U iščekivanju odluke o sudbini nekoć najvećeg, hrvatskog biznismena Ivice Todorića koji je od moćnog magnata dospio do statusa osuđenika na opruženičkoj klupi, javnost se prisjeća kako je on, unatoč neprocjenjivom bogatstvu, o sebi uporno gradio sliku iscrpljenog čovjeka koji, zapravo, nema ništa.
Tako je Todorić ne tako davne 2000. godine u jednom intervjuu svojim izjavama ostavio zabezeknute novinare, ali i sve one koji su pročitali članak o “sirotom, jadnom bogatašu”:
“Smatram se bogatim čovjekom upravo stoga što imam stabilnu i zdravu obitelj. Inače, bogataš nisam ni po jednom kriteriju. Vrijeme u zadnjih deset godina, u smislu stvaranja osobnih vrijednosti, doista – nije bilo moralno. Nedavno je rečeno, kako će Vlada mjeriti nekakvo bogatstvo. Osobno neću moći zadovoljiti nijedan kriterij. Da ja ne primam plaću, da mi ne rade sin i kćer i da tata nema penziju teško bih u današnje vrijeme izvukao kraj s krajem”, izjavio je mrtav-hladan Ivica Todorić koji je nakon šest godina s obitelji preselio u dvorac, a na posao do zagrebačkog Žitnjaka išao – helikopterom.
Hrvatska javnost također dobro pamti njegovu izjavu iz koje se moglo iščitati da je na rubu “prosjačkog štapa”:
“Činjenica je da imam dionice u Agrokoru i njihova je vrijednost u funkciji daljnjeg razvoja kompanije i uvođenja nove tehnologije. No, nikad nisam razmišljao hoću li te vrijednosti pretvarati u vlastitu imovinu. Živim u stanu od roditelja, nit’ imam para na računu, vozim auto od firme i to je – istina. Imam ono što sam imao i prije 90… Sve sam uložio u Agrokor…”