Do sada nijedna civilna udruga koja se bavi pitanjima ratnih stradanja nije napravila nikakvo detaljnije izvješće o ovim velikim zločinima, a niti hrvatske vlasti nisu i ne pokazuju interes za ove strahote
Četrnaestog kolovoza obilježava se „Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj“, a kao spomen na veliku razmjenu hrvatskih i srpskih zarobljenika koja se zbila toga dana 1992. god. kod Nemetina, nedaleko od Osijeka, i to nakon pregovora obje strane u Budimpešti. Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatska branitelja i civila.
Iako je odluku o obilježavanju toga dana donio Hrvatski sabor 26. ožujka 2010. godine sam naziv dana je odabran s nakanom kako bi umanjio učinjen zločin.
Naime, bez preciziranja da je riječ o srpskim i crnogorskim logorima, i to koncentracijskim logorima, taj dan je samo farsa koja bivšim logorašima doslovno “baca prašinu u oči”. Zbog toga ga oni i nazivaju jednostavno “Dan logoraša”, kao što su ga nazivali i prije službenog “utemeljenja”, a svoju udrugu Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora.
64 logora
Na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. godine nalazilo se 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija (od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske), a u koje su bili odvođeni i svakodnevno mučeni i ponižavani hrvatski branitelji, ali i drugi civili, među kojima je bilo i puno žena, staraca i djece. Neki od logora su bili u ovim mjestima: Stajićevo, Begejci, VIZ Beograd, Novi Sad, Sombor, Šid, Srijemska Mitrovica, Niš, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Vukovar, Ovčara, Negoslavci, Stara Gradiška, Knin, Glina, Okučani, Banja Luka, Manjača, Zenica itd.
Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz te je koncentracijske logore tijekom Domovinskog rata prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.
Zarobljenike se mučilo i fizički i psihički, a osim svakodnevnih oblika premlaćivanja lancima, kundacima, kolcima, željeznim šipkama i na druge načine, mnogi su – i to osobe oba spola – bili neljudski učestalo silovani. Najmlađa osoba koja je bila silovana bila je djevojčica od svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.
Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7.666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja.
1600 nestalih
Uz te podatke treba dodati kako se za mnoge agonija ni nakon 22 godine nije završila, jer Hrvatska još uvijek traga za više od 1600 nestalih osoba tijekom Domovinskog rata, a apsurd čini činjenica kako za te zločine nije nitko odgovarao, kako Srbija i njoj pridružena tzv. Republika Srpska uopće ne žele priznati postojanje takvih logora.
Do sada nijedna civilna udruga koja se bavi pitanjima ratnih stradanja nije napravila nikakvo detaljnije izvješće o ovim velikim zločinima, a niti hrvatske vlasti nisu i ne pokazuju interes za ove strahote.
Također, mnogi od bivših logoraša još uvijek nisu ostvarili svoja prava, nego ih se, s ovakvom protudomovinskom i protubraniteljskom politikom kakva se u Hrvatskoj provodi više od jednog desetljeća, ponovno muči, ponižava i tjera na samoubojstvo, te ih se na takav način doslovno još jednom osuđuje na logor.
Dovoljno je samo pratiti bilo koju od stranica koje donose informacije o smrti i pokopu branitelja, pa se itekako mogu zapaziti ovakvi i slični zapisi: Umro u 47 godini; Umro u 49 godini; Umrla u 54 godini; Umro u 51 godini itd., a ono što iza njih stoji nenapisano svjedoči da su ih u tim godinama u smrt potjerale s jedne strane posljedice logora i samožrtvovanja u obranu Domovine, a s druge strane svakodnevna nepravda koja štiti agresore, a osuđuje žrtvu.
Do sada su postavljene tek 22 spomen ploče na mjestima bivših logora – i to isključivo na hrvatskom teritoriju, što je itekako pokazatelj ne samo da Srbija i tzv. Republika Srpska ne žele priznati svoje zločine, nego ih ne želi sačuvati ni u spomenu ni tzv. “naša” vlast.
Unatoč činjenici kako se Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora svakodnevno bori za otkrivanje istine o tim strašnim zločinima, unatoč činjenici kako je objavilo velik broj knjiga i drugih materijala iz kojih je itekako razvidno što se u logorima činilo i tko je činio, unatoč činjenici da Republika Hrvatska posjeduje mnoge autentične dokumente na temelju kojih bi se mnogi zločinci mogli odmah procesuirati i bez imalo dvojbi osuditi, to se jednostavno namjerno ignorira, te dok si branitelji i bivši logoraši u sve većem broju oduzimaju život, zločinci uživaju blagodati amnestije i “razmjene”.