Deseci ‘vatrenih oluja’ ovog ljeta poharali svijet: Naš stručnjak upozorava na katastrofalan scenarij koji bi mogao pogoditi obalu Jadrana!

pirokumulonimbus snimljen u Kanadi, 5. srpnja 2021. / Meteorologiaenred

Ekstremne temperature i požari, od kojih su mnogi dosegli paklene razmjere, obilježili su ovo ljeto na sjevernoj hemisferi. Velik dio njih izdvaja se iz “običnih požara” u daleko opasniju pojavu koju nazivamo “vatrene oluje” ili pirokumulonimbusima (piroCb).

Stvarajući svoju vlastitu “mikroklimu” i probijajući tropopauzu čudovišnim oblacima dima, piroCb su nevjerojatno zastrašujući, a njihov nagli porast rasprostranjenosti izaziva strah da bi u budućnosti mogli postati sve učestaliji.

“Ove smo godine vidjeli 75 do 80 pirokumulonimbusa u ljetnoj sezoni na sjevernoj hemisferi, a čini se da je to broj koji premašuje prethodne sezone za koje imamo podatke. Ipak, moram reći da to ne možemo nazvati trendom. Još nemamo dovoljno podataka za takvu tvrdnju”, ističe Mike Fromm, meteorolog iz američkog Mornaričkog istraživačkog laboratorija.


Tu temu, kao i sve strašnije posljedice klimatskih promjena komentirao je za Dnevno doc. dr. sc. Krešo Pandžić, viši stručni savjetnik u Državnom hidrometeorološkom zavodu.

doc. dr. sc. Krešo Pandžić / osobna arhiva

Jesmo li ljeta 2021. opet probili neki od neslavnih rekorda, ponajprije temperaturne, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj?



Klimatološko ljeto traje do kraja kolovoza te je potrebno pričekati da se obrade relevantni podaci, uključujući pojave ekstremnih vremenskih pojava kao što su toplinski valovi, suše, poplave ili šumski požari. Ipak, za Hrvatsku su već sada raspoloživi mnogobrojni podaci o dosadašnjem dijelu ljeta kao što su: dnevne i mjesečne temperature zraka, dnevne i mjesečne količine oborine i dr. Prema tim podacima može se zaključiti da je dosadašnji dio ljeta “obilovao” učestalom pojavom toplinskih valova, što ga svrstava u kategoriju ekstremno toplog ljeta.

Istovremeno je lipanj bio izuzetno sušan, nastavno na razmjerno vlažan svibanj, što je donekle ublažilo nedostatak oborina u lipnju, dok je za kratko ljetno sušno razdoblje prekinuto obilnijim oborinama sredinom srpnja osobito na sjevernom Jadranu i u unutrašnjosti, ponegdje praćenim bujičnim poplavama i pijavicama (pijavica je tornado manje jakosti). Posljedično, osobito u drugom dijelu ljeta povećana je čestina i intenzitet šumskih požara na istočnom priobalju Jadrana u odnosu na primjerice ljeto prošle godine.

Očekivane štete od suše osobito u poljoprivredi mogle bi biti znatne. Toplije od prosjeka bilo je u južnom dijelu Europe s rekordnim temperaturama zraka, što je popraćeno jakim šumskim požarima osobito u Grčkoj. Jaki šumski požari u Kaliforniji i dijelu Sibira postali su zadnjih godina više pravilo nego iznimka. Ovo je ljeto obilježio također snažan tornado u Češkoj te stoljetna poplava u Njemačkoj s izuzetno velikim materijalnim štetama, ali nažalost i gubitkom ljudskih života.

Sve su češći izvještaji o otapanju arktičkog leda. Možemo li očekivati porast razine mora i što to znači za Hrvatsku? Koji su najcrnji scenariji?

Prema rezultatima koje je objavila Svjetska meteorološka organizacija o stanju globalne klime za 2020. godinu ledeni pokrov za tu godinu u mjesecu rujnu, kada je ledeni pokrov obično najmanji u godini, bio je na Arktiku (sjevernom Zemljinom polu) drugi po redu najmanji otkad postoje njegova mjerenja. Na Antarktiku (južnom Zemljinom polu) pak trend smanjenja ledenog pokrova nije izražen, vjerojatno zbog oceanskog okruženja koje se sporije zagrijava od kopna koje okružuje Arktik te znatne prosječne nadmorske visine Antarktika.

Razlika između ledenog pokrova za razdoblje 1980-2020. godinu i prosjeka za razdoblje 1981-2010. godina za Arktik (sjeverni Zemljin pol – lijevo) i Antarktik (južni zemljin pol – desno). (prema izvješću Svjetske meteorološke organizacije o stanju klime 2020. godine)

Od 1900. godine do danas srednja razina oceana porasla je do 20 cm. Daljnji porast morske razine do kraja 21. stoljeća ovisi o scenariju promjene emisija stakleničkih plinova koje proizvodi čovjek svojom aktivnošću. Prema najpovoljnijem scenariju emisija koji ograničava porast srednje globalne temperature na Zemlji do 1,5 °C očekivani porast srednje globalne razine oceana je do 0,5 m do kraja 21. stoljeća.

Za najnepovoljniji scenarij emisija stakleničkih plinova koji prati globalno zatopljenje do 5 °C, očekivani porast morske razine je do 1 metar. Posljednje bi bilo katastrofalno za hrvatsku obalu osobito za dolinu Neretve čija je nadmorska visina u prosjeku oko 0,5 m. Dakle to bi područje postalo “mala Nizozemska”.

Konačno, zbog znatne neodređenosti u predviđanju topljenja leda na Antarktiku postoji također neodređen scenarij o porastu srednje oceanske razine između 1 i 2 m što bi naravno bilo ravno katastrofi zbog brzine odvijanja tog procesa.

Ipak očekujemo optimistični scenarij vezan za globalno zatopljenje do 1,5 °C do kraja 21. stoljeća.

Scenariji globalne srednje razine oceana/mora do 2100. godine (prema Sažetom izvješću za donositelje odluka Radne skupine I Međuvladina panela o klimatskim promjenama (IPCC) – fizikalna osnova klimatskih promjena)

Jesu li klimatske promjene dostigle točku nakon koje više nema povratka, tj. može li čovječanstvo uopće išta više učiniti da se vrijeme na Zemlji “vrati u normalu”?

Srećom nisu. Naime, postoji vremenski “prozor” od tridesetak godina za vrijeme kojeg je potrebno smanjiti emisije stakleničkih plinova u atmosferu, a koje su posljedica ljudskih aktivnosti ponajviše sagorijevanjem fosilnih goriva u industriji, prometu i energetici. To su prepoznale zemlje članice potpisnice Konvencije Ujedinjenih Naroda o klimatskim promjenama (UNFCCC) pa su na svojoj sjednici održanoj u Parizu 2015. godine potpisale sporazum o ograničenju globalnog zatopljenja klime na 1,5 do 2 °C postupnim prelaskom na “zeleno gospodarstvo”, tj. postizanje nulte neto razine emisija stakleničkih plinova do sredine 21. stoljeća.

Pojednostavljeno, najveći učinak se postiže postupnim prelaskom korištenja obnovljivih izvora energije do 70 do 80 posto u odnosu na 20 do 30 posto fosilnih goriva. Te emisije fosilnih goriva pohranile bi se u šumama i oceanima što predstavlja “neto nultu” razinu.

Kao glavni uzrok klimatskih promjena obično se navodi emisija stakleničkih plinova, napose CO2. Koji su još uzroci?

Recentno globalno zatopljenje u odnosu na referentno predindustrijsko razdoblje od 1850 do 1900. godine pripisuje se povećanju koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi koje proizvodi čovjek prvenstveno sagorijevanjem fosilnih goriva. U manjoj mjeri su zastupljeni i drugi staklenički plinovi koji nastaju primjerice aktivnostima u poljoprivredi, a najčešće se prikazuju, zbog jednostavnosti, kao ekvivalent CO2. Staklenički plinovi utječu na prirodu bilancu zračenja klimatskog sustava Zemlja-atmosfera i mogu potaknuti lančane reakcije na tu promjenu tzv. mehanizme povratne sprege. Neki od tih mehanizama mogu pojačavati globalno zatopljenje (npr. porast vodene pare koja je također “prirodni” staklenički plin) ili slabiti globalno zatopljenje (npr. povećanje naoblake tijekom dana).

S druge strane činjenica je da se klima mijenjala u geološkoj prošlosti. Utvrđena su hladnija razdoblja (ledena doba) i toplija razdoblja (međuledena doba). Međutim, te klimatske promjene događale su se na oko 1000 puta duljoj vremenskoj ljestvici nego što je slučaj s recentnim globalnim klimatskim zatopljenjem.

Što možemo očekivati u budućnosti glede vremena i klimatskih promjena?

Dosadašnja istraživanja pokazuju da postoji veza između globalnog zatopljenja koje se izražava pomoću srednje prizemne globalne temperature zraka i čestine i jačine vremenskih ekstrema kao što su: toplinski valovi, jake oborine ali i dugotrajne suše, pojačan vjetar, sve češća i jača pojava pijavica (tornada) i druge ekstremne pojave. Stoga je Pariškim sporazumom o ublažavanju globalnog zatopljenja definiran mehanizam zadržavanja globalnog zatopljenja na 1,5 do 2 °C da bi se izbjegle moguće posljedice globalnog zatopljenja iznad tih granica.

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI