DUJMOVIĆ: PLENKOVIĆEVU POSJETU GOLOM OTOKU NUŽNO JE DATI VJERODOSTOJNOST: To je moguće jedino izgradnjom memorijalnog centra

To zapravo čekamo od 1990., da ne kažem i ranije. Naime, da se suočimo s poviješću. I prošlo je 30 godina i još nam se pažljivo skrivaju istina i crveni zločini, a već je vrijeme učinilo svoje do te razine da je čak i retorika drugarice Peovićke postala legalna.

Pričekalo se tridesetak godina da svjedoci poumiru i sad ćemo žrtve iskapati kao arheološka nalazišta! Po knjigama, polupouzdanim informacijama, bez izravnih svjedoka. Pritom ni danas o potocima krvi koje su skrivile Peovićkine legende ne smijemo znati praktički ništa. Da, baš tako, ne smijemo znati, znam što govorim…

Europska unija 23. kolovoza označila je kao europski dan sjećanja na totalitarne režime i ako štreberski pogledavamo prema Bruxellesu kao država, ne možemo ignorirati jednu takvu, malu, ali ipak deklariranu fetvu ovog vremena. Dakle, nekako se morate izblendati. Čak i kao specifična hrvatska država, jedina uz slovensku koja nije imala lustraciju! Istini za volju, godinama se ni na koji ozbiljniji način nismo referirali na ovaj datum.

Ove godine premijer je otišao na Goli otok. Nesumnjivo mjesto stradanja nevinih ljudi od totalitarnog režima. Po ozbiljnim statistikama, ondje je bilo oko 32 tisuće ljudi, dobrim dijelom Crnogoraca koji su stvarno ili hinjeno optirali za Staljina umjesto za Tita. To je bilo dovoljno da vas otmu iz stana i nerijetko bez ikakva papira odvedu na otok na kojem je za protivnike Titova režima pripremljen logor užasa.



Čim ste došli na Goli, najprije su vas ispljuvali i istukli kad ste prolazili kroz špalir tamošnjih zatvorenika, a ako nisu tukli oni vas, stražari bi tukli njih i vas, a onda je krenulo ispiranje mozga uz svakodnevne fizičke i psihičke torture, batinanja i uništavanja psihe. Danju ste kamenje slagali s jedne strane otoka na drugu! Tako da su iz tog logora obično izlazili zombiji koji nikad ni riječi nisu progovorili o tome što su proživjeli. Od straha. Strah je bio najveći amalgman Titova sustava.

Na Golom otoku je bilo more razmjerno poznatih imena, od supruge Slavka Goldsteina do majke Rajka Grlića, s tim da su razlozi zbog koji su ondje završili bili uistinu bizarni. Legenda kaže da je supruga Slavka Goldsteina završila na Golom otoku zato što je susjedi koja je ostala sama nakon što joj je muž poslan na Goli, ispekla kolač i ostavila ga ispred vrata. Da, ali netko je vidio…

Perverzije u sadizmu

Dobro došli u raj Josipa Broza Tita!

Jedan stari profesor književnosti u Rijeci koji je bio na Golom povremeno bi prije dvadesetak godina vodio turiste na Goli otok o kojem je znao gotovo sve. Jednom sam s njim otišao na Goli i nemoguće je prepričati kakva zvjerstva su se ondje događala. Upravo je nevjerojatno da se čovjek do te razine može pretvoriti u zvijer. Nema kraja perverzijama koje tamošnjim stražarima nisu pale na pamet u sadizmu i mučenju. Neopisivo.

Na Golom je postojao zatvor za muškarce i za žene, torture su bile takve da su zabilježeni deseci slučajeva da su ljudi svezali kamen oko glave i skočili u more! Nisu više mogli izdržati! Nema filma o tome, nema kazališne predstave o tome, u riječ, nema, dragi moji, nikakva suočavanja s tom prošlošću. I dobro, sad je hrvatski premijer došao na Goli otok. Žurim se reći da je taj posjet dobrodošao, uistinu se uklapa u dan sjećanja, Plenković odlazi onamo kao tek drugi premijer u modernoj hrvatskoj državi, prije njega ondje je bila samo Jadranka Kosor. Sve je tu u redu, ali ipak nešto fali…

Fali ukupne vjerodostojnosti ovom posjetu. Naime, ako ova hrvatska vlast uistinu ima svijest o tom užasu svih užasa, onda je posve nepojmljivo da ondje nikada nije niknuo nikakav spomen-dom. Nema ničega na tu temu. A 30 je godina hrvatske države! I 40 godina od Titove smrti! Jesmo li Pavelićeva stratišta obilježavali sa 40 godina zakašnjenja? A obilježavamo dan sjećanja na sve totalitarizme: nacizam, fašizam i komunizam! Nema sela u kojem nije obilježen neki ustaški zločin i tako treba biti. Ali nema ni jednog komunističkog zločina koji je dostojno obilježen.

Ali ni jednog! A tobože komemoriramo sve žrtve jednako! Kako je to moguće? I ne samo da nema nikakva spomen-obilježja na Golom otoku, ne samo dakle da je ondje realno sve skriveno od suočavanja s detaljima te prošlosti nego je ista ova vlast dala novac i podršku da se obnovi Titov brod Galeb, a Sanaderova vlast je odradila ključne birokratske pripreme da bi takvo što bilo moguće. Ali nije išla čak ni na ravnovjesje: čak ni to! Dakle, nikad ni jedne ozbiljne kune za Goli otok, a puste milijune za obnovu Titova broda u Rijeci, gradu nadomak Golom otoku. Koja legalizirana dvoličnost!

Hoću reći, ako smo se stvarno odlučili suočiti s prošlošću, ne bi li u ime tog pamćenja bilo prirodno da je ovaj zastrašujući dokaz nakaznog komunističkog režima obilježen? Ali ne! Može novac za Lupiga, može novac za spomenik u Srbu, ali ne može kuna za Goli otok! Mi se zapravo uopće ne suočavamo sa žrtvama komunističkog terora niti tu postoji neko ravnovjesje sa žrtvama drugih totalitarnih sustava. Da je tome tako, mi bismo se suočili s komunističkim zločinima, barem kao i s ustaškim. Ali, to se uporno ne događa. To se ne smije dogoditi! To se de facto zabranjuje. Jer kako ćemo onda ići u Brezovicu?

Memorijalni centar

Plenkovićev posjet Golom otoku simbolički je afirmirao svijest o komunističkoj strahovladi, prigodno i alibistički, ali da bi se u iskrene namjere povjerovalo, nužno je dati vjerodostojnost tom posjetu. A to je moguće jedino izgradnjom memorijalnog centra. Pričali su mi svojedobno Rabljani da su s tog otoka otišle čak četiri ozbiljne inicijative u Zagreb da se od Golog otoka napravi memorijalni centar sa svim pratećim sadržajima i da nikad nijedna molba nije prihvaćena. Bez obzira na to tko je bio na vlasti. Ali, Obersnelu se glede Titova Galeba izašlo u susret!

Kad je ljevica došla na vlast, onda je do kraja betonirana sudbina Golog otoka jer je zakonsku ovlast da županija o tome odlučuje prebacila na ministarsku razinu, tako da lokalna vlast više nije mogla baš ništa. A Zagreb nije htio ništa. Osim spomen-ploče i prigodnog križa. Postoji li ijedno ustaško stratište ovakvih razmjera koje je ovako obilježeno? A mi se suočavamo s prošlošću?

Naime, da mi uporno ne želimo istinu u komunističkim zločinima pustiti u javnost, čak je ni istražiti, svjedoči statistika o kojoj uporno, pa i ovih dana, govori Andrija Hebrang koji kaže: “Mi nismo u 30 godina hrvatske države, uključujući i ova zadnja otkapanja, otkopali ni jedan promil pobijenih 1945. Niti jedan promil! Ovo što se sada otkopava, par desetaka posmrtnih ostataka, to je samo predstava za javnost. Vi da otkopate, a sada u Hrvatskoj ima 940 obilježenih sumnjivih skrivenih grobišta, vi morate paralelno kopati u svim županijama, barem na 10 mjesta u svakoj, da biste za sljedećih 30 godina iskopali sva ta grobišta. Ovakvom dinamikom, od nekoliko desetaka do koju stotinu posmrtnih ostataka godišnje, trebat će nam negdje 400-500 godina da obavimo taj posao”.

Čak ni u takvoj konstelaciji Vlada ne šalje ni jedno visoko izaslanstvo 23. kolovoza ni na jedno komunističko stratište na kojem žrtve nisu otkopane! Dakle, i Vlada pristaje na ritam po kojem će nam trebati 400-500 godina da bismo sva stratišta obilježili. Što je to ako ne skrivanje pune istine?

Istini za volju, nije ova vlada jedina odgovorna. Dapače, za vrijeme ove vlade barem se neka stratišta otkopavaju i obilježavaju, ali ne ubrzavajući ritam koji nas vodi krajnjem roku od “400-500 godina”. Sve je to “by the book”, mi otkopavamo, uvijek se može bolje, radimo koliko možemo, zar ne? Čujemo se za 500 godina…

Niz pogrješaka

Tuđman je, čim je došao na vlast, formirao komisiju za istraživanje komunističkih zločina i ona je uz promjenjive faze djelovala do 1999. godine. Poznata je kao tzv. Vukojevićeva komisija. Uz niz pogrešaka koje su lijevi mediji preuveličavali, ta je komisija svoj posao shvatila ozbiljno i primjerice Hrvatima otkrila Jazovku. Jamu u koju su partizani 1945. pobacali ranjenike iz zagrebačkih bolnica.

Dakle, Ovčara 45 godina prije Ovčare! Ista kapa, ista zvijezda, isti opasač, ista bajuneta! Ta je komisija otkrila i Macelj davne 1991. Ondje su pronađeni i iskopani posmrtni ostaci 1162 osobe, da bi oni stajali punih 13 godina na tavanu patologije u Zagrebu! Tek tada su dostojanstveno pokopani. Nema boljeg dokaza da se organizirano ne dopušta istina o komunističkim egzekucijama.

Dolaskom Račana na vlast komisija se eutanizira. Lukavi, mudri, dvolični Račan komisiju prebacuje u Ministarstvo znanosti, gdje ona realno prestaje s radom. I da Andrija Hebrang nije nakon četverogodišnjeg mukotrpnog unutarstranačkog rada prisilio Sanaderovu vlast, a okidač je bila Huda jama kad im je na Predsjedništvu stranke održao predavanje na tu temu, ne bismo nikad imali drugu komisiju za istraživanje komunističkih zločina.

Hebrang je inzistirao da se postigne konsenzus oko te komisije pa su za nju ruku digli i SDP i HDZ. Ali čim je došao na vlast, Milanović je komisiju de facto ukinuo. Za tri mjeseca rada Hebrangova komisija je istražila čak 30 različitih masovnih grobnica i otkrila zločina u Gračanima, gdje su hrvatske komunističke vlasti 1945. likvidirale između ostaloga i dva razreda srednje škole. Pisao sam o tom zločinu u Večernjem listu i po svemu sudeći na intervenciju iz Ureda predsjednika Josipovića dobio otkaz!

Deset godina poslije, te će žrtve napokon biti dostojno pokopane tik uz crkvu u Gračanima, ali pazite što piše na ploči: “Žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”! Dakle, nisu komunističke žrtve, nego općenito žrtve Drugog svjetskog rata! I poslijeratnog razdoblja! Ima li u Hrvatskoj ijedna ploča s oznakom ustaških zločina da se jasno ne navodi da su tu žrtve ustaških zločina? Kako ćemo se onda ovako izmiriti? Da ne kažem da na toj grobnici ne piše tko je ubijen! Da ne kažem da ne postoji ozbiljno istraživanje i javno obznanjena istina tko je 294 ljudi ubio u Gračanima! I što smo zapravo učinili: iz jedne jame posmrtne ostatke prebacili u drugu i tako oprali savjest komunističkim monstrumima, a da punu istinu doznali nismo. Niti će postojati konkretna moralna osuda kad se ne smije znati tko je ondje ubijao. Ništa se ne smije znati. Ali, da se vratim na komisiju, da vidite kako su drugovi sjajno ovo odigrali.

Maheri procedure

Dakle, Milanovićeva vlada komisiju je prebacila u Ministarstvo branitelja, tamo je Fred Matić tu komisiju doveo do samog kraja. Najprije je došla pod njegovu komandu pa je toj komisiji oduzeo raspolaganje novcem, tako da niste mogli angažirati nikakvu mehanizaciju za otkapanje i to je bio kraj. Drugovi su oduvijek bili savršeni maheri procedure, protokola, forme. Karamarko, koji je imao najviše ambicija i iskrene volje, nije jednostavno dospio ništa na tu temu ozbiljnije učiniti, ali ne treba zaboraviti da je inzistirao i uspio dovesti Boljkovca pred sud i da su za njegove vlasti pokrenuti još neki slični procesi, da bi Plenkovićeva vlada istraživanja svela na alibi iskapanja. Točno kako kaže Hebrang, par desetaka iskapanja, par desetaka zločina, s obzirom na to da imamo 940 grobnica, kad bismo čak deset grobnica godišnje otkrivali, što se ne događa, trebalo bi nam stotinu godina! Dakle, ideja je zaboraviti, čekati da umre i zadnji svjedok i onda ih iskapati kao da iskapate rimske iskopine!

U tom kontekstu Anno Domini 2020. otići na Goli otok, a ne poslati nikoga ni na jednu od 940 grobnica komunističkog terora, znači da se s punom istinom zapravo ne želite suočiti. Kad tome ne bi bilo tako, ne samo da bi Medved dobio nalog da ubrza poslove, nego bi se tražila i našla lokacija za zajedničku grobnicu u Hrvatskoj, najbolje u Zagrebu ili okolici, potom bi se od Ljubljane zatražilo da se prenesu kosti stotina tisuća ubijenih Hrvata u tu grobnicu, a onda bi se obilježavanje na Bleiburgu, koje se mora zadržati, jednim dijelom prenijelo u Hrvatsku. I tako bismo nekako priveli kraju Drugi svjetski rat u Hrvata. Ali, mi smo miljama daleko od toga!

Dakle, na Grenlandu su se počeli nezaustavljivo otapati ledenjaci, svijet drhti pred nepoznatom bolesti za koju nema lijeka, sva su se, dakle, svjetska čuda dogodila, ali istinu o komunističkim zločinima u Hrvatskoj nismo doznali. Gora od toga je jedino činjenica da će se ponovno led skupljati na Grenlandu, da će se ondje pojaviti novi ledenjaci, da ćemo jednom pronaći cjepivo za COVID-19, ali i da, kad ponovno nastane novi ledenjak na Sjevernom polu, mi i dalje nećemo znati istinu o komunističkim zločinima! Samo znate, narod koji ponavlja svoje greške iz povijesti, redovito za to plaća vrlo visoku cijenu!

RASNA SRPSKA PODVALA U GRUBORIMA

Na srpske grobove idemo svi, a na hrvatske samo mi!

Ima li kraja hrvatskoj naivnosti, diletantizmu, nedostatku elementarnog nacionalnog poštovanja, u konačnici, ordinarnoj gluposti? Jer, pristati da uz Medveda, Miloševića i Milanovića u Grubore stigne i specijalni Vučićev predstavnik podvala je desetljeća! Bez obzira na to što je riječ o Veranu Matiću, Miloševićevu oponentu.

Sve što je na ovom planu dolaskom potpredsjednika Vlade Miloševića u Knin postignuto sad je poništeno ovom vrhunskom srpskom provokacijom na koju je samo naivna hrvatska vlast mogla pristati. Ni na koju jamu koju su sami iskopali i napunili hrvatskim civilima nikada nisu došli, sam Vučić je u Glini usred rata agitirao za četničku pobunu, ne žele nam otkriti sudbinu tisuću nestalih, ne žele nam vratiti kulturno blago, ni vukovarske ade, ne žele nam dati čak ni mape miniranih polja, i uvijek se ovdje nađe netko dovoljno naivan, netko sa starom, širokom, slavenskom dušom, tko će Srbiji uvijek reći “dobro nam došli”.

Pristati na podvalu da u Grubore, na komemoraciju šestorici nevino ubijenih srpskih staraca, stigne specijalni Vučićev izaslanik, predstavnik zemlje koja nas je napala i poklala u ratu, ne priznajući do danas svoju krivnju, skandal je sam po sebi. Umjesto da oni kleknu pred stratištima za koja su odgovorni njihova vojska i dragovoljci, sad mi klečimo pred njima! Sad se mi njima ispričavamo! Umjesto oni nama! Ima li kraja hrvatskom neznanju i hrvatskoj gluposti?

Andrej Plenković ima savršenu diplomatsku karijeru, on se u Bruxellesu snalazi kao riba u vodi, govori perfektno niz jezika, savršeno funkcionira na svim svjetskim dvorovima. Ali, Andrej Plenković o srbologiji, o podvalama beogradske čaršije, o tom mentalitetu, tim ciljevima i marifetlucima ne zna, jer on tu ne razumije pozadinu i vječnu srpsku ambiciju. Jer ta ambicija nije pomirenje. Što prije Hrvatska shvati da Vučičeva Srbija nema drugog plana od memorandumskih granica, to ćemo manje ovakvih poniženja doživjeti.

Jer, što je ako ne poniženje činjenica da su SDSS-ovci, Milanović i Vučićev izaslanik bili u Gruborima na komemoraciji srpskim žrtvama, ali je isti dan na komemoraciju hrvatskim žrtvama u Ervenik ministar Medved išao sam? Kako ćemo se tako izmiriti? Da čak ni sada Pupovac ne klekne na hrvatske grobove iste te srpske agresije? Sve u svemu, još jedna srpska prevara! I dok Pupovac najavljuje Vučićeve pomirbene geste, srpski ministar obrane Vulin iskoristio je Grubore za nove divljačke napade na Hrvatsku! Isti dan! Gore od nikakvog pomirenja je ovo pomirenje: da na srpske grobove idemo svi, a na hrvatske samo mi!

Podvalo, ima ti je Srbija!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI