On je doveden da bi ih pomilovao. Tim se riječima u konzervativnim krugovima komentira najava mogućeg pomilovanja udbaških osuđenika Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, o čemu će predsjednik Zoran Milanović uskoro odlučivati na zahtjev odvjetnika Ante Nobila, a uz potporu hrvatskih generala predvođenih Antom Gotovinom koji su svojim potpisom na tom zahtjevu izazvali lavinu reakcija u javnom prostoru. Neizravno je potporu Perkoviću na društvenim mrežama dao i Branimir Glavaš, koji je svojedobno u kampanji za predsjedničke izbore otvoreno agitirao za Milanovića, koji mu je potom, na zgražanje dijela svojih birača, vratio odlikovanja tvrdeći da samo provodi zakon. Pitate li se Slavonce iz Perkovićeva rodnog kraja, to što Glavaš hvali Perkovića nije neuobičajeno, njih se dvojica znaju desetljećima, oni su prijatelji iz djetinjstva, a navodno je upravo Glavaš Perkovića spojio s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. U lik i djelo pokojnog Tuđmana desetljećima se kune general Ljubo Ćesić Rojs, čovjek bez dlake na jeziku i jedan od potpisnika zahtjeva koji već sada na desnici nosi naziv izdajnički. Kako god bilo, Rojs je i prije ovoga potpisa laskao Milanoviću uspoređujući ga s pokojnim Tuđmanom.
Ista politika
Oni nešto trijezniji politički likovi poput profesora Hebranga još su tada upozoravali da vuk mijenja dlaku, ali ne i ćud, podsjećajući da je Milanović s Pantovčaka izbacio bistu prvoga hrvatskog predsjednika. Ne treba zaboraviti da je Milanović predsjednik Republike koji je tijekom svojeg posjeta Jasenovcu o HOS-ovoj ploči progovarao kao o onom nečem što treba baciti, premda se na njoj nalaze imena poginulih hrvatskih branitelja, s čijim se predstavnicima tijekom aktualnog mandata uspio slizati. I jedni i drugi očito su zaboravili da Milanović nije samo politički otac famoznog “lex Perkovića” nego i da je on taj protiv čije se Vlade dizao šator ispred Ministarstva branitelja.
Nije među braniteljskom populacijom omraženi Predrag Matić u Milanovićevu vladu pao slučajno, on je bio njegov izbor, baš kao što su njegov izbor bili Ranko Ostojić, Milanka Opačić i Vesna Pusić, ukratko dobar dio ministara koje su u ona vremena podjednako kritizirali i Rojs i Lošo i razni drugi generali, koji danas laskaju Milanoviću poistovjećujući njegovo djelovanje s djelom pokojnog predsjednika Tuđmana. Zaboravilo se pritom da je taj isti Milanović demonstrativno napustio Okučane nakon što se ondje pojavio neki tip u majici s natpisom “Za dom spremni”, a zaboravilo se i da je Milanović na čelo Vrhovnog suda instalirao Radovana Dobronića, žestokog protivnika europskog uhidbenog naloga. Onaj tko nije zaboravio u tome po svemu sudeći nije ni vidio ništa sporno, dobar dio javnosti s razlogom je zgrožen time što u takvom folkloru sudjeluju hrvatski generali, jer nije Perković živio i djelovao samo od 90-ih, djelovao je i mnogo prije toga, a to njegovo djelovanje ocijenio je i procijenio njemački sud koji ga je spremio iza rešetaka zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Mnogi se sada pitaju kako će Rojs kao potpisnik nečeg takvog ponovno nogom kročiti u svoju Hercegovinu, no Rojs samouvjereno govori da on samo slijedi misli prvog hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Kakvim god mislima da su se vodili Rojs i generali, nedvojbeno je da je Milanović kukavičje jaje, na čelo države došao je kao kandidat ljevice, premda je svojedobno tvrdio da se nikada neće kandidirati za predsjednika slučajne države, a kada se već našao tu gdje je, na Pantovčaku, Milanović je odlučio djelovati u interesu onih koji su ga doveli do predsjedničke fotelje. Jasno je, dakle, za koga djeluje Milanović, no nije sasvim jasno zašto premijer Andrej Plenković ne poentira na ovoj temi i ne osudi opciju prema kojoj bi Milanović pomilovao osuđene udbaške ubojice.
U HDZ-u smatraju da je premijer s istupima na ovu temu oprezan jer je jedan od potpisnika zahtjeva general Ante Gotovina kojem se ne želi zamjerati. Međutim, u HDZ-u također smatraju da generali s ovom inicijativom u početku nisu bili upoznati, nego da je ona pokrenuta s Pantovčaka, odnosno da ju je pokrenuo predsjednik Milanović na nagovor svojeg savjetnika Orsata Miljenića koji i jest tvorac famoznog “lex Perkovića”. U toj priči HDZ-ovci ne isključuju ni utjecaj Milanovićeva prijatelja Ante Kotromanovića, no naglašavaju kako ih potpis generala Gotovine nije iznenadio jer se on godinama, što javno, što tajno, druži i sastaje s Milanovićem s kojim je već postao obiteljski prijatelj. U HDZ-u žele da se jasno naglasi to da generali nisu radili na toj inicijativi, nego da je to operacija predsjednika Milanovića i njegovih suradnika. Uz to što je riječ o inicijativi koju u HDZ-u ne odobravaju, oni smatraju kako je njome Milanović unio nemir u cijelo društvo te uspio podijeliti generale i hrvatske branitelje.
Dvostruka mjerila
Ujedno naglašavaju kako ona uvodi dvostruke kriterije prema sudionicima Domovinskog rata i hrvatskim braniteljima jer se, osim za osuđene nalogodavce udbaških zločina, ni za jednog hrvatskog branitelja nije tražilo oslobođenje od odgovornosti za kaznena djela, pri čemu se posebno podsjeća na generala Mirka Norca. Milanović je i tijekom predsjedničke kampanje isticao kako je institut pomilovanja relikt prošlosti koji je potrebno ukinuti i koji on neće koristiti. Ministarstvo pravosuđa i uprave je u nešto više od dvije godine Milanovićeva mandata u Ured predsjednika proslijedilo 247 zamolbi za pomilovanje, ali tu izravnu ustavnu ovlast predsjednik dosad nijedanput nije iskoristio. Ako se to dogodi u slučaju Perkovića i Mustača, takvo što smatrat će se presedanom.
Ne treba zaboraviti ni to da su oni u ranoj fazi odsluženja zatvorske kazne te da su osuđeni za najteža kaznena djela. Samu presudu koja je utvrdila njihovu odgovornost za ubojstvo hrvatskog državljanina i emigranta nitko, pa u konačnici ni generali potpisnici pisma, ne osporavaju. I hrvatski sudovi u ovom su se slučaju vodili zakonom pa su ti postupci potvrđeni na svim razinama sudbene vlasti, a odluke su pravomoćne. I tezu o njihovim zaslugama u stvaranju hrvatske države u HDZ-u dovode u pitanje te podsjećaju da su Perković i Mustač osuđeni za djela koja nemaju nikakve veze sa stvaranjem hrvatske države jer su djela za koja im se sudilo počinili u ime bivše države SFRJ koja je ionako negirala hrvatsku slobodu i od koje se Hrvatska 90-ih oslobodila.