“Moj život ili život mog kolege vrijedi manje od kilograma kruha ili pola litre benzina”, komentira pirotehničar Ivica Ferenc progovarajući o problemima u humanitarnom razminiranju nakon pogibije Dražena Aleksića u Ličkom Ribniku. Zbog cijene četvornog metra koja ne ide iznad četiri kune, prevelike površine i poslodavaca koji nerijetko kasne s plaćom, pirotehničari krajem 2016. godine i prosvjedovali na Trgu Sv. Marka
Kao rješenja za uspješno razminiranje Republike Hrvatske ima nekoliko mogućnosti: više sredstava iz državnog proračuna; više donacija; povećanje cijene razminiranja po četvornom metru; više pirotehničara.
Odgovorio bih pozitivno na četvrtu varijantu, s dodatkom: Više pirotehničara? Da, ali i Srba.
Budući da su Srbi stavljali mine, dužni su ih i izvaditi pa tek onda tražiti povratak u Hrvatsku.
Istina, možemo ih, jer smo dobri i plemeniti, neovisno o tom bratski pozivati i vraćati. Ako imaju ljudstva i stida, ne bi smjeli, jer da su, hipotetično govoreći, čestiti ljudi ne bi smjeli ni pomisliti vratiti se u Hrvatsku dokle god ima ijedna mina u njoj.
Jesu li oni svjesni da su svakoga pirotehničara, poginuloga na minskom polju oni ubili. Oni su, dakle, i nakon rata zločinci koji svojim minama ubijaju Hrvate.
Mogu li se onda mirno i dostojanstveno vraćati u Hrvatsku čije sinove ubijaju svojim, još neizvađenim minama?
Neka se bar malo zamisle! Dužni su o tom misliti i Đukić i Pupovac. Nije pošteno očekivati za sebe sve od Hrvatske, kao da se ništa nije dogodilo, dok se i dalje njihovom krivnjom prolijeva krv naših pirotehničara.
Ako među Srbima nema pirotehničara, u što nisam uvjeren, neka ih izvana uvezu i svojim ih novcem plate
Neka ono što bi im trebala Hrvatska dati za obnovu srpskih kuća žrtvuju to Srbi-povratnici za razminiranje, ako zbilja žele i hoće biti čestiti ljudi. Možda sam po njihovu mišljenju strog. U tom slučaju im predlažem upit: Što biste vi tražili od Janjevaca na Kosovu da su oni u Srbiji – užoj i široj – posijali mine kao vi u Hrvatskoj? To učinite. I bit ćete ljudi sa svoje strane dostojni povratka u Hrvatsku.
Bolna je i bezdušnost međunarodne zajednice koja je indiferentna prema hrvatskim žrtvama na minskim poljima. Poručujemo toj organizaciji: I Hrvati su ljudi. Jednako je i njihov život vrijedan kao i život svakoga čovjeka. Zašto je međunarodnoj zajednici više stalo do povratka Srba-minera negoli do života hrvatskih pirotehničara? Žalosno!?
Jesu li mineri hrvatskog tla i danas žedni hrvatske krvi?
Iako mi je žao što je smrtno stradalo 410 ljudi i što su ozlijeđene 1034 osobe, nije mi to važnije od činjenice da su “znakovi opasnosti pokradeni”.
To bi značilo da su mineri i danas žedni hrvatske krvi. Tko nije mine postavljao, taj sigurno nije ni znakove opasnosti uklanjao. Tko ih je uklonio, neka ih vrati i s razminiranjem započne.
Zagrepčani skupljaju novac za razminiravanje, a Srbi koji su ih postavljali ništa ne čine po tom pitanju
Svaka čast Zagrepčanima što su skupili milijun kuna za razminiranje. Dabogda još više i nesebičnije skupljali. Razminiranje je rodoljubni posao. Treba ga podržati, ali i upitati: Je li pravo da nitko od Srba koji su stavljali mine – nije ih stavljao ni Bog ni đavao – ništa ne doprinesu za razminiranje Hrvatske?
Neka se i Srbi uključe u razminiranje, bilo novcem bilo vađenjem i stradavanjem. Jesu li Srbi svjesni da su oni prolili krv svakog poginuloga i ranjenoga pirotehničara?
Jesu li toga svjesni i svi oni koji zagovaraju povratak Srba, a za pogibiju Hrvata na minskim poljima nije ih nimalo briga? I oni su hrvatožderi i hrvatske krvopije.
Teče li kroz hrvatsko srce ljudska krv? Treba li već jednom hrvatsku krv poštivati kao ljudsku. Dokle će međunarodni čimbenici nametati zaključak o sebi: Svejedno je međunarodnjacima ili stradali Hrvati na minskim poljima ili stradavali miševi u nevremenu.
Naš narod, Bože daj, da ubuduće ne bude takav – zna o drugima šutjeti, a na sebe lagati. To je što mu zamjeram.
Ovo moje izlaganje gledajte kroz bolnu činjenicu da se i sada love naši branitelji, a četnički zlikovci i dalje žive kao lojalni građani Republike Hrvatske.
Možda Vam dosađujem. Jer sam svećenik, moram ovako i pisati i govoriti. Boli me tragedija moga naroda!
Izvor: HAZUD