Dobro došli na ‘zapadni Balkan’

Dani i godine neumitno i brzo teku. A tako i ljudska glupost i naivnost. Tim se činjenicama teško oduprijeti. Zapravo, malo je onih koji se danas nekome ili nečijoj suludoj ideji odupiru. Za desetak godina, a možda i manje, u EU će se dogoditi velike promjene, prema ruskim stručnjacima, na osnovi dokumenata CIA-e, ruske službe GRU i još nekoliko izvora koji su napravili političku kartu Europe za 2035. godinu.

Malo je reći da je ta karta šokantna jer bi se Albanija trebala ujediniti s Kosovom i dijelom Makedonije, BiH bi bila podijeljena između Hrvatske i Srbije, a velike promjene dogodile bi se u Španjolskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, piše Radiotelevizija Srbije, a donosi ruski Ekspres. Na čelu tih stručnjaka nalaze se Zbigniew Brzezinski i pokojni Samuel Huntington, koji su sastavili kartu „nove Europe“, a te velike promjene počet će u Velikoj Britaniji, gdje će Škotska proglasiti neovisnost, što će potaknuti ujedinjenje Irske. Katalonci i Baski, prema Rusima, proglasit će neovisnost o Španjolskoj, što će imati posljedice na Francusku, gdje će nastati islamska država, a regija Lorraine priključit će se Njemačkoj. Raspast će se i Belgija. Flamanci će se priključiti Nizozemskoj, a Italija će se podijeliti na bogati sjever i siromašni jug, dok će Sardinija i Sicilija proglasiti neovisnost. Bosnu i Hercegovinu će, kako je već rečeno, podijeliti Hrvatska i Srbija, a nastat će i „velika Albanija“, koju će činiti sadašnja Albanija, Kosovo i dio Makedonije. Nimalo bolje, prema Rusima, neće proći ni Poljska, koja će se morati odreći dijelova teritorija poslije niza novih sporazuma s Rusijom i Njemačkom, dok će Bjelorusija nestati i postati dio Rusije (Više pogledajte OVDJE)

Promjene graničnih ploča na hrvatskim granicama (futurizam)

Na hrvatskim graničnim prijelazima godine 2035. više se vjerojatno neće vijoriti hrvatske zastave, nego će pisati: „Dobro došli na Zapadni Balkan,  Regija zapadna šumovita planina“. Zašto baš tako? Zato što je cilj američke vlade i političkih moćnika Europske unije priključiti prostor hrvatske države zapadnom Balkanu. Zapravo, to je već amenovano. Hoće li to biti federacija ili konfederacija nije za nas starije bitno. Jedno je sigurno – i jedni i drugi žele da taj prostor, tj. prostor zapadnog Balkana, bude jedna cjelina.

ZAGREBAČKI SASTANAK NA VRHU EU-A I ZAPADNOG BALKANA, 6. SVIBNJA 2020.



Naivni ulazak Hrvatske u moguću, buduću balkansku federaciju

Zagrebački sastanak na vrhu EU-a i zapadnog Balkana održan je 6. svibnja 2020. putem videokonferencije. Čelnici i čelnice EU-a postigli su dogovor o Zagrebačkoj izjavi, kojom su se usuglasili partneri sa zapadnog Balkana. Glavni elementi Zagrebačke izjave (usuglašenog završnog dokumenta Konferencije): EU iznova potvrđuje svoju neupitnu potporu europskoj perspektivi zapadnog Balkana. Partneri sa zapadnog Balkana ponovno su istaknuli svoju predanost europskoj perspektivi. EU i zapadni Balkan zajedno se bore protiv koronavirusa i njegovih posljedica. EU je vrlo brzo mobilizirala paket veći od 3,3 milijarde eura u korist zapadnog Balkana. EU pozdravlja veliku predanost partnera sa zapadnog Balkana prvenstvu demokracije i vladavini prava, posebno borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, dobrom upravljanju, kao i poštivanju ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i prava pripadnika manjina. Čelnici zapadnog Balkana trebali bi osigurati da se temeljne vrijednosti, demokratska načela i vladavina prava strogo poštuju i provode. Pojačat ćemo našu suradnju na suzbijanju dezinformiranja i drugih hibridnih aktivnosti, osobito onih koje potječu od aktera iz trećih zemalja koji žele ugroziti europsku perspektivu regije. Potrebna je bliža suradnja za jačanje otpornosti i ciber sigurnost. U tome smislu ključna je strateška komunikacija. EU će i dalje podupirati uključivu regionalnu suradnju te potiče čelnike zapadnog Balkana da potpuno iskoriste potencijal regionalne suradnje kako bi se olakšao gospodarski oporavak nakon krize. Razvojem te dimenzije, među ostalim putem regionalnog gospodarskog prostora (REA), može se pomoći regiji da postane privlačnija za ulaganja. Zapadni Balkan trebao bi se preobraziti u tržišna gospodarstva koja funkcioniraju i koja su se kadra potpuno povezati s jedinstvenim tržištem EU-a, stvarati radna mjesta i poduzetničke prilike, poboljšati poslovno i ulagačko okružje te promicati vladavinu prava. Važnu ulogu trebalo bi dati pridruživanju regije ciljevima EU-a koji se odnose na klimu, promicanje zelenog plana za zapadni Balkan, te unaprjeđivanje digitalnog gospodarstva i jačanje povezanosti u svim njezinim dimenzijama – prometnoj, energetskoj, digitalnoj i međuljudskoj, uključujući turizam i kulturu. EU i partneri sa zapadnog Balkana uviđaju da su rezultati u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala ključni za političku i socioekonomsku preobrazbu regije. Trebalo bi dati prednost energetskoj sigurnosti, uključujući diversifikaciju izvora i pravaca.

Politička karta Balkana

Regija je dobila ime po planini Balkan (Bugari i Srbi zovu je Stara planina), koja ide kroz centralnu Bugarsku i prelazi u istočnu Srbiju, dok samo ime „Balkan“ dolazi od turske riječi za planinu. Nekad se ta planina zvala Haemus Mons, što vjerojatno dolazi od tračke riječi Saimon, koja znači „lanac“. Sjeverna geografska granica Balkana ide kroz Dunavsku i Panonsku nizinu. Te se nizine ne smatraju dijelom Balkana. Sjeverna granica Balkana ide rijekama Kupom, Savom i Dunavom do Crnog mora. Po geografskom položaju,  sjeveroistočna Slovenija, sjeverna, centralna i istočna Hrvatska, Vojvodina i veći dio Rumunjske (Transilvanija) nisu dio Balkana. Zapravo, Balkan nije toliko cjelina zbog planinskih lanaca koliko zbog zajedničke i često nasilne povijesti. Tu povijest prvenstveno obilježavaju vjekovi potlačenosti ili borbe s Osmanskim Carstvom, kao i međusobni sukobi u 20. stoljeću. Politički, pod Balkan potpadaju sljedeće zemlje: Turska, Grčka, Rumunjska, Bugarska, Srbija, Albanija, Makedonija, Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Mnoge regije u državama navedenim kao dio Balkana znatno se razlikuju od ostatka regije pa zato rubne države ne vole da ih zovu balkanskim zemljama. To prvenstveno vrijedi za Rumunjsku, Hrvatsku i Sloveniju, ali i za Grčku. To je jedna od teorija.

Što o zapadnom Balkanu kažu hrvatski intelektualci, koje nitko ne sluša niti itko mari za njihova promišljanja

Političari Europske unije ponižavaju Hrvatsku, prema prof. dr. Dragutinu Feletaru

„Kada bi uopće postojao ‘Balkanski poluotok’, a ne postoji, Hrvatska ni tada ne bi bila u njegovu sastavu. ‘Balkan’ je povijesna konstrukcija srpskih geografa koji su se njome služili da bi opravdali ideju sjedinjena svih ‘balkanskih plemena’, jer su njihovi pripadnici zapravo srpskoga podrijetla. S obzirom na to da se u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, opet sve više koriste pojmovi ‘zapadni Balkan’, ‘balkanske zemlje’ ili ‘Balkanski poluotok’, razgovarali smo s prof. dr. Dragutinom Feletarom, vodećim hrvatskih geografom, bivšim pročelnikom Geografskog odjela i dekanom PMF-a te članom suradnikom HAZU-a, kako bi nam pobliže obrazložio te geografsko-političke pojmove, zašto ih neprimjereno koristimo te koji su točni geografski termini koji definiraju položaj Hrvatske. U raznim medijima gotovo svakodnevno čitamo i slušamo kako se Hrvatska nalazi na ‘zapadnom Balkanu’.

Nedavno ste u časopisu za geografiju Meridijani napisali zapažen tekst – ‘Zablude nepostojećeg poluotoka’. Zašto tvrdite da ‘Balkanski poluotok’ ne postoji?

Svrstavanje Hrvatske u kontekst ‘Balkana’ nije primjereno ni u geografskom, a ni u društveno-političkom ni povijesnom smislu. Svrstavajući Hrvatsku u ‘zapadni Balkan’ (zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija), europski politički moćnici još jednom ponižavaju našu zemlju, a to čine i svi oni u samoj Hrvatskoj koji su taj naziv i takvo svrstavanje prihvatili. Naime, potrebno je prvo razmotriti pojam ‘Balkan’ s geografskog stajališta. Da bi neki dio kopna mogao geografski uopće biti poluotok, morske, to jest vodene katete moraju biti duže od kopnene. To kod takozvanog balkanskog poluotoka nije slučaj. Kopnena kateta od Trsta do Odese duga je oko 1.330 km, što je više od morske istočne katete Odesa – Rt Matapan (Peloponez), koja je duga 1230 km. I druga, zapadna morska kateta, od Trsta do rta Matapana (Peloponez), nešto je kraća od kopnene – duga je 1.270 km. Zapravo, nikomu u geografskoj znanosti nije jasno kako je kopno koje je tako širokim krakom vezano za kontinent uopće moglo biti proglašeno poluotokom. Da bi ti geografski parametri bili još nevjerojatniji, valja spomenuti da je od crte Trst – Odesa (1.330 km) mnogo bliže Trstu luka Szczecin (920 km) ili Rostock (950 km) na Baltičkome moru! Ipak nikomu nije palo na pamet da europski ‘poluotok’ nazove, recimo, Uralski ili Alpski poluotok.“

Balkanizacija je pogrdni termin za nacionalnu netrpeljivost i ratne sukobe

„Kada se u bilo kojoj regiji svijeta govori o nacionalnoj netrpeljivosti, ratnim i drugim sukobima, vjerskoj i drugoj netoleranciji, onda se često koristi termin balkanizacija. ‘Biti na Balkanu’ poprimilo je posve nepovoljno, pa čak i pogrdno, pejorativno značenje. Hrvatska je stoljećima pripadala i gradila mediteransku rimokatoličku kulturu i odlike srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Njezini stanovnici ne mogu prihvatiti bilo kakve ‘balkanske’ kvalifikacije. Pa čak ako i postoji geografski pojam Balkana, Hrvatska se ni tada ne nalazi u njegovu sastavu. Hrvatska je po geografskom položaju sredozemna i srednjoeuropska zemlja. Ona se nalazi i u jugoistočnoj Europi. Nikomu ne pada na pamet da Grčku naziva ‘balkanskom’ zemljom, iako, ako se itko nalazi na poluotoku, onda su to Grci. Gledajući kartu, zaista uočavamo kako se Hrvatska dobrim dijelom nalazi izvan granica takozvanog Balkanskog poluotoka pa ipak nas stalno svrstavaju u ‘balkanske države‘. Nismo na ‘Balkanu’, no je li uopće moguće ispraviti tu besmislicu? Teško, no potrebno! Svrstavanje Hrvatske u bilo kakve okvire ili nazive ‘Balkana’, ‘zapadnog Balkana’, ‘Balkanskog poluotoka’ i slično ne možemo i ne smijemo prihvatiti. Ni po koju cijenu! Zato neka i ovaj intervju bude poziv hrvatskoj geografiji i znanosti, a pogotovo političkoj eliti, da maksimalno ustraju na objašnjavanju i znanstvenom tumačenju stvarnih komponenti geografskog položaja naše teško stečene domovine Hrvatske.“ Prof. dr. Dragutin Feletar

Srpski geografi i autori o zapadnom Balkanu

Nažalost, to se dogodilo potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kada su preko francuske literature, naziv Balkanski poluotok „otkrili“ srpski geografi. To se poglavito odnosi na najvećega srpskoga geografa Jovana Cvijića (1865.-1927). Nasuprot nizu europskih geografa koji su ukazivali na nelogičnost proglašenja toga dijela jugoistočne Europe poluotokom, Cvijić i njegovi sljedbenici čvrsto su se uhvatili za taj geografski termin. Doduše, već tada, pa ni danas, nije jasno gdje je granica između Balkanskog poluotoka i ostatka Europe. U literaturi, osobito srpskoj, upotrebljavala su se dva tumačenja. Prema jednima, granica je tekla rijekama Dunav, Sava i Kupa pa na riječki zaljev na sjevernom Jadranu. Prema drugima, „Balkan” je bio mnogo veći: granica je tekla Dunavom, pa Savom sve do Ljubljanskog barja, onda rijekom Idrijicom na Soču pa na sjeverni Jadran. Zapravo, ta sjeverna granica „Balkana” prema Europi nikad nije točnije definirana, pa čak ni u radovima srpskih geografa. Sintagmu „balkanska istorijska tradicija” izvrsno je sublimirao hrvatski geograf prof. dr. Ratimir Kalmeta u knjizi „Zemljopisne i druge rasprave“ (2009). Cvijić tu takozvanu balkansku povijesnu tradiciju tumači u nekoliko „znanstvenih” zaključaka o južnoslavenskim narodima („plemenima”): 1. Srbi su u vrijeme Prvoga srpskog ustanka izrazili beskrajno snažno čuvstvo koje se u novostvorenoj srpskoj državi očitovalo u oslobodilačkim pohodima Karađorđevićevih ustanika prema zapadu i istoku. Srbijanski je seljak gibak, elastičan, inteligentan, misaon, u sebi posjeduje skrivene pojedinačne inicijative, čuvstven je, njegovi živci brzo i s velikom amplitudama vibriraju. 2. Narod Bosne i Hercegovine je jedan od najsvježijih i najjačih dijelova srpskoga naroda, a u nacionalnome smislu tvori cjelovitost s narodom zapadne Srbije, novopazarskog Sandžaka i Crne Gore. Bosanski katolici su bezimena etnička skupina, sastavljena od Hrvata, Srba i saksonskih rudara. 3. Bosna i Hercegovina je za Srbiju ono što je Moskovska oblast za Rusiju. 4. Najveći dio Hrvatske napučen je izmiješanim pučanstvom, koje se ističe balkanskom historijskom tradicijom. 5. Pučanstvo Jadranskoga primorja najviše svoga vremena provodi izvan kuće, vrlo je osjetljivo na plemićke titule i odličja. To je regija koja je dala velik broj pustolova. 6. Hrvati su Srbi rimokatoličke vjeroispovijedi. 7. „Slavonski varijetet” podsjeća nas na „rusku dušu“. 8. Mongoloidni tipovi su na prostoru južnoslavjanskom slabije intelektualne i ćudoredne energije te vrlo brzo popuste u borbi za svoj opstanak – takve su značajke prirođene pučanstvu Baranje, Bačke i Banata. 9. Makedonci su amorfna slavenska masa. 10. Bugari ne odišu istinoljubljem i oštroumljem.

Takva „znanstvena” antropološka i etnološka tumačenja Cvijić iznosi u znamenitom dvosveščanom djelu „Balkansko poluostrvo i južnoslavenske zemlje“ (Pariz, 1918.; Beograd, 1922.). Za takve u osnovi nacionalističke i rasističke „znanstvene teze” koristi naziv „Balkanski poluotok”, odnosno „balkanska historijska tradicija“. Ako se s time povežu tadašnje političke, gospodarske i strateške prilike u jugoistočnoj Europi, onda je jasno da je postajalo sve toplije u takozvanom balkanskom kotlu naroda i vjera.

Futurizam je kulturni pokret nastao početkom 20. st. u Italiji, a stekao je pobornike i u drugim zemljama, naročito u Rusiji. Futuristi nisu svoje područje interesa i djelovanja ograničili samo na književnost, slikarstvo i kiparstvo, nego su istraživali i druge vidove umjetnosti – kazalište, glazbu, arhitekturu, ples, fotografiju, film, pa čak i gastronomiju. Futurizam možemo ubaciti i u politiku i moguće političke događaje.

Vrlo loš politički okvir za budućnost Hrvatske

Sadašnje i prošle „hrvatske političke elite“ zapravo nisu ni bile niti jesu elite, nego guske u magli. Američka politička administracija smjestila je Hrvatsku u okvir „zapadni Balkan“ i nitko se tome od naših političara nije usprotivio niti se sada protivi. Americi kao svjetskoj supersili lakše je, dakako, kontrolirati „regiju“ ili „region“ nego šest ili sedam državica. EU odgovara da „zapadni Balkan, regija Zapadna stara šumovita planina“ vegetira posebno, umjetno odijeljena od takozvane napredne i bogate Zapadne Europe, ali vezana čvrstom sponom s centralnom vlašću EU-a. Ne bih se čudio da nas u EU smatraju ili počnu smatrati građanima drugog reda. Zašto i kako? Neće to u budućnosti biti javno ponižavanje, ali nikada, pa ni poslije, neće zapadni Balkan biti jednako valoriziran u EU kao, primjerice, Francuska ili Austrija. Granice su povučene, okvir je stvoren. Trabunjanje o zapadnom Balkanu nastavit će se. Na silu će nastojati povezati one koje su još 1918. strpali u jednu državu, mimo volje većine naroda koji su kasnije činili tu državu i pokazalo se da ti narodi   ne mogu nikada živjeti zajedno, normalno i bez sukoba, jer je jedan narod vladao, a ostali su bili u biti kolonije. Amerikanci će biti zadovoljni jer imaju moć nad cijelim prostorom „zapadnog Balkana, a EU također, jer će svoj „otpad“ svih vrsta moći prebacivati na siromašnije područje „regiona ili regije“. Pokojni predsjednik rekao bi da smo se prodali za Judine škude. Oni koji dožive 2035., ako vladari svijeta do tada ne prepolove broj stanovnika na planetu, slušat će na hrvatskim plažama razgovor Nijemaca, Austrijanaca i inih zapadnjaka kako je lijepo doći u regiju zapadni Balkan. A naša će se vlast potruditi da na izlasku iz globalizirane Hrvatske turistima koji se vraćaju kući napišu na graničnim prijelazima ploču „Auf wiedersehen, zapadni Balkan – kommen Sie wieder“. Politički kukavičluk hrvatskih tobožnjih elita hrvatski će narod prekasno shvatiti. Budući da se povijest ponavlja, Hrvati će i dalje, u novom političkom okviru, živjeti bez brige i pameti.

Autor: Vladimir Trkmić

Facebook Comments

Loading...
DIJELI