Gorka istina za političare: Mrzimo vas iz dna duše

Sanjin Strukic/PIXSELL

Za pokus, neka Plenković, Bernardić ili Bandić probaju napuniti stadion građanima koji žele slušati njihov govor dva sata o tome kakva im je vizija budućnosti Hrvatske ali neka ne zovu stranačku mašineriju i sve one koji imaju direktan interes i primanja vezana uz stranke kojima pripadaju i funkcije koje obnašaju

Zabavno nam je ovih dana slušati i čitati izjave poznatih lica naše političke scene.  Svi su uglavnom zadovoljni rezultatima, pa čak i oni koji su podbacili ispod svakih očekivanja. Tu i tamo nađu se neki koji izraze žaljenje, jer eto, birači nisu prepoznali njihov program, pet ili šest komada plastificiranog papira s kojim ne možeš ni obrisati stražnjicu, pošto je i za tu svrhu neupotrebljiv, a kamoli ga doživjeti kao vjerodostojnu platformu provedivog političkog programa.

Ima naravno i težih slučajeva a to su pojedini političari koji si umisle da ih ljudi vole. Takvi prepričavaju zgode o tome kako ih građani zaustavljaju na ulicama i značajno  im stisnu ruku, kao da sve nade polažu samo u njih. Uz malo sreće, padne tu i kakvo slikanje za fejs tako da i puk na društvenim mrežama može lajkat koliko njihovog „prijatelja“ svi obožavaju.

Na njihovu, ali i našu žalost, ova patetična i gadljiva izborna i postizborna predstava nema gotovo nikakve veze sa stvarnošću. Prije svega, više od pola birača u ovoj državi se uopće ne može ni natjerati da izađu na izbore.
Prijezir i gađenje, prema samom izbornom procesu, strankama i kandidatima su toliko izraženi u biću i tijelu tih potencijalnih glasača da im je duševno, fizički i biološki nemoguće prošetati do biračkom mjesta i zaokružiti bilo što, i bilo koga. Na tu tihu većinu, obrušavaju se svi a pogotovo razne udruge poput „Gonga“ jer oni apstinencijom tobože sabotiraju demokraciju.

Ti apstinenti većinom ne idu na izbore jer ne žele pristati na nemoralni kompromis temeljem kojeg se zapravo glasa. Radi se o svijesti kako nas onaj kojeg izabiremo vjerojatno laže i obmanjuje ali nam je ipak manje mrzak od protukandidata iz formalnih razloga, poput deklarativnog zastupanja nama bližeg svjetonazora. Glasa se za prihvatljiviju formu koju praktički nikada ne prati odgovarajući sadržaj.

Ima i dosta slučajeva kada naš glas doslovno kupe najavom kako će povećati novčane izdatke za društvenu skupinu kojoj i sami pripadamo. U pitanju je klasična trgovina, mi vama glasove, a vi nama novac. Takva obećanja se rijetko ispune i obično se radi o još jednoj prijevari, klasičnom valjanju lakovjernih ljudi. Kako je fora popušena već stotinu puta, većina ostaje doma i ne ide na glasanje.



Za pokus, neka Plenković, Bernardić ili Bandić probaju napuniti stadion građanima koji žele slušati njihov govor dva sata o tome kakva im je vizija budućnosti Hrvatske ali neka ne zovu stranačku mašineriju i sve one koji imaju direktan interes i primanja vezana uz stranke kojima pripadaju i funkcije koje obnašaju. Također, neka ne daju zauzvrat tanjure graha ili besplatnu pivu. Ponudite sebe kao lidere građanima i vidjet ćete koliko će vas ljudi htjeti vidjeti i slušati.

Gospodo, spustite se na zemlju.

U državi gdje više od pola ljudi ne ide na izbore, a oni koji glasaju čine to uz tešku muku i sukob interesa vi ne predstavljate volju većine, nego jad, bijedu i probleme koju većinu tište. Vi ste nevoljena projekcija nepodnošljive težine postojanja i življenja u zemlji gdje je samo vama i vašoj bandi dobro. Možda vam je ova gorka istina poznata, ali treba vam je stalno ponavljati kako bi je konačno shvatili. Ljudi vas mrze iz dna duše. A mrze vas ponajviše zato jer su zbog likova poput vas počeli mrziti i sami sebe, propitkivati kakav smo to narod, kada nam je najgori ološ stalno na vrhu. Zbog toga građani bježe od politike kao od najopasnijeg smrtonosnog virusa. Jer sve se može promijeniti u životu.

Materijalno možeš propasti, izgubiti sva materijalna dobra, ali ako se nekako uspiješ ustati na noge, sve se to može vratiti. Jedino je ljudsko dostojanstvo trajno izgubljeno odlaskom u politiku među sve te lažne osmijehe, dvoličnjake i beskičmenjake. U tome i jest naš tragični paradoks. Mijenjali bi društvo, ali to ne činimo, jer se bojimo kako bi postigli promijeniti jedino sebe, na gore, i to baš na sliku i priliku onih koje smo htjeli smijeniti.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI