DJELUJE KAO DA RADI SPONTANO, ALI NIJE TAKO! Predsjednik je u neprekinutoj bitki s premijerom, a glavnu logistiku mu pružaju njegova tri savjetnika!

Otkako je stigao na Pantovčak, predsjednik Zoran Milanović smatra se jednim od najpopularnijih političara u državi, što i nije neki poseban izazov, predsjednici su i inače prema anketama rejting agencija u našoj zemlji držali vrh ljestvice najpopularnijih političara.

Ono što je u Milanovićevu slučaju neobično jest tijek njegove popularnosti, koja je uslijedila nedugo nakon afere Janaf, kada su građani doznali da je predsjednik u vrijeme lockdowna gostovao u klubu u zagrebačkoj Slovenskoj ulici.

Ubrzo nakon toga Milanović pokazuje pravo značenje svog slogana “Predsjednik s karakterom” pa ulazi u verbalne sukobe sa svima koji su mu se našli na putu kako bi ga upitali što točno ima s aferom Janaf. Da ne bi odgovarao na ta intrigantna pitanja, Milanović je napadao one koji su ga kritizirali. Kako je gorljivo, braneći samoga sebe, Milanović u eter izrekao pokoju istinu o svojim napadačima, koji široj javnosti odavno nisu mili, tako je počeo stjecati prve simpatije zaboravne javnosti, posebice one s desne političke scene, koja je zaboravila da se isti taj Milanović s prezirom obraćao braniteljskoj populaciji komentirajući sporni pozdrav “Za dom spremni” zbog kojega je demonstrativno napustio Okučane u kojima je obilježavana obljetnica Bljeska.


A dok je na Vrhovni sud gurao profesoricu Zlatu Đurđević, predsjednik se busao u prsa odlikovanjima i svojom borbom za prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, čime je na noge digao bošnjačku političku vrhušku. Na noge se ta ista vrhuška dizala i kada je Milanović samouvjereno šetao Hercegovinom, tijekom svojeg službenog posjeta susjednoj BiH, gdje ga je među ostalima srčano dočekao Dragan Čović, prvi čovjek HDZ-a BiH. Zaboravilo se tijekom Milanovićeva šepirenja po Hercegovini na njegov posjet albanskom premijeru Rami, koji je označen kao službeni premda su iz HDZ-a sipali optužbe kako je riječ o predsjednikovu privatnom putovanju.

Sipali su HDZ-ovci optužbe i zbog kandidature profesorice Đurđević problematizirajući njezinu ulogu u “lex Perkoviću”, no promišljen kakav jest, Milanović je narodu gladnom kruha servirao igre pa se upustio u bespoštedan rat s premijerom Andrejem Plenkovićem spočitavajući mu izostanak reforme pravosuđa, a dok se Plenković borio s posljedicama koronakrize, Milanović je s Pantovčaka koronu uspoređivao s karijesom, dovodeći u pitanje ustavnost onih famoznih propusnica, baš kao što sada, prkoseći Plenkoviću, problematizira covid-potvrde. No, takav oblik populizma, bez pretjerane odgovornosti, Milanoviću osigurava status jednoga od najpopularnijih pa se može očekivati da će takav smjer nastaviti sve do kraja ovoga mandata, nakon kojega očekuje još pet godina na Pantovčaku.



Iako bi se na prvu uistinu moglo pomisliti da je sve to Milanovićevo političko djelovanje spontano, upućeni će reći da to ni izbliza nije točno, on osobno doista svaki potez promišlja, ne radi to stihijski kako bi se pomislilo iz njegovih istupa, nego nastupa u dogovoru sa svojim savjetnicima, koji se ujedno u Uredu predsjednika smatraju stupovima njegova mandata i njegovih politika. Prvi i najvažniji Milanovićev savjetnik njegov je nekadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić, koji se u javnom prostoru prije nešto više od godinu dana spominjao kao Milanovićev kandidat za predsjednika Vrhovnog suda.

Iako se Miljenić nije osobno kandidirao za šefa Vrhovnog suda, vjeruje se da je njegov interes za taj sud veći od Milanovićeva, po njegovu zagovoru u utrku za predsjednicu suda ušla je profesorica Đurđević, a kada je postalo jasno da ona kod HDZ-ovaca ne prolazi, Miljenić je HDZ-ovcima podmetnuo suca Dobronića koji je medijske simpatije zadobio zahvaljujući odluci u slučaju “švicarac”, a potenciranjem tog slučaja u drugi plan pao je njegov program u kojem problematizira pozdrav “Za dom spremni”, koji je problematičan i predsjedniku i Miljeniću. No mnogo je važniji dio programa u kojem on spominje europski uhidbeni nalog i preispituje izručenje udbaša Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu, što je Miljenić propitivao i dok je bio ministar pravosuđa.

Navodno je jedna od prvih ideja bivšeg ministra koju je predsjednik proveo bilo ono famozno izbacivanje bista iz Ureda predsjednika, kada je s Pantovčaka ispraćen i Tuđman, a osim što je Miljenić zaslužan za Milanovićeve eskapade o hrvatskom pravosuđu, pa i njegov konflikt s Plenkovićem, Šeksom i sucem Ivanom Turudićem, zaslužan je i za Milanovićev otpor prema sucu Marinu Mrčeli, te ja baš on zainteresiran za imenovanja veleposlanika zbog kojih mjesecima traju prijepori između Pantovčaka i Banskih dvora.

Upravo je s Miljenićem prije nekoliko tjedana u kontakt pokušavao stupiti premijerov savjetnik Mate Granić koji je sa Zvonimirom Frkom Petešićem i šefom diplomacije Goranom Grlićem Radmanom nastojao ostvariti dijalog između Milanovića i premijera Plenkovića kako bi se napokon krenulo u proces imenovanja veleposlanika, a iako su spomenuti suradnici uspjeli postići određene dogovore, Milanović se u konačnici oteo kontroli pa je Plenkovića nedavno pokušao uvući u novi sukob u kontekstu kojega je napao ministra Banožića.

Po sugestije Milanović s vremena na vrijeme navrati i k bivšem predsjedniku Stipi Mesiću koji mu je nedavno u goste doveo Bakira Izetbegovića, i tada se u društvu s predsjednicima našao Miljenić. Upućeni svjedoče da Milanović iznimno cijeni Mesićeve savjete te da upravo njega kontaktira kada god ima neke nedoumice i kada nije siguran u svoje ovlasti, savjetuje se predsjednik i s bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović s kojom se tijekom premijerskog mandata, dok je ona bila na Pantovčaku, ponajviše sukobljavao zbog bivšeg ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića, koji danas slovi kao jedna od najvažnijih karika u predsjednikovu timu.

Oni koji poznaju omjere snaga i karaktere zaposlenika Ureda predsjednika reći će da je Lozančić jedan od onih koji Milanovića često pozivaju na balans, Lozančić je blisko surađivao s ministrom Davorom Božinovićem, s njim je u korektnim odnosima, i nerijetko Milanovića upozori da stane na loptu te da je pretjerao u svojim istupima. Predsjedniku je upravo taj balans potreban, a Lozančić je ujedno njegova poveznica s Banskim dvorima, odnosno Plenkovićem koji ga je “rehabilitirao” imenujući ga ravnateljem Državne uprave za zaštitu i spašavanje, čime je okončao neugodnu epizodu koja je uzburkala i poremetila odnose u vrhu države te bila jedan od razloga pada Vlade Tihomira Oreškovića.

Godinama je, bez obzira na korektne odnose s Plenkovićem, Lozančić na glasu kao Milanovićev obavještajac, takvim ga je označila i bivša predsjednica Grabar-Kitarović koja je otišla korak dalje tvrdeći da je Lozančić Milanovićev privatni obavještajac, čije se ime spominje i ovih dana zbog povišenih tonova između predsjednika Milanovića i ministra obrane Marija Banožića do kojih je došlo zbog najave umirovljenja brigadira Elvisa Burčula. U te sukobe predsjednik je nastojao uvući premijera Plenkovića, a u pozadini kadrovskih križaljki s Pantovčaka, prema tvrdnjama upućenih, uz Lozančića stoji Milanovićev savjetnik Marijan Mareković koji je blizak s brigadirom Burčulom.

Zanimljivo je spomenuti da je Burčul Zadranin čija je karijera počela u zadarskom SUP-u, gdje je bio referent, te je radio i na osobnim kartama i putovnicama sve do ljeta 1989. Početkom veljače 1990. godine prelazi u tvrtku Župa Commerce, a u svibnju iduće godine primljen je na poslove policajca u MUP RH, odakle odlazi na MUP-ov tečaj u Valbandon pokraj Pule. U lipnju 1991. ustrojava se Počasni odred HV-a u koji je primljen i Burčul koji se ondje zadržao tri godine. Osnivanjem Prvog hrvatskog gardijskog zdruga Počasni odred pripaja se 1. HGZ i mijenja ime u Počasnu bojnu, a kada je koncem 90-ih 1. HGZ rasformiran, Burčul prelazi u Upravu za obrambeno planiranje Glavnog stožera. Nije zgoreg spomenuti ni to da je načelnik te uprave bio Lozančić koji je baš poput Burčula rodom iz Zadra, a koji danas savjetuje predsjednika o obrani i nacionalnoj sigurnosti.

U kontekstu najvažnijih Milanovićevih savjetnika treba spomenuti i generala Marijana Marekovića, ratnog zapovjednika Tigrova, elitne i najbolje opremljene postrojbe Hrvatske vojke, koji Milanovića i jest povezao s generalima i predstavnicima braniteljske populacije, čije simpatije odnedavno uživa. Mareković je inače gotovo istog dana nakon umirovljenja s dužnosti glavnog inspektora obrane ustoličen na poziciju predsjednika Uprave tvrtke Pleter koja se problematizirala u jeku potresa na Banovini, kada su u pitanje dovedene njihove usluge, ali i njegova pozicija u toj tvrtki o kojoj se godinama progovaralo u raznim kontekstima. Osnovali su je djelatnici MORH-a, a bila je zamišljena kao tvrtka za poslove čišćenja i prehrane, koja u prostorima MORH-a djeluje po povlaštenim uvjetima.

To pokazuje da Mareković nije od jučer blizak partijskim strukturama, što je vidljivo i iz toga što je na dan umirovljenja promaknut u menadžera. Mareković je bio i pomoćnik za personalne poslove ministrice Željke Antunović u vladi pokojnog Ivice Račana, u tom je periodu, reći će ironično HDZ-ovci, dao velik doprinos Oružanim snagama i Ministarstvu pomažući u čistki sustava od domoljuba proizišlih iz Domovinskog rata koji karijere nisu započeli u JNA. Međutim, Marekovića će znanci opisati i kao spretnog tipa koji se kombiniranjem pojavljivao i u članstvu Vijeća domovinske sigurnosti, jedno vrijeme dajući potporu HDZ-u, a sve to kako bi mogao kadrovirati po MORH-u, što navodno i danas čini. Mareković se opisivao kao kadar koji radi kadrovske križaljke u kompletnom vojnom sustavu, a jedno je vrijeme navodno baš radi toga bio u HDZ-ovoj službi. Danas Mareković lojalno služi predsjedniku Zoranu Milanoviću koji se iz dana u dan, i od potrebe do potrebe, transformira u političara koji laska narodu a da se i ne bavi njegovom stvarnom problematikom.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI