI ZA POLITIČKU COCA-COLU Sada je problem do koje će razine Pupovac određivati Plenkovićevu unutarnju politiku

Još je prečvrst. Još ga se ne da rušiti. Još ga se ne da ni zaljuljati. Poslovično skeptični Hrvati odlučili su se za sigurnu kartu, što god to značilo, i ostali vjerni HDZ-u. Političkoj Coca-Coli Hrvatske! Sad se vidi da su udarci đonom na HDZ i Plenkovića imali potpuno drugačiji efekt od očekivanog i u ovo doba opće nesigurnosti ljudi su ostali vjerni starim ikonama. Makar ikona poput Tuđmana više i nema!

HDZ jednako Tuđman, Tuđman jednako hrvatska država i dalje je na djelu ova simplificirana filozofija, a na sve druge filozofije gleda se pogledom ispod naočala. Ne svi! Punih 16 mandata Škori i 8 Mostu govori da polako, ali sigurno, raste buduća kritična masa i da stižu neki novi klinci u ambiciji da budu novi HDZ. U sinergiji, to je moglo biti i 30 mandata, samo da taštine nisu nadvladale, ali je i bez njih još dug put do 76 takvih mandata. Naravno da je lako biti general poslije bitke i naravno da se sada sve vidi i razumije, ali bilo je dosta dobronamjernih koji su i ranije upozoravali. Naime, teza, omiljena Mostova teza, njihova bandjera, da su HDZ i SDP isti, da je to jedno te isto, kako god se njima to metodološki čini točnim, nije samo netočno, jer je svaki pa i najlošiji HDZ bolji od najboljeg SDP-a i taj se refren nikada neće izbrisati iz hrvatskih glava jer je taj napjev uistinu isklesala povijest! Još od daleke 1991., kad su SDP-ovci napustili Sabor dok se glasalo o hrvatskoj neovisnosti. A onda još, šapće nam povijest, davne, 1945. nisu sačuvali okvir, hrvatsku državu, a mogli su i tako nam sačuvati pola stoljeća lutanja! Pa uz to onda još i 45 godina poslije izlaze iz Sabora kad se glasa o neovisnosti! Može li nacionalno neodgovornije? Je li moguća veća izdaja stvarnih nacionalnih interesa vlastite nacije od ovakvog držanja? Te dvije činjenice će za vijeke vjekova odrediti poziciju ljevice u Hrvatskoj i kad nova mlada ljevica misli da se baš treba što naglašenije s ponosom vraćati u povijest i baštiniti je, pa Peovićka ponosno u najcrvenijoj mogućoj haljini diže ruku u znak ustaničkog pozdrava partizana iz 1941., oni i ona ne razumiju da takvi nikad, ali nikad neće biti vlast u Hrvatskoj. Jer ne bi bili ni 1945. da bajonetom i tenkom nisu stigli na vlast.

Paranoidna točka

Dakle, tvrditi da su HDZ i SDP isto u prvom je redu iritiralo same HDZ-ovce, pa ako su i imali nekih drugih preferencija, ova agresija ih je otjerala u staro jato. Teza pak da Plenković ne može biti premijer i da je to ‘uvjet svih uvjeta’, iritaciju je podigla na vrhunac. Naglas izgovorena, ta je teza prije negoli su se prebrojali glasovi otkrila puno više nego što se u tom trenutku smjelo i trebalo pokazati. I kad se danas u pola glasa Plenkoviću prigovara da opet ide s Miloradom Pupovcem, premda je višekratno naglasio da će koalirati s ‘ideološki srodnim strankama’ upravo je taj preuranjeno iskazani ‘uvjet svih uvjeta’ kojim je kao persona bio baš on osobno odbačen, sada njegov najbolji odgovor: gospodo, pa vi ste sami rekli da ja ni po koju cijenu ne mogu biti premijer, kako da onda surađujemo u ovoj situaciji? Naime, razumljivo je da u zadnjem tjednu predizborne kampanje, kad stišćete gas dokraja, morate ostati u oporbenoj pozi, ali ako je nešto ujedinilo HDZ-ovce i probudilo njihove stare strahove, onda je to bila upravo spomenuta teza. Ona je rodila brojna pitanja koja su HDZ-ovcima redovito dizala tlak: ma, čekajte, pa neće nam oni određivati premijera? Pitamo li mi može li Škoro biti premijer? I koga ćete nam onda podmetnuti ako ne može Plenković? I tko ste zapravo vi da određujete premijera stranci za koju se zna da će dobiti triput više nego što ćete vi skupiti? Tako da je zbir svih tih pitanja i paranoja HDZ-ovce u osnovi temeljito homogenizirao. S druge strane, fatalna greška iz predsjedničkih izbora u kojoj su Škoru slijedili i mostovci, najgrlatije Nikola Grmoja, kako u drugom krugu ne treba glasati ni za Kolindu ni za Milanovića, bila je ključna paranoidna točka koja je na parlamentarnim izborima dio Hrvata u zadnji tren otjerala od Škore. Jer taj je gaf ostao kao veliko zrnce sumnje i smutnje, probudio je nevjericu, a u politici, kad jednom počnete sumnjati, taj crv sumnje redovito naraste do slona! Pogotovo ako ga nastavite hraniti!

Redizajn stranke

HDZ-ova, odnosno Plenkovićeva pobjeda i u okvirima stranke pokazala je da stižu nova vremena i nema dvojbe da će u nastavku unutarstranačkih izbora ta pobjeda dokraja zaokružiti stranku u smjeru i kadrovima koji najbolje odgovaraju njegovoj viziji. Koja je sada trujumfirala i osigurava mu sigurne četiri godine! Praktički potpuno samostalne vlasti. Sada je, naime, uspješno prešao Rubikon, i to sa svojim kadrovima, onima koje je sam odabrao, a nije ih zatekao kao prije četiri godine, i nema dvojbe da će, očvrsnut pobjedom, ići na zaokruživanje kadrovskog redizajna stranke. Moderni, redovito mlađi kadrovi, adekvatno obrazovani, neusukani, s pobožnim pogledom prema Europi i generalnim centrističkim političkim smjerom. To bi mogla biti agenda novog HDZ-a, koju je Plenković već demonstrirao u odabiru novih mlađih ministara svoje vlade. I dok je u ove prve četiri godine oprezno gurao takve kadrove, osnažen sjajnom pobjedom, sad će, nema sumnje, ići do kraja. Kaka to na razini ilustracije običnom puku ocrtati i objasniti? Ovako: ako je Škoro Orban i Fidesz, onda zamislite da će Plenković biti neka vrsta političke Angele Merkel, a HDZ svojevrsna europska pučka stranka.



Pojednostavnljeno rečeno, naravno.

Velika pobjeda u kojoj je HDZ dobio nevjerojatnih 45 posto saborskih mandata još je jednom pokazala da pojedinci koji idu protiv te matice bivaju odbačeni. To je fenomen kojim bi se trebalo baviti jer u njemu ima puno neoboljševizma (partija je sve, pojedinac je ništa!) kao i fatalizma, ali i one elementarne ljudske dvoličnosti. Ali, tako je od Ivića Pašalića sve dosad, sve, evo, do Penave! Slučaj Penava je pokazao da je stranka i dalje jača od svakog pojedinca i da Hrvati vjeruju HDZ-u, a ne pojedincima, kako god hrabri, istaknuti i polukarizmatični ti pojedinci bili. Od Ivića Pašalića do Penave događa se isti neoboljševički sindrom, po kojem je stranka sve, a pojedinac ništa. No, to je ispililo ratno vrijeme i ti refleksi isklesani u ratu ostali su gotovo trajni. Kako smo stalno u nekom vihoru i otporu i kako smo stalno i kao država i kao nacija pred nekim ugrozama, jednostavno nije došlo vrijeme da se bez tog grča promatra stvarnost.
Statističko naličje
Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari, stara je sentenca koja se uvijek pokazuje točnom i o njoj sada valja voditi računa. Naime, velika HDZ-ova pobjeda ima lice i svojevrsno statističko naličje. Statistika naime govori da su HDZ-ovci sada dobili više mandata nego prije četiri godine, ali ne smije se zaboraviti da su sada dobili 60 tisuća manje glasova, što znači da je jako puno u ovoj pobjedi odradio gospodin D'Hont! Tu činjenicu treba imati na umu u prvom redu u kontekstu lokalnih izbora u kojima će sasvim sigurno Zagreb biti najveća lovina, u kojima je moguće očekivati, ako gledamo debakl na parlamentarnim izborima, i promjenu u Rijeci, odnosno pad južnokorejskog modela na Kvarneru, a činjenica da Vrkić nije uspio u Osijeku otvara širom i vrata toga grada za novu vlast. Pritom ne zaboravimo: Opara u najmanju ruku nije briljirao u Splitu. U riječ, na lokalnim se izborima otvaraju sva četiri velika hrvatska grada za izborne promjene i taj detalj valja već sada imati na umu. Sada je kristalno jasno da Plenković već ima većinu i da ćemo najdulje za tri tjedna već imati prvi saziv novog Sabora. Kalkulacije da ćemo u Vladi imati predstavnika nacionalnih manjina aktualizirat će oporbene prigovore kako je obećano da će HDZ koalirati sa ‘strankama sličnog ideološkog svjetonazora’, a sad će u Vladi osvanuti vrlo vjerojatno neki Pupovčev klon. Ideju Goranka Fižulića da bi bilo izvrsno kad bi Milorad Pupovac postao ministar vanjskih poslova jer da bi to ‘bitno popravilo sliku Hrvatske’ valja pripisati nesnosnim zagrebačkim vrućinama.

Opasni planovi

Naime, u Zagrebu jest vruće, ali ovako vruće, da se halucinira, ipak nije! Bit će da se ne radi o vrućini! Naime, u svjetlu nakaradnog izbornog zakona kakvog nema nigdje, ali doslovno nigdje na kugli zemaljskoj, gdje u parlamentu imate osam zajamčenih mjesta za manjine, sada još po tom kriteriju postaviti i ministra u Vladi, a onda još halucinirati da bi bilo idelno da nitko drugi negoli Milorad Pupovac bude ministar vanjskih poslova, mislim da bi to bio sumrak pameti. Jer, primjerice, jedan Furio Radin postaje opet zastupnik tako da uopće nije imao protukandidata na ovim izborima, a sada da još postane, primjerice, i ministar, mislim da bi to bilo izrugivanje i ismijavanje parlamentarne demokracije preko svake mjere. Predstavnici manjina će po svoj prilici dobiti ministarstvo bez portfelja, ali puno je važnije od te nakaradne forme kakav će sadržajno biti utjecaj tog Pupovčeva klona u ukupnoj hrvatskoj politici. Do koje će razine Pupovac određivati Plenkovićevu unutarnju politiku, to je tema koja će tražiti odgovor. Ne vanjsku, kako se obično misli, nego unutarnju! U tome je problem! U njegovu naizgled diskretnom petljanju, odnosno određivanju gabarita hrvatske unutarnje politike. Nikad nije bilo sporno da se predstavnici manjina mogu i trebaju skrbiti o pravima svojim manjina. Zato su i uzdignuti na ovu razinu, a sve to u prvom redu zbog atavizama prošlosti. No, ta pozicija nikad nije zadovoljavala Milorada Pupovca i tu se i začeo otpor prema njemu i politici koju personificira. Može se očekivati da će Plenković kao iskusan diplomat pronaći balans između onoga što mora dati u svjetlu činjenice da mu manjine sada drže većinu u Vladi i starih apetita Milorada Pupovca te prastarih, opasnih, antihrvatskih, jučer projugoslavenskih, danas regionalnih planova koji su ga i iznjedrili.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI