Paralelno s otvaranjem dvaju vanjskopolitičkih frontova istodobno – s Rusijom, a odnedavno i s Kinom (kriza oko Tajvana), američka administracija odlučila je dodatno polarizirati i samu Ameriku otvaranjem novog fronta s trenutačno najpopularnijim američkim političarom – Donaldom Trumpom.
Tako je FBI ovog mjeseca s više od 100 agenata izvršio pretres njegove luksuzne rezidencije na Floridi Mar a Lago, što je povijesni presedan u odnosu na bivše predsjednike SAD-a i što je samo dodatno homogeniziralo oko Trumpa i one, dosad njemu nesklone ili neopredijeljene republikance, uključujući i sam vrh stranke (Trump je formalno još njezin lider) poput čelnika republikanske manjine u Senatu Mitcha McConnella – lako moguće budućeg predsjednika Kongresa, koji redom upozoravaju na nedopustivost takvog poteza.
Ukazuju i na trenutak samog događaja – prije izbora za Kongres koji se održavaju početkom studenoga i gdje demokrati, blago rečeno, ne stoje dobro – isto kao i Bidenova popularnost koja je na povijesno najnižim razinama, samo 30-ak posto. Također navode kako Biden tim potezom želi skrenuti pozornost s neugodnosti kroz koje prolazi njegov “nestašni” sin Hunter vezane uz konzumaciju opojnih droga, seks-skandale i sl., a za što glavni tužitelj SAD-a, nadležan FBI-u, ne želi pokretati istragu.
Opasna polarizacija
Republikanci se boje, ne toliko za Trumpa, koliko da Demokratska stranka ne uspostavi bespovratnu kontrolu nad svim polugama vlasti, nametne društvu svoju ideologiju, kako smatraju, “potpuno odsječenu od većine naroda” i spriječi republikance da ugrožavaju tako uspostavljenu dominaciju demokrata na dugo vrijeme. Sve to stvara opasne tendencije u ionako ideološki krajnje polariziranom američkom društvu, za koje, prema nedavnim istraživanjima, prvi put čak polovica ispitanika u zemlji ne isključuje mogućnost izbijanja građanskog rata.
Očekivana pobjeda republikanaca na jesenskim izborima (iako osobno nisam sklon preranim prognozama uzimajući u obzir sve što se događalo na prošlim predsjedničkim izborima kada je detroniziran Trump) sasvim će sigurno dovesti do pokretanja za demokrate neugodnih parlamentarnih istraga, prije svega prema Bidenovu državnom tužitelju, pokretanja opoziva (impeachmenta) samog Bidena i sl. Sve to, u kompletu s jačanjem gospodarskih problema i rekordno visokom inflacijom, kao i recesijom (dva uzastopna mjeseca negativnog BDP-a, što, iako neupitno s gledišta ekonomske znanosti, Bidenova administracija nastoji prikazati u drukčijem svjetlu negirajući recesiju) jamči turbulentnu, ne samo političku jesen nego i sljedeću godinu.
Ali mi ćemo se u ovoj analizi ipak primarno zadržati na globalnim geopolitičkim problemima, iako i ovi, unutaramerički, na njih itekako snažno mogu utjecati. Kada su “ranjene” (izvana ili iznutra), Sjedinjene Države su još opasnije i nepredvidljivije. A kako njihove dvije ključne globalne suparnice, Rusija i Kina, ne pokazuju znakove straha i popuštanja u smjeru prihvaćanja američkih vizija budućeg svijeta – jasno je kako napetost može samo rasti i rađati nove konfliktne situacije koje mogu dovesti do opasnih incidenata i prerasti u krize koje lako mogu postati neupravljive.
Golem rizik
Rat na dva fronta, istodobno, nesumnjivo je odabir obiju stranaka – demokratske i republikanske, što je jasna potvrda da Kinu smatraju najvećom prijetnjom američkoj globalnoj dominaciji u 21. stoljeću, ali i da više nema vremena misliti na temeljni postulat američke vanjske politike – o izbjegavanju istodobnih sukoba s dvjema globalnim velesilama pod svaku cijenu. Mnogi američki analitičari upozoravaju na golem rizik koji time Washington preuzima jer je jasno kako će ta politika dovesti do potpune strateške suradnje Moskve i Pekinga na svim razinama. Ovaj posljednji upravo je izgubio (nakon posjeta Nancy Pelosi Tajvanu) svaku iluziju o mogućoj obnovi uzajamno korisnih gospodarskih odnosa sa SAD-om.
S druge strane, The Washington Post ovog je mjeseca objavio tekst u kojem se izražava mišljenje kako SAD može “istodobno spriječiti Kinu i Rusiju”. Međutim, odmah upada u oči ključna riječ “spriječiti”, tj. nema više riječi o “pobjedi” SAD-a nad dvama globalnim suparnicima. U prošloj sam analizi citirao trenutačno možda i najutjecajnijeg američkog (prodemokratskog) analitičara iz tamošnjeg ključnog think-tanka Atlantic Councila Harlana Ulmana, o potrebi homogenizacije obiju američkih stranaka oko Joea Bidena zbog krajnje lošeg unutarameričkog stanja, ali i o nužnosti Bidenova “summita s Putinom i Xijem”, kao i reguliranja “sigurnosnih odnosa s Rusijom u Europi koji bi uključivali završetak rata u Ukrajini”. S obzirom na riječi onog tko je to izrekao, jasno je kako unutar američkog establišmenta itekako postoji spoznaja o opasnom putu na kojem su se našle Sjedinjene Države.
Međutim, nedugo nakon objave tog teksta u američkom The Hillu 25. srpnja, početkom kolovoza Biden (sigurno ne bez suglasja većine unutar američke “duboke države”) šalje Pelosi na Tajvan i demonstrativno, “u ime zaštite demokracije i američkih vrijednosti”, ruši odnose s velikom Kinom. Time je postalo jasno kako od spomenute Ulmanove inicijative neće ostati ništa. Biden si takav potez, uoči jesenskih izbora, nije želio priuštiti kako njegova dosadašnja politika prema Putinu i Ukrajini ne bi doživjela fijasko (iako, ako bi se o tome postigao dvostranački konsenzus, kako je predlagao Ulman, to sigurno tako i ne bi bilo predstavljeno). Ali što je, tu je. Konfrontacija u svijetu nakon prošlog tjedna samo će još više jačati.
Podjela svijeta
Svijet će se geopolitički podijeliti na dvije ključne zone: tzv. kolektivni Zapad na čelu sa SAD-om i zemlje koje svoju budućnost vide u drugim integracijama – prije svega onima u kojima ključnu ulogu igraju Kina i Rusija – BRICS-u i Šangajskoj organizaciji (za suradnju) – SCO. Tu su i drugi veliki formati – poput ASEAN-a i Afričke unije, ali oni su ipak trećerazredni u odnosu na spomenute s obzirom na to da u svom sastavu, bez obzira na pojedine respektabilne zemlje članice, ipak nemaju neku ključnu državu koja bi nosila karakter regionalne sile oko koje bi se, onda, sve ostale zemlje okupile po “gravitacijskoj zakonitosti”.
One zemlje, sada naizgled neodlučne, poput arapskih, tražit će vlastiti razvojni put (najvjerojatnije pod vodstvom Rijada) kroz formiranje tzv. arapskog svijeta, pri čemu neće odbacivati suradnju ni s jednim od dvaju spomenutih ključnih suprotstavljenih polova (ili blokova). Preciznije, od svakoga će nastojati dobivati (uzimati) ono što je njima u interesu, a odbacivati ono što smatraju da im smeta.
Na sličan način, samostalno mjesto pod suncem tražit će i Turska kroz strategiju formiranja tzv. turskog svijeta. Pritom joj, ne želeći, u tome pomaže i sam NATO, čiji je Turska član, jer se u vojnom smislu osjeća dovoljno zaštićenom zajedničkim obrambenim politikama da može agresivnije promicati svoje partikularne interese. S druge strane, svojom “tvrdoglavom” vanjskom politikom Ankara prkosi tom istom NATO-u, a istodobno osigurava svojevrsni “posebni status” unutar Sjevernoatlantskog saveza pa tako, za razliku od bilo koje druge članice (osim SAD-a), može slobodno i blokirati prijam Finske i Švedske.
Ankara, naime, smatra, kako se savezništva ne smiju temeljiti na poziciji “gospodar – vazali”, nego da ona znače ravnopravnost i povezivanje na temelju zajedničkih interesa. A kako Sjedinjene Države (realni “patron” u NATO-u) u svojoj vanjskopolitičkoj “doktrini” zapravo ne poznaju pojam prijateljstvo, nego u svijetu imaju ili neprijatelje ili vazale – Ankara u takvoj igri ne želi sudjelovati onako kako to od nje traži Washington. Zato od njega očekuje nove prijedloge u smislu rješavanja turskih nagomilanih ekonomskih problema, integracijskih procesa i sl. Ali pitanje je koliko Zapadu takvo što više uopće odgovara, jer strateški interesi dviju strana sve češće divergiraju (što se može nastaviti i u slučaju dolaska na vlast u Ankari i oporbe), dok se sve manje temelje na zajedničkom nazivniku.
Prava konfuzija
Upravo se to vidjelo nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini, gdje se Ankara, neovisno o formalnoj osudi iste, nije željela priključiti zapadnim proturuskim sankcijama. Štoviše, Erdogan i Putin druže se sve češće. Nakon nedavnog trojnog summita u Teheranu, prošlog je tjedna održan njihov bilateralni sastanak u Sočiju koji je izazvao pravu konfuziju na zapadu. Ne samo zbog potkopavanja zapadnog jedinstva nego, još više, zbog potvrde onoga o čemu se nerado govori: nikakve međunarodne izolacije i sankcijskog sloma Rusije nema niti će ih biti.
Erdogan je prvi državnik neke zemlje NATO-saveza koji je službeno došao u Rusiju, i to u Putinovu osobnu rezidenciju u Sočiju. A ono što su ondje dogovorili za Zapad je krajnje ozbiljno: bilateralna trgovina Rusije i Turske prebacuje se s dolara na rublje, pet vodećih turskih banaka prihvaća rusku platnu karticu Mir, otvaraju se nova poglavlja u energetskoj suradnji, a dio ruskih energenata Turska će ubuduće plaćati u rubljima, dodatno će se razvijati građevinski i turistički sektor itd. Sve bi to trebalo pomoći posrnuloj turskoj valuti – liri i obuzdavanju podivljale inflacije.
U zapadnim stručnim analitičkim krugovima dosad je prevladavalo mišljenje o privremenom karakteru partnerskih rusko-turskih odnosa. Ono je temeljeno na formuli da je globalno partnerstvo dviju država (zajedničke težnje multipolarnom svijetu, tj. slabljenju utjecaja Zapada) trenutačno jače od regionalnih proturječja Rusije i Turske (Kavkaz, Sirija, Libija), ali da će uskoro doći trenutak kada će prevaga biti na strani ovog drugog i kada će odnosi dviju država morati zahladiti. Međutim, Erdoganov put u Soči pokazao je promašaj navedene formule ili, barem, novo dugo čekanje na njezinu realizaciju, a za što Zapad nema vremena jer se ključne geopolitičke stvari događaju i rješavaju upravo sada. Sada se nade mogu polagati samo na turske predsjedničke i parlamentarne izbore koji se održavaju u studenome iduće godine jer Erdogan ne stoji dobro (službena inflacija u zemlji je golemih 80%, oporba je sve jača). Ali oslanjanje na Erdoganovu detronizaciju kao nužnu za promicanje vlastitih strategija za Zapad je krajnje nestabilna opcija.
Signal za krize
U trenucima kada slabi, Amerika postaje i najopasnija. Pogledajmo, u tom kontekstu, što se dogodilo u svijetu u sigurnosnom smislu samo u tjedan dana nakon “tajvanske avanture” Nancy Pelosi. Zaredala je destabilizacija stanja redom: Nagorno-Karabah (Armenija – Azerbajdžan), Izrael – Pojas Gaze, u Europi raste kriza oko Kosova i BiH, energetska kriza u EU-u dodatno jača s povišenjem cijena plina i prijeti kaosom već na zimu. Teško se oteti dojmu kako iza svega nabrojenog, u ovoj ili onoj mjeri, ne stoji Washington. On, moguće, odašilje signal svim zemljama neposredno ili posredno uključenima u navedene krize (od kojih baš svaka može poprimiti dramatičan i teško upravljiv karakter), što se može dogoditi ako se SAD ne budu htjele uključivati u njihovo rješavanje.
Zašto je to opasno:
Palestinsko pitanje ključno je, osim za Izrael, i za Saudijsku Arabiju, Iran i Tursku. Kako će se oni u tome snaći u konglomeratu međusobno suprotstavljenih interesa?;
Nagorno-Karabah uključuje ne samo interese dvaju ključnih kavkaskih antagonista Armenije i Azerbajdžana, nego i Rusije, Turske i Irana koji su, naravno, također suprotstavljeni;
Kosovo, BiH i zapadnobalkansku regiju općenito Washingtonu je, vjerojatno, i najlakše “potpaliti” jer ondje ima svoja, možda i najjača uporišta u lokalnim političkim i sigurnosnim strukturama;
I konačno, Tajvan, koji lako može zapaliti cijelu Indo-pacifičku regiju, a tu je, naravno, i sveprisutna sjena goleme ukrajinske krize.
Međutim, ako Washington i odašilje spomenutu poruku (što je moja teza), to ne jamči da se destabilizacija globalnog stanja ne može i njemu obiti o glavu, ne manje nego njegovim ključnim suparnicima. Zašto?
Npr. što se dogodilo nakon mahanja Nancy Pelosi crvenom krpom kineskom biku ispred nosa, u njegovu toru? Pokrenute su kineske vojne vježbe bez presedana, koje su rezultirale zatvaranjem Tajvanskog tjesnaca za sav zračni i brodski promet. Takav potez Peking se dosad nikada nije usuđivao poduzeti s obzirom na to da on znači goleme financijske gubitke za trgovački promet prema i iz Južnog i Istočnog kineskog mora – tu prolazi oko 50% ukupnog svjetskog brodskog prometa. Osim snažnog političkog prosvjeda SAD-a i država G7, ranije prema Tajvanu upućenu grupaciju brodova predvođenu nosačem zrakoplova “Ronald Reagan” Washington je povukao, rekavši kako ne želi nepotrebnu eskalaciju sukoba s Pekingom.
Jasan signal
Ono što je za SAD neugodno jest to da neviđene kineske vojne vježbe, koje su otvoreno simulirale pomorsku i zračnu blokadu Tajvana, nije osudila ni jedna azijska zemlja osim Japana. Štoviše, ni Tokio u tom smislu nije bio preoštar. Čak ni drugi američki regionalni ključni partner, Južna Koreja, nije osudila Kinu, štoviše, njezin ministar vanjskih poslova, nakon što se susreo s ruskim šefom diplomacije, najavio je skori posjet Pekingu. Što to, zapravo, znači?
Znači da Peking dobiva jasan signal kako u pogledu Tajvana može raditi što hoće i da mu zbog toga nitko od azijskih država neće stvarati realne prepreke. Drugim riječima, dobiva neformalnu titulu azijskog “hegemona”. Ako bi Kina krenula u vojno osvajanje Tajvana (mislim da neće jer ima dostatne poluge za nanošenje bola, poput sankcija: kinesko-tajvanska robna razmjena čini čak jednu trećinu ukupne robne razmjene Tajvana, od čega u pojedinim strateškim segmentima on potpuno ovisi o Kini), Sjedinjene Države više ne bi mogle računati na vojno uključivanje svojih azijskih partnera protiv Kine za “obranu demokracije” na Tajvanu (bez bilo kakvih ključnih američkih interesa).
Peking ove geopolitičke promjene u regiji jasno uočava i dobivenu priliku će teško ispustiti iz ruku – tim više što zna kako Washington još ni izdaleka ne vidi način na koji bi riješio ukrajinski problem a da ne izgleda kao gubitnik.
Ukrajina je za SAD veliki problem jer je tamošnjom krizom prisiljena upravljati zajedno s glavnom suparnicom Rusijom. Zasad se to upravljanje temelji na postignutom suglasju da se Zapad svojim postrojbama neće vojno miješati u tamošnji rat, dok je Rusija obećala kako neće koristiti nuklearno oružje osim u slučaju ugroze njezinih vitalnih interesa. Sve ostalo je izvan dogovora: tj. Washington vječno mora balansirati između nužnosti održavanja ukrajinskog vojnog stroja na način da dugoročno održava vojni sukob (što SAD želi radi iscrpljivanja Rusije) i toga da ne pretjera u naoružavanju Kijeva kako ovaj ne bi prešao “crvenu crtu” vitalnih interesa Moskve.
Detronizacija Zelenskog
Rezervni plan Washingtona nakon ruske intervencije (i dalje smatram kako je primarni plan SAD-a bio izbjegavanje rata i stvaranje od Ukrajine dugoročne “anti-Rusije”, u što je uložio golema financijska sredstva, na koju bi Moskva morala stalno biti fokusirana zbog prijetnje destabilizacije vezano uz sukob oko međusobnog razgraničenja, terorizma, mogućeg prijma u NATO-savez itd.) sastoji se u neviđenim sankcijama i pokušaju međunarodne izolacije Moskve. Međutim, taj je plan javno krahirao. Rusiju sankcije, sada je to već svima jasno, ekonomski neće slomiti niti će dovesti do pada Putinove strukture vlasti. Štoviše, posve neočekivano, zadale su masu ekonomskih i političkih problema samom Zapadu (najviše EU-u), a u konačnici, dovele do još čvršćeg zagrljaja Kine i Rusije. Dakle, nužno je tražiti nova rješenja.
Iako to sada izgleda na razini znanstvene fantastike, rješenja ukrajinskog sukoba, logički, nema bez dogovora s Moskvom. To, naravno, najbolje zna Washington, ali je pitanje kako u sklopu svoje totalne proturuske politike pomaknuti stvar “s mrtve točke” a da se ne bi stvorila percepcija poraza.
Drugim riječima, netko morao platiti, tj. postati glavni krivac (pretpostavljenog ukrajinskog vojnog poraza odnosno sigurnog gubitka novih dijelova svog teritorija jer to ne može značiti ništa nego poraz). A kako to ne može biti SAD, najizgledniji kandidat je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Sve manje popularan unutar europskih političkih krugova koje beskompromisno kritizira kada mu se god prohtije, Zelenski je ostao bez povjerenja i unutar Bijele kuće (o tome proteklih tjedana izvješćuju brojni američki komentatori i mediji). A da je sve tako, svjedoči i sljedeći niz događaja, koji ne mogu biti plod slučajnosti ili iznenada rođene novinarske hrabrosti liberalnih srednjostrujaških medija, već imaju jasno vidljiv trag onih koji u SAD-u “vuku sve konce”. Krenimo redom.
Koruptivne aktivnosti
Ovomjesečno šokantno i krajnje kritičko izvješće Amnesty Internationala (AI) usred ukrajinskog sukoba u kojem Kijev stoji sve lošije, o kršenjima ratnog prava i zločinima ukrajinske vojske koja se u borbama s ruskim snagama “pokriva” vlastitim civilima (to već davno tvrdi Moskva!), što je izazvalo gnjevnu reakciju Zelenskog i njegova bliskog političkog okružja do te mjere da su pojedini od njih otvoreno izjavili kako iza AI-a stoji, ni manje ni više nego “propagandni stroj Kremlja” (potpuno deplasirana teza, prema kojoj, zapravo, Kremlj utječe na poteze State Departmenta, CIA-e odnosno MI6 koji stvarno stoje iza AI-a).
Samo nekoliko dana poslije uslijedio je, također politički šokantan, dokumentarni film američkog krajnje liberalnog i prodemokratskog medija CBS Newsa o korupciji u Ukrajini i dostavi ukrajinskim borcima na front svega 30-ak posto od ukupne zapadne vojne pomoći Kijevu.
Slijedi vijest iz Pentagona o obustavi daljnjih isporuka američkih mobilnih raketnih sustava HIMARS Ukrajini jer se smatra da ih ona sada ima dovoljno (12, pri čemu ruski MO navodi kako ih je uništio 6);
Slijedi CNN-ova reportaža (možete je vidjeti i na Youtubeu) o povratku ukrajinskih civila automobilima iz dijela zemlje pod vlašću Kijeva u Zaporišku regiju koja je pod okupacijom ruskih snaga.
I konačno, njemački Die Welt donosi tekst o prethodnom istraživanju navodno koruptivnih aktivnosti Vladimira Zelenskog i njegovim milijunskim aktivima u svjetskim off-shore zonama.
Međutim, ni ovdje nisam sklon mišljenjima da se Bijela kuća sada odriče Zelenskog (možda jednom da). Zelenski je definitivno tzv. predsjednik rata i kao takav nemoguće iskoristiv za buduće pregovore s Putinom, ali mislim da stvar nije ni u tome jer SAD u ovom trenutku sigurno ne želi prekinuti rat i olakšati međunarodni položaj Rusiji. Smatram da bi detronizacija Zelenskog sada u SAD-u od republikanaca odmah bila proglašena porazom Bidenove politike svekolike potpore Kijevu dok god bude potrebno – što je za demokrate nedopustivo prije jesenskih izbora za Kongres.