BRANITELJ TVRDI: ‘Otvorio sam arhiv SK, ali nitko nije zainteresiran da se objavi’

Wikimedia Commons

Najbolji su oni koji neprestano viču „ja nisam bio u partiji“. Većina takvih bili su veći komunisti od samih komunista. To je istina

Pojedini hrvatski povjesničari i publicisti se bune da ne mogu dobiti suglasnost za pregled arhiva Saveza komunista (SK). Suglasnost im uskraćuje SDP, kao pravni nasljednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH). Inače, komunisti su predali u Državni arhiv dokumente u vrijeme života Ivice Račana. Dakle, uglavnom negdje prije 2000-te godine.

Povjesničar Davor Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest također se javno požalio da mu je SDP uskratio suglasnost za korištenje arhiva fonda CK SKH pohranjenog u Hrvatskom državnom arhivu konkretno onog nastalog u razdoblju 1980.-1990.

Međutim, ima i drugačijih primjera. Moja malenkost je uspjela otvoriti arhive Općinskog komiteta Saveza komunista Koprivnice, sve do 1990. Prikupio sam građu za „tri“ knjige. Nu, kao prvo, već je iz „aviona“ vidljivo da je dio dokumenata prebran ili sklonjen. Ali, ostalo je još dovoljno da se može „isplesti mreža“ kako se djelovalo (i tko su bili glavni) u vrijeme komunizma. A kako je djelovao Općinski komitet SK u Koprivnici, tako su djelovale manje-više sve slične organizacije u bivšoj Jugoslaviji (samo su imena druga). Bez suglasnosti Saveza komunista nitko se nije mogao zaposliti ni na jednom važnijem radnom mjestu, pa čak ni postati ravnatelj dječjeg vrtića. Oni su određivali i tko će biti nagrađen, oni su nadzirali i bivšu miliciju, Državno odvjetništvo i slične službe. Čak još 1990. izdavali su „karakteristike“ recimo za suce ili državne odvjetnike s kojima su oni samo nastavili raditi u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Svi istaknutiji članovi partije, ali svi, nakon stvaranja hrvatske države dobili su zaposlenje od banaka, policije, škola pa do najuspješnijih tvrtki. Ako nisu oni, onda su njihova djeca ili unuci. Sve se to može naći u dokumentima pohranjenim u Državnom arhivu.

Kad sam pokazao pregršt tih komunističkih faksimila danas onima koji „drmaju“ od gospodarstva, medija do zdravstva, nitko nije bio iznenađen. Svi su rekli-sve se to može objaviti, takvo je bilo vrijeme!

Čak se ni zabavne tv-emisije nisu mogle snimati u nekom mjestu, ako za to nije dala odobrenje partija, odnosno njezin sekretar.



I kad sam prikupio svu tu građu, sastavio knjigu od oko 800 stranica, znate što se dogodilo? Ništa! Ne možete naći ni „jednog“ Hrvata koji neprestano mumljaju i protestiraju da se ne može do dokumentacije da vam kunom pomogne oko realizacije ovog projekta! Jedni se i dalje boje, a većina drugih je jaka samo i isključivo na riječima.

Najbolji su oni koji neprestano viču „ja nisam bio u partiji“. Većina takvih bili su veći komunisti od samih komunista. To je istina.

Stoga, kad se sutra otvore arhivi Saveza komunista(SK) ništa se neće značajno dogoditi.

Takvo je bilo vrijeme!

Slično smo prošli i sa Registrom hrvatskih branitelja. Od tog dokumenta očekivali smo „čudo“, a nismo dobili – ništa. Danas ga nitko i ne spominje! A bivši, žalosni, ministar branitelja je govorio da u registru ima na tisuće lažnih branitelja. Gdje su se – nitko više ni ne pita – tijekom zadnjih godina izgubili?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI