EMOCIONALNO PISMO ANKICE TUĐMAN TITU: Porukom pokušala Franju izvući iz zatvora! ‘Poštovani i dragi druže Tito’!

Ankica Tuđman, supruga Franje Tuđmana, uputila je pismo Josipu Brozu Titu  11. veljače 1972. na adresu Kabineta predsjednika SFRJ, točno mjesec dana nakon što su milicija i Udba uhitile njezina muža i odvele ga u istražni zatvor u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. U Arhivu Jugoslavije u Beogradu pronađena su dva pisma Ankice Tuđman “dragom drugu Titu”.

Prvo pismo izuzetan je “prozor” u povijest naše zemlje i prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana.

Nadam se da će ovo moje pismo stići u Vaše ruke, no znajući za Vašu prezauzetost ja Vas unaprijed molim da nađete toliko vremena da ga pročitate, jer Vi ste jedini čovjek na koga se u ovoj, za mene najtežoj situaciji u mom životu, mogu obratiti, koji će me razumijeti i koji će mi htjeti pomoći pružiti i zaštitu. Ohrabrenje za ovaj korak našla sam i u Vašim riječima na 2. konferenciji SKJ kada ste između ostalog savjetovali drugovima iz Hrvatske “da ne dozvole tjeranje vještica” i da sudsko kažnjavanje “mora biti dokazano”, no pitam se da li će se Vaša riječ primijeniti i na moju obitelj.

Moj suprug Franjo Tuđman uhapšen je pod teškom optužbom još 11. siječnja ove godine i već punih mjesec dana sjedi u zatvoru, a bez ikakvog optužnog, a kamoli dokaznog materijala. Bez obzira što mi nisu jasni motivi njegovog hapšenja, vjerujte mi, da za ovakovu optužbu materijala i dokaza ne mogu ni imati, jer je ona besmislena i nespojiva s njegovom prošloću, s njegovim dosadašnjim radom, s njegovim pogledima i idealima.



Teža optužba i povreda ljudskog dostojanstva ne može biti izrečena i nanijeta jednoj obitelji koja je sav svoj život i rad posvetila ovoj i ovakvoj zemlji i to od samog početka- od 1941.godine.

Obje naše porodice, njegova (roditelji, dva brata i moj suprug) i moja (roditelji, brat i ja) sudjelovale su u NOP-u i NOR-u. Njegov otac Stjepan bio je član AVNOJ-a i vijećnik ZAVNOH-a, zatvaran već prije rata, a i 1941. od strane ustaša; brat Štefek kao sedamnaestogodišnji partizan uhvaćen je i ubijen od ustaša još 1943. u partizanima i moj suprug, nosilac “Partizanske spomenice 1941” pristupio je pokretu sa devetnaest godina kada je i primljen u SKJ.

U aktivnoj službi JNA ostao je do 1961. kada je na svoj zahtjev preveden u rezervu u činu generala-majora, a na poziv CK SKH osnovao je Insitut za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Moj brat je već 1942. kao SKOJ-evac interniran u Lepoglavu, po puštanju nastavio s ilegalnim radom, a zatim zajedno s roditeljima otišao u partizane. Ja sam kao sedamnaestogodišnja SKOJ-evka ( od 1943) radila ilegalno- bila sam tada član Gradskog komiteta SKOJ-a Zagreba- a sa 18. godina primljena sam u parizanima u SKJ.

Vjerujem da je Vama (preko generala- armije druga Gošnjaka general-pukovnika druga Oreščanina i drugih), bolje nego meni, poznat predan rad mog supruga i njegovo nesebično zalaganje na oživotvorenju i provođenju u život mnogih važnih vojnih pitanja, a izvan tog posla (tada, i kasnije po izlasku iz Armije) posvetio se isključivo znanstvenom radu- izučavanju povijesti uopće, a novije (između dva rata i NOB-a) posebice.

Njegova “neprijateljska djelatnost” su njegovi isključivo povijesni radovi, tiskani kao knjige ili u časopisima, -radovi koji su pohvaljivani, prevođeni i nagrađeni (na ” Hrvatskom u NOR-u” rad koji je tiskan u Enciklopediji, Vi ste svojom rukom napisali da nemate primjedbi; za knjigu “rat protiv rata” primio je nagradu Sekreterijata za narodnu obranu), a nikada nije jedan zabranjen, kao i predavanja koja su također bila isključivo povijesnog značenja. Kao povjesničar držao je tijekom 1971. predavanja samo u povodu 30-te obljetnice revolucije i u povodu 100. te obljetnice  rođenja Stjepana Radića kome je u Trebarjevu održana i službena proslava, a za koju su od strane SSRN Hrvatske korišćeni i njegovi materijali.

Prema tome, nikada i nigdje, nije održao ni jedno političko predavanje niti je pisao političke tekstove, jer je sav njegov rad, kao što sam i rekla, bio posvećen isključivo povijesti. Da su njegova stremljenja bila isključivo u tom pravcu, potvrđuje i činjenica da već četiri i pol godine traži da mu se omogući rad na jednom od Fakulteta u Zagrebu (već je ranije predavao povijest NOB-a na Fakultetu političkih nauka) , a ne nikakve funkcije u društveno-političkim forumima, no nažalost za jednog povjesničara, a toliko znastvenih radova iza sebe nije se moglo odobriti jedno takvo mjesto.

A sada, sa svom svojom prošlošću revolucionara, nosioce Partizanske spomenice, povjesničara, generala JNA, sjedi bespomoćno u zatvoru.

Eto, druže Tito, to je ukratko povijest jedne partizanske revolucionarne obitelji koja je nesebnično žrtvovala sve svoje snage u ratu i poslije njega, za dobrobit svoje domovine, a čijeg supruga i oca se danas optužuje kao “kontrarevolucionara”, a mene poziva sekretar partijske organizacije Radio-televizije Zagreb gdje radim već osam godina i kaže da se “drugovi čude kako to da ja još uvijek radim”, a na moj upit tko je postavio to pitanje odgovara “SUBNOR Zagreba”, i da bi “briga” za moju obitelj bila puna od te hajke ne pošteđuje se ni moj najstariji sin Miroslav (član SKJ od svoje 18-te godine) koji je otpušten s posla- iz časopisa “Pitanja” gdje je bio glavni i odgovorni urednik.

I na kraju moram se upitati-kome smeta znanstveni rad mog supruga i njegovi dosadašnji uspjesi u tom radu, i kakova će biti perspektiva i budućnost moje obitelji ako se neće htjeti čuti istina? Vjeruje, druže Tito, da ću u Vama naći zaštitu i pomoć, a prije svega Vas molim da se ubrza istražni postupak koji će, uvjeravam Vas, otkloniti od njega tu tešku i lažnu optužbu s kojom on nema nikakve veze. Želeći vam svako dobro i dug život pozdravljam Vas s poštovanjem.

Ankica Tuđman

U Zagrebu, 11.02. 1972.”

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI