ĆIPE EMOTIVNO OPISAO KAKO SU BRANITELJE MUČILI U LOGORIMA: ‘S kim smo mi to živjeli; gdje su se takve zvijeri skrivale? Odakle to zlo dolazi’

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Stipo Mlinarić Ćipe, vukovarski branitelj i saborski zastupnik Domovinskog pokreta objavio je tekst o svojem boravku u logoru Niš.

Kaže kako javnost mora znati istinu o zločinima i zločincima, da je autor i krivac za sve zločine Srbija. Napominje da su životi građana Hrvatske dragocjeni, barem onoliko koliko su oni platili boreći se za tu slobodu.

“Dragi prijatelji, a osobito vi mladi; čitam vaše poruke i uzimam ih k srcu. Hrvatska javnost mora znati svu istinu o zločinima i zločincima; znati da je autor i krivac za sve zločin država Srbija. Morate znati koliko su vaši životi dragocjeni: barem onoliko koliku smo cijenu mi platili boreći se za vašu slobodu.


Idemo danas dalje sa sjećanjima. Kad pomisliš da ne može gore, onda upoznaš logor u Nišu.

Napuštamo užasno hladnu, prljavu štalu u Stajićevu. Nažalost ostavljamo u njoj kosti dva naša branitelja, mučenika. To su Ivan Kamerla i Božo Kelava. Zvjerski su mučeni bjesomučnim batinanjem u toj štali jer nisu zanijekali svoju Hrvatsku. Divljaci su ih tukli do smrti, nošeni strašnom mržnjom, doslovno iz čistog mira. Tako je mogao skončati bilo tko od nas. Ali krvnici su, tko zna zašto, izabrali baš njih. Što to može nositi zvijer u čovjeku da nastavlja batinati bespomoćnog čovjeka kad već leži bespomoćan, možda i bez svijesti, koji niti uzvraća udarac, niti se može braniti, i kad već umire? Bože, Bože! S kim smo mi to živjeli; gdje su se takve zvijeri skrivale? Odakle to zlo dolazi – to tada nisam razumio. Ali shvatit ću tek kasnije.



Napuštamo Stajićevo u pretrpanim autobusima te opet putujemo u nepoznato. Zanosim se nadom da možda idemo na razmjenu u svoju domovinu. Ali, još ću puno toga morati proći da ugledam jutro u svojoj Hrvatskoj. Nada se brzo gasi kada sam kriomice uspio vidjeti tablu na cesti gdje je pisalo: desno Zagreb, a lijevo Beograd. Autobus je skrenuo lijevo gdje je pisalo Beograd. Kraj nadanja. Prolazimo i taj grad u kojemu je skrojeno i smišljeno svako zlo mom Vukovaru i mojoj Hrvatskoj. Osjećam bijes i mržnju prema ovom centru zla u kojemu Milošević u suradnji s najvećim zločincima ovog rata planira i pokreće zločinačke planove.

Putem moramo držati glavu dole, ruke na leđima. Tuku nas cijelim putem. Kada su vojnici pravili pauze da se odmore, davali su pendreke vozačima autobusa i civilima da nas tuku.

Svatko pokazuje želju za malo zločina. Cijeli ovaj narod je poludio opijen mržnjom i željom za krvlju. Dolazimo pred vojni zatvor Niš nakon puno sati vožnje i iživljavanja nad nama.

Doček je isti kao u Stajićevu. Opet nas čeka špalir dug 20 metara. Udarci sijevaju sa svih strana.

Na prvi pogled ovaj logor je bolji od prethodnog. Dočekali su nas metalni vojnički kreveti na kat, a u sobi nas je po 30 uznika. Posteljinu smo na krevetu zatekli žutu od prljavštine i stajanja, smrdljivu koju su koristili prije par godina zatvorenici s Kosova koji su tamo bili zatočeni. Vidjeli smo to po urezanim imenima na krevetu. Sudeći po ovom smradu, očito su se i nad njima iživljavali.

Ali, osim ovih smrdljivih kreveta, sve drugo je bilo još gore nego u prethodnom logoru.

Fizička i psihička maltretiranja bila su puno gora i sustavnija. U Stajićevu smo bili prepušteni navalama bijesa pojedinaca, ali ovdje je postojao uhodan plan i sustav mučenja i maltretiranja. Prvi put poslije mjesec i pol dana kupamo se i šišamo u zatvoru. Bojali su se da im ne donesemo neku bolest iz one prljave štale. Šišaju nas na ćelavo i daju nam stare JNA uniforme pa svi izgledamo jednako. Mršavi, izudarani i ispaćeni, a odjeća i frizura iste.

Na Božić te 1991. ulaze nam čuvari u sobu i uz dreku i udarce govore nam da skinemo posteljinu i da ćemo dobiti novu. Govore da imamo minutu za to i da stavimo skinutu posteljinu na sred sobe na hrpu. Brzo to i činimo i velika hrpa plahti i jastučnica je na sred sobe. Potom četvorica njih uz sočne psovke izgazili su tu hrpu čizmama i razbacali je po sobi i daju nam minutu da ponovno složimo krevete po vojnički. Nisi više niti onu prljavu svoju posteljinu na kojoj si spavao par dana mogao naći već uzimaš prvu do sebe i spremaš svoj krevet. To nam je bio poklon za Božić.

Na ispitivanje nas vode svakodnevno, osim batina, KOS-ovci nam govore da je JNA ušla u Zagreb, da je Franjo Tuđman i cijela Vlada emigrirala u Austriju. Kažu nam da ćemo mi biti streljani ili u najboljem slučaju da ćemo dobiti dugogodišnju robiju. Znaš da su neprijatelji i da lažu ali opet kod nekih logoraša to ostavlja strahovite psihičke posljedice. Ja im iz dubine duše i srca nisam vjerovao ali činjenica da to u neke od logoraša unosi nemir, sumnju, i da nasjedaju na te pamflete, svima nam otežava život.

Osobito se sjećamo jedna obične večeri u logoru Niš koja se pretvara u dugu mračnu noć; 15.1.1992. Tukli su nas satima, duže nego ikada do tada. Sve vrijeme su se nadaleko razlijegali naši bolni krici i jauci. Tukli su nas sve bez izuzetka, i nikako nije prestajalo. Kada su se nakon nekoliko sati umorili, naređuju nam da legnemo u hodnik na pločice i trče preko nas. Logoraš se navikne na to da mora izvršavati sve te zapovijedi jer dobije osobitu volju i motivaciju da sve izdrži kako bi preživio. Silno želimo još jednom doživjeti slobodu, neko drago lice, slobodno hodati, razgovarati. Stoga izdržavamo sve, i ne pada nam na pamet neposluh ili buna, jer bi to bio kraj naših snova o slobodi i svemu o čemu sanjamo. Kad su naredili da legnemo, to i činimo. Logika logoraša je da će svog krvnika pobijediti tako da će sve izdržati. Krvnici nas gaze čizmama, pod kojima se lome kosti. Čujem kako se lome moje kosti ali i u drugih. Bolni tupi jauci, stenjanja i bolni izdisaji pod teretom.

Tek ćemo kroz mjesec dana saznati razlog ove osobito brutalne i duge torture: Hrvatska je međunarodno priznata! Polomljeni smo, izranjavani, ali ispunja nas radost. Osjećamo se pomalo i trijumfalno. Ne znamo što bi to točno moglo značiti ali slutimo da će biti bolje.

Barem nekako razumijevamo da to znači da naša herojska borba u Vukovaru ima nekog ploda, da će Hrvatska opstati, da nije pobijeđena ali i da to znači da ima nade za nas.

Sve vrijeme moga logorovanja u paklu Niša, i po drugim logorima po zločinačkoj državi Srbiji, razmišljam o svojoj obitelji; o majci i ocu i što je s mojim bratom Miletom. U Nišu sam napokon dobio poruku od roditelja da su oni u Rovinju te su mi javili da ništa ne znaju o Miletu. Mozak mi govori da neće završiti dobro, a srce mi se nada da ćemo se još sresti u Hrvatskoj. Znao sam noću razmišljati što se događalo nakon pada Vukovara? Što je s Vinkovcima, Osijekom i drugim hrvatskim gradovima? Prolaze li i oni pakao koji smo i mi prošli? Silno želim ponovno vidjeti svoj narod, opet živjeti svoje običaje, čuti hrvatsku pjesmu, riječ, zagrliti drage ljude. Odmoriti se, nahraniti, oporaviti se… Razviti zastavu, vidjeti hrvatskog vojnika. Pokušavam se ohrabriti, očuvati nadu. Sve vrijeme to je najveća i najvažnija borba u svakome od nas. Ali, put do povratka još je strašno dug… No, znamo da nas tamo netko čeka. To u nama budi nadljudsku želju koja je jača od svega. To je razlog neslomljive nade. O ovim borbama i previranjima u duši, moram jednom pisati puno opširnije. No, nekad kasnije.

Put povratka je još strašno dug. Ali jednom će mu doći kraj…”

Facebook Comments

Loading...
DIJELI