DEJTONSKI SPORAZUM VIŠE NE FUNKCIONIRA: Hrvati u Bosni i Hercegovini dobili su podršku s Pantovčaka i nadaju se spasu od Bošnjaka

Ulaskom u Europsku uniju i NATO te obranom karaktera Domovinskog rata na sudu u Haagu kroz presude generalima Čermaku, Markaču i Gotovini, Republika Hrvatska ispunila je glavninu svojih vanjskopolitičkih ciljeva koje je postavio još predsjednik Tuđman u vrijeme osamostaljenja. Jedini vanjskopolitički cilj koji RH još nije ostvarila – osiguravanje je položaja ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Iako u svom Ustavu ima odredbu prema kojoj je dužna skrbiti o Hrvatima u BiH, hrvatske vlade od 2000. u širokom su luku zaobilazile ovu ustavnu odredbu. Treba reći kako su predstavnici međunarodne zajednice u jednom trenutku uvjetovali euroatlantski put RH nemiješanjem u tzv. „unutarnje poslove Bosne i Hercegovine“. Tek posljednjih godina, nakon što je RH zauzela ravnopravno mjesto u Europskoj uniji i NATO-u, vidljivi su kontinuirani i planirani napori službenog Zagreba kako bi se osigurala ustavna prava Hrvata u institucijama BiH, odnosno njihova konstitutivnost.

Dvadeset godina nečinjenja
Sve dok se hrvatska politika pod pritiskom europskog puta povlačila iz Bosne i Hercegovine, jačala je agresivna unitaristička politika službenog Sarajeva, odnosno bošnjačke većine i pritisak na institucije BiH. Pritom je navedena politika bošnjačkog unitarizma i centralizma u početku, pa i do današnjeg dana, imala i ima prešutnu podršku međunarodne zajednice, odnosno administracije SAD-a u BiH. Na samom početku bošnjački političari iskoristili su napore američke administracije kako bi osigurali funkcionalnost institucija Bosne i Hercegovine uspostavljenih kroz Dejtonski mirovni sporazum. Dejtonski mirovni okvir nije načinjen kako bi uspostavio funkcionalne državne institucije, već kako bi prekinuo rat. I to je problem od samog početka. Sam mirovni okvir trebao je zadržati minimum državnih institucija kako bi na njega pristali Bošnjaci, ali i jake entitete s elementima državnosti kako bi na njega pristali Srbi. Hrvati su već ranije dobili imaginarno obećanje o budućoj konfederaciji Federacije BiH i Republike Hrvatske pa nisu postavljali previše pitanja. No, već u prvim godinama nakon rata bilo je vidljivo kako država ne može funkcionirati s tako podijeljenim funkcijama. Odnosno, trebalo bi postojati ogromno povjerenje i trajni mir među narodima kako bi takav kompliciran sustav entiteta i županija mogao koegzistirati u okviru državne zajednice.

Stvar ne funkcionira

Nakon što su uvidjeli kako Dayton nije baš najsretniji okvir za funkcioniranje državnog aparata, međunarodna zajednica u BiH našla se pred izborom – disolucija ili jačanje same države. Zbog tragičnog ratnog naslijeđa pristupilo se jačanju državnih institucija i prenošenju nadležnosti s entiteta na državu, ali i sa županija u Federaciji na Vladu Federacije BiH. Problem je što je svako takvo prenošenje ovlasti u direktnoj suprotnosti sa samim Dejtonskim okvirnim sporazumom o miru. Budući da je Dayton temelj ustava države Bosne i Hercegovine, danas imamo situaciju da je cijeli niz institucija u Bosni i Hercegovini de facto neustavan. U Vladi Federacije BiH postoje ministarstva koja praktički nisu ustavna i čija je nadležnost ranijim sporazumima predana županijama. Napore međunarodne zajednice za uspostavljanjem funkcionalnih državnih institucija obilno je koristila bošnjačka politika koja je vidjela svoju priliku da na taj način realizira svoje ratne planove i stvori unitarnu i centraliziranu državu s dominacijom najbrojnijeg naroda.

Sporazum se zaobilazi



Hrvati su se u Daytonu zadovoljili svojim položajima u županijama i zajamčenim učešćem u entitetskoj i državnoj vlasti, Srbi su ostvarenje svojih ambicija vidjeli u Republici Srpskoj, ali se Bošnjaci do današnjeg dana ne mire s takvim ustavim rješenjima i sasvim sigurno još dugo neće. Bošnjačka politika krenula je na opasan put iscrpljivanja i igra na kartu najbrojnijeg naroda i dosadašnju svesrdnu pomoć međunarodne zajednice. Prevedeno, bošnjačka politika taktizira i vodi se krajnjim ciljem – iscrpljivanja malobrojnijih naroda. To nije nikakva novost jer još od vremena rata bošnjački političari nisu pristajali ni na jedan mirovni sporazum koji su na stol pred njih postavljali međunarodni diplomati. Čak i primirja na koja su bili prisiljeni, potpisivali bi tek toliko kako bi pokazali konstruktivnost, ali bi prvom prilikom kršili sve potpisano. Iz takvog ponašanja i politike koja nije mijenjala smjer od ratnih dana valja izvući pouke i biti na čisto – bošnjačka politika neće pristati ni na kakav kompromis ili novi Dayton koji im ne jamči potpunu dominaciju u BiH. Nedavno potpisani Mostarski sporazum koji je u diplomatskim krugovima slavljen kao put i primjer rješavanja i drugih otvorenih nesporazuma u BiH, prije svega na relaciji Hrvati – Bošnjaci, izigran je prvom prilikom od bošnjačke politike. Naime, iako je nakon potpisivanja sporazuma bilo za očekivati da se dugoočekivani izbori u Mostaru održe kada i lokalni izbori na nivou Bosne i Hercegovine, bošnjačka većina u Središnjem izbornom povjerenstvu BiH odvojila je izborni proces u Mostaru od općih lokalnih izbora na razni države. Na ovaj način pokušavaju koncentrirati sve bošnjačke stranke sa svojim resursima samo na Mostar kako bi pokušali preuzeti najveći grad u Hercegovini. Naime, u bošnjačkoj politici prevladava mišljenje kako je BiH nemoguća bez Hercegovine, a Mostar je srce Hercegovine. Ono što je posebno interesantno činjenica je da bošnjačka strana više uopće ne skriva svoje planove. Tako je famoznim Mostarskim sporazumom trebao započeti proces izmjene Izbornog zakona BiH. Međutim, Bakir Izetbegović jasno je poručio kako to neće biti moguće prije narednih parlamentarnih izbora. Zašto? Jednostavno, postoji plan tzv. probošnjačkih stranaka da manipulacijom, koju im omogućava sadašnji nakaradni izborni sustav, potpuno preuzmu Hrvatski klub Doma naroda Federacije BiH te na taj način diktiraju novi Izborni zakon prema vlastitom nahođenju. Preuzimanje Doma naroda odvilo bi se prema principu izbora Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva BiH. Treba napomenuti kako je upravo Dom naroda posljednja poluga koja ometa potpunu dominaciju Bošnjaka u Federaciji BiH.

Milanovićevo odlikovanje

Kao grom iz vedra neba u Sarajevu je odjeknula vijest da će predsjednik RH odlikovati četiri gardijske brigade HVO-a i jedinice specijalne policije MUP-a HRHB. Sramežljiv povratak RH u proces zaštite konstitutivnosti Hrvata u BiH ovim činom konačno je dobio punu potvrdu i obznanio namjere službenog Zagreba. Ujedinjena politika Pantovčaka i Banskih dvora jasno je povukla crtu ispod koje neće ići. Pritom je sam čin odlikovanja HVO-a poruka kako je konstitutivnost i ravnopravnost Hrvata u BiH granica koja ne smije biti prijeđena. No, iako službeno Sarajevo u Zagrebu više nema niti jednu instituciju i ozbiljnog političara koji bi im pomogao u sotoniziranju Hrvata u BiH, predstojeća bitka za ustavnu ravnopravnost bit će izuzetno teška, iscrpljujuća i dugotrajna. Možda i najteža bitka koju su hrvatska diplomacija i službena politika vodile od samostalnosti do danas. Pored činjenice što se na prostoru Bosne i Hercegovine sudaraju interesi Rusije, Turske, arapskih država, Irana, Europske unije i SAD-a, treba izaći na kraj s činjenicom da bošnjačka politika do današnjeg dana uživa potporu Washingtona. I upravo će u tom pravcu trebati uložiti najviše napora – kako objasniti SAD-u da podupirući takvu bošnjačku politiku ne podupiru mir i stabilnost u ovom dijelu Europe, već hrane jedan opasan nacionalizam i klijajući stadij vjerskog fanatizma u srcu Europe? Budući da bošnjačka politika nije sklona kompromisima od presudne će važnosti biti uporaba meke sile koju je SAD i do sada znao koristiti kako bi obuzdao razne konflikte. Hrvatskoj je od životne važnosti rješavanje ovog pitanja kako zbog Hrvata u BiH, tako i zbog 1000 kilometara duge granice koju dijeli s Bosnom i Hercegovinom. Hrvatsku u ovom trenutku vode dva iskusna diplomata, ljudi s brojim vezama na europskom i svjetskom nivou. Rješavanje bosanskohercegovačkog gordijskog čvora i osiguravanje konstitutivnosti Hrvata u ovoj državi mogao bi biti vrhunac njihove karijere, nešto po čemu će ih pokoljenja Hrvata pamtiti kao državnike.

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI