Đapić kritizirao Zakon o državljanstvu, pučku pravobraniteljicu…

screenshot

Prozvao i Živi zid zbog neviđenog napada na novinare

”Dobra je vijest da je vlada Republike Hrvatske, kako su najavili u suradnji s Vladinim savjetom za Hrvate izvan Republike Hrvatske i na temelju višestruko izraženih zahtjeva i prijedloga toga Savjeta, odlučila ići u promjene Zakona o državljanstvu”, započeo je konferenciju za novinare stranke DESNO u utorak u Osijeku predsjednik Anto Đapić, piše direktno.hr.

Tema ove tiskovne bila je upravo prijedlog novog Zakona o državljanstvu, a Đapić je rekao sljedeće:

”Izuzetno je loša vijest da ova informacija gotovo da i nije bila vijest tjekom zadnjih dva mjeseca od kada je MUP na svojim stranicama objavio radnu verziju prijedloga izmjena Zakona o državljanstvu i pozvao hrvatski narod i sve zainteresisrane na javnu raspravu. To ukazuje na golemi deficit javnoga senzibiliteta za temeljna državno-politička i nacionalna pitanja, a posebno zabrinjava da su potpuni nedostatak interesa o ovome pitanju iskazali i mediji i stručne institucije i pogotovo tzv. suverenističke političke opcije u Hrvatskoj. To nas u DESNO gotovo pa plaši”.

Stoga je nastavio:

 

”Dobra je namjera da se konačno pokaže senzibilitet za temeljno pravo milijuna pripadnika hrvatskoga naroda iseljenih tjekom zadnja dva stoljeća s hrvatskih životnih prostora, najčešće pod izravnim pritiscima antihrvatskih režima koji su vladali Hrvatskom praktično do 1990.godine. Po svim temeljnim međunarodno-pravnim staandardima golema većina od tih oko četiri milijuna Hrvata i njhovih potomaka mogu se svesti pod međunarodno-pravnu kategoriju tzv. ranjivih skupina, a prema sudskoj praksi Suda za ljudska prava u Strasbourgu, o čemu je toliko puta pisao znameniti hrvatski znanstvenik u Francuskoj, profesor eemeritus Marc Gjidara. Nije li presuda Perkoviću i Mustaću u Muenchenu upravo kazneno-pravna potvrda zloćudnosti tih režima i argument ranjivosti milijuna Hrvata i ukupnog hrvatskog naroda? Da, jest”.

”Naglašavam da status ranjive skupine istodobno znači ultimativni poziv matičnim državama, u ovome slučaju Republici Hrvatskoj da odmah svojim ustavno-zakonskim rješenjima ispravi sve elemente te ranjivosti i pripadnicima tih skupina vrati pravno-politički i osobni status koji im je oduzet i koji im pripada. A temelj s kojega jedino mogu ostvariti sva svoja ljudska prava u okviru svoje nacionalne države je – državljanstvo, preko kojega postaju članovi hrvatske političke nacije”.

DESNO smatra da je ”dobro da se tim ljudima omogućujue brzo i efiskasno pristupanje u hrvatsku političku naciju, uklanjajući barijere poznavanja jezika i čitavoga niza drugih elemenata koji se podrazumjevaju za ljude i pripadnike naroda koji nisu stoljećima bili odsječeni od svoje matične domovine, da se poseban senzibilitet iskazuje prema djeci rođenoj u obiteljima izvan Hrvatske u kojima je jedan roditelj pripadnik hrvatskoga naroda i hrvatske političke nacije, otvarajući im mogućnost automatskoga stjecanja prava na državljanstvo. Također, dobro je da je u prijedlogu Zakona previđen i institut oduzimanja državljanstva, jer postoje svi uvjeti za preispitivanje posve nektitičkoga korištenja zakonskih rješenja za pristupanje hrvatskom državljanstvu i ljudima pa i grupama, pri čemu najviše mislim na pripadnike agresorskih institucija i snaga tjekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku, ali i na pripadnike bošnjačkog naroda iz BiH koji su raznim diskrecijskim smicalicama postali hrvatski državljani, iako su otvoreni zagovornici progona i majorizacije Hrvata u BiH”.

A što je loše u Zakonu o državljanstvu?

Nakon što je nabrojao što smatra dobrim stranama izmjena Zakona o državljanstvu, Anto Đapić osvrnuo se i na ono što drži lošim.

”Ne može se uklanjanje pristupnih barijera u poznavanju jezika, matične povijesti i društvenoga uređenja smatrati trajnom činjenicom i ozakonjenim stanjem, bez dodatnih obaveza države, ali i pristupnika u hrvatsko državljanstvo. Naime, u prijedlogu zakona, država ne smije odustati od tih elementa integracije hrvatskoga političkog naroda pa je nužno predvidjeti obavezu države da pristupnicima u hrvatsku političku naciju, bez obzira gdje žive, što rade, kakav im je imovinsko-socijalni status, osigura nakon pristupanja u hrvatsko državljanstvo učenje i ovladavanje hrvatskim jezikom, temeljnim znanjima iz hrvatske nacionalne povijesti i društvenoga uređenja. To mora ostati zakonska obaveza države i pripadnika hrvatskoga naroda. U suprotnom, država se praktično i zakonski odriče svojih identitetskih temelja, a to se nikada ne smije učiniti”.

Nadalje, rekao je Đapić, ”loše je da utvrđujući diskrecijsku granicu za djecu rođenu izvan Republike Hrvatske, zakonodavac ostavlja razdoblje umjesto dosadašnjih 18, sada 21 godinu života, da izraze volju i namjeru pristupanju u hrvatsko državljanstvo, a nije jasno naznačeno da se ta odredba odnosi na djecu i pripadnike hrvatskoga naroda od trenutka usvajanja ovoga Zakona  i pogotovo od trenutka od kada je svaki od njih dobio jasna uputstva o toj pravnoj odredbi. Naime, ta odredba se ne smije odnositi na generacije Hrvata koje su rođene do uspostave samostalne Republike Hrvatske, koji su manje više smatrani, kao što se to i danas manje- više prevladavajuće smatra u političkom i javnome mainstreamu, nekakvom njeprijateljskom ili spornom emigracijom. Ako čovjeku u Čileu, koji ima pravo na hrvatsko državljanstvo ne ponudite izravno i neupitno informaciju o njegovim pravima, on ih neće ni znati ni moći iskoristiti, a onda zakonska olakšica, ili rješenje o njegovim pravima ostaje fikcija za dnevnopolitičku uporabu, otprilike kao i da vam netko sada da potvrdu da imate pravo letjeti na Mjesec. To u tom slučaju ništa ne znači”.

Đapić je naglasio kako od Vlade očekuje da se zakonski obaveže da će državni uredi, veleposlanstva i konzulati osigurati pristupnu informaciju doslovno svakome potencijalnom priapdniku hrvatske političke nacije i poučiti ga pismeno i izravno na jeziku kojim se služi o njegovim političkim pravima. To se ne smije podrazumjevati, to se mora riješiti zakonom i to u ovim izmjenama.

”Loše je da se i u ovome slučaju pokazuje temeljna generativna ustavna slabost koja je predstavljena kao vrhunsko rješenje poštivanja tzv.ljudskih prava, iako s ljudskim pravima nema baš nikakve veze. Naime, radi se o nacionalnim manjinama. Ustavnim rješenjem da je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda i nabrojanih nekolicine nacionalnih manjina, mi smo omogućili parcijalizaciju hrvatske političke nacije i uvrštavanje u ustavni poredak namjera legalizaicije dodatnih političkih identiteta u nacionalnoj državi hrvatskog naroda. To se ne radi i reakcija, primjerice, Lore Vidović s pripadajućim grupacijama manje više anacionalnih NGO, ukazuje da je to slabost koja generira od slučaja do slučaja goleme i razorne posljedice po razvoj hrvatske džavnosti.

Naime, Lora Vidović je odmah po objavi ovoga zakonskog prijedloga, pod firmom skrbi za manjine, prije svega za Rome, doslovno zatražila internacionalizaciju instituta državljanstva i liberalizaciju uvjeta stjecanja državljanstva, kao da je ona kao pučka pravobraniteljica –pravobraniteljica cijeloga svijeta i svih naroda ovoga svijeta. Naravno, pozvala se na ustavnu odredbu o nacionalnim manjinama koje su stavaljene uz rame s hrvatskim političkim narodom. Ponašanje Lore Vidović već smo komentirali pa je potrebno samo naglasiti da je ona i njezino djelovanje samo jedna od posljedica potpune neuređenosti države i potpunoga nedostatka minimuma standarda djelovanja državnih isntitucija, jer ona sama po sebi u normalnim okolnostima, pored trenutnoga otkaza ne bi zavrijeđivala ozbiljan osvrt”.

U stranci DESNO smatraju da u Republici Hrvatskoj ne može biti više političkih nacija, većinskih, manjinskih, nikakvih. Mi smo ustavno unitarna, jednonacionalna politička zajednica, pri čemu je etničko podrijetlo pripadnika hrvatske političke nacije nebitno i ne može mu se dati –politički identitet izvan hrvatskog političkog naroda. Zbog toga u perspoktivi valja u ustavnoj formi jendostavno brisati nabrajanje drugih političkih, manjinskih i bilo kakvih političkih idebntiteta, jer to pripadnicima etničkih zajednica u Hrvatskoj ne donosi nikakav kvalitet u ostvarivanju ljudskih i političkih prava, a neprijateljima Hrvatske omogućuje legalizaciju njihovih antihrvatskih ciljeva i zlouporabu tih etničkih zajednica. Inače razaramo temelje svoje državnosti.

Vrlo jasno Đapić je naglasio:

”Hrvatsko državljanjstvo temeljni je nacionalni identifikacijski i pravni institut koji stoji u samim temeljima hrvatske državnosti i države. Državljanstvo, pogotovo malobrojni i ranjeni narodi kao što je hrvatski, moraju štititi kao najveću moguću dragocjenost. Zato je iznimno bitno o tome raspravljati na najširoj platformi, zato je važno da o tome raspravljaju najbolji umovi koje imamo, zato se ne smije rasprava o tome voditi samo u okviru birokratske, ili administracijske strukture.

Jer od ovoga zakona i od izbornih zakona ovisi naša državnost izravno i jedinstveno pa je zato i jedan i drugi zakon i jedno i drugo pitanje zauzelo temeljno mjesto među naših dest teza o obnovi hrvatske državnosti. Zato je neoprostivo da o tome u javnosti nismo mogli pričitati relevantno stručno mišljenje, zato je neoprostivo da se ni vladajući ni oporba nisu ni osvrnuli na činjencu da je u tjeku izmjena toga zakona, a i vama novinarima prigovaram da se ni mediji u Hrvatskoj, s časnim izuzetcima kao što su neki portali, recimo kao Projekt Velebit i njihov komentator Marko Ljubić, nisu osvrnuli na ovo pitanje. To je kamena podloga naše države i nema alternative”.

Nastavljajući dalje s kritikama Zakona, Đapić je istaknuo:

”Zamjeram Vladi da nije politički procijenila da je u trenucima goleme opasnosti od migracija i ozakonjivanja internacionalističkih i globalističkih namjera brisanja izvornih političkih nacionalnih identiteta pod prijetnjom golemih migracijskih valova, javnom kampanjom i prije svega pozivom najumnijim znanstvenicima, ustavno-pravnim stručnjacima, politolozima, demografima, filozofima i povjesničarima, od svoje u načelu dobre namjere napravila cijeli politički i stručni pokret usmjeravanja hrvatskoga naroda na same temelje njegove državnosti i na bitna bitanja, jer važnije od ovoga nema”.

”U takvim okolnostima ostaje crv sumnje upravo zbog pristupanja Marakeškom sporazumu i vladajućim briselskim politikama, da se iza ovih olakšica hrvatskom narodu u svijetu, skriva i potencijalni koridor za integraciju nekih posve drugačijih identiteta u hrvatsku političku naciju, koja će zbog odustajanja od snažnih integrativnih politika, kakve vidimo u odnosu prema srpskoj nacionalnoj manjini, jednoga dana od Hrvatske načiniti samo –prazan okvir bez hrvatskoga naroda u temeljima.

Takve spekulacije razumna i politički odgovorna vlada ne smije dopustiti, a nudi ih svojim načinom provođenja rasprave i donošenja zakonskih promjena. Zato ocjenjujemo da su ove izmjene u načelu prihvatljive, uz obveze koje smo naglasili, ali pozivamo Vladu i sve političke inicijative, struku, sve zainteresirane, a pogotovo političke inicijative i stranke sa suverensitičkog spektra- da zajednički potenciramo snažnu izmjenu postojećega Zakona o državljanstvu, koji usprkos ovih promjena, ima golemih i razornih nedostataka”.

”Zbog toga smo uz ovo pitanje i najavili osvrt na najavljeno riješenje DIP-a o tehničkim promjenama izbornoga zakonodavstva. Potpuno je nebitno u temeljnom smislu, iako može biti korisno, praktično rješavanja broja članova izbornih povjerenstava i sličnih detalja, jer su to stvari posve tehničke i operativne prirode.

Bit stvari, a bez kojih ove izmjene Zakona o državljanstvu nemaju krajnju svrhu, jest radikalna izmjena ustavno-zakonskih rješenja o izbornom pravu hrvatskoga čovjeka, koje će verificirati smisao pristupanja institutu hrvatskoga državljanstva i omogućiti milijunima ljudi izvan Hrvatske upravljati sudbinom svoje nacionalne državnosti i slobode. A to nije moguće bez izjednačavanja prava svim hrvatskim državljanima u izbornom procesu, bez jamstva da ta prava mogu ostvariti, te bez rješenja koja će ponuditi iste efekte na sastav zakonodavnog doma hrvatskoga naroda. A to nije moguće bez jedne izborne jeidnice, bez ukidanja diskriminacijskih prava i lista, kao što su XI. i XII te bez dopisnog i elektronskog glasovanja”.

Način na koji je Živi zid izvrijeđao novinare nečuven je u gotovo 30 godina hrvatske samostalnosti

”Osvrnuo bih se na nedavan nečuveni nasrtaj na predstavnike medija, od strane Živog zida. Nije mi namjera polemizirati s tom strankom, koja ima potpuno oprečne programe i stavove od naše stranke DESNO, niti s predstavnicima koji putuju u Banja Luku i Beograd kako se sjete, šireći valjda bratstvo i jedinstvo. To neka procijene njihovi birači. Ali, ne mogu ne komentirati njihov užasan napad na medije.

Naime, govorim to iz pozicije čovjeka kojega su mediji razapinjali punih 30 godina. Malo se koji političar suočavao s tako užasnim napadima na sebe, ne samo po osnovi političkog programa tadašnjeg HSP-a, već i na temelju spuštanja u osobne stvari. Prisjetimo se kako su me degutantno vrijeđali zbog mog izgleda i izrugivali me, s čime se nitko nije susreo do sada u političkim vodama. Naravno da me to smetalo, jer to je ljudski, ali ja sam prešutio i nisam htio to komentirati, ne želeći ići na tu razinu. Mediji su me prozivali za svaku sitnicu. Ali, ja nikada nisam uvrijedio ni jednog novinara, ni jedan medij, ma kako mi teško padalo to što se piše. Jer sam, i kada se nisam slagao s njima, znao sam da mediji rade svoj posao, da novinari moraju pisati i da smo u startu mi, političari i novinari s druge strane, ”suprotstavljene strane”, kazao je Đapić. 

No, upozorio jei ovo:

”Uvijek je važno sačuvati dignitet i dostojanstvo i jednih i drugih. Predsjednik Živog zida Sinčić ogradio se od izjava Pernara i nekih drugih članova stranke tek nekoliko dana kasnije i to je nedopustivo. Izgledalo je kao da to čini pod pritiskom javnosti, a ne iskreno. Pernarova izjava da je 99 posto novinara valjda učilo Hitlerovu školu i generalna uvreda za cijelu jednu časnu profesiju skandalozna je!

Objavljivanje oglasa s fotografijom novinarke koja je profesionalno i taksativno razotkrila, u najmanju ruku, netransparentno trošenje novca u toj stranci, a potkrijepljeno izvješćem Revizije, do sada nismo imali prilike vidjeti! Znači li to da bi Živi zid da sutra dođe na vlast u Hrvatskoj, a čini se da je ovdje sve moguće, zatvarao, sankcionirao i po hitnom postupku rješavao sve neistomišljenike?

Zgrožen sam time što se dogodilo, kao i zakašnjelom reakcijom predsjednika Sinčića. Oni u Živom zidu zaboravili su zlatno pravilo- mediji mogu stvoriti određenu ‘zvijezdu’, protežirati je, davati joj prostora, ali je i uništiti. To jest njihov problem, ali nisam mogao prešutjeti činjenicu da u 30 godina svoje političke prakse do sada ovakvo što nije viđeno. Prije svega reagiram kao čovjek, a onda kao političar”, zaključio je Đapić svoju opširnu konferenciju za medije piše direktno.hr.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI