BEROŠ NA UDARU LOBISTA, JOŠ MU I MARIĆ PUŠE ZA VRATOM! Otvoreno mu je dao do znanja: ‘Ovakav sustav je jednostavno neizdrživ’

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Dugovi hrvatskih bolnica prema veledrogerijama ponovno su na kritičnoj razini, bolnički sustav urušava se pod udarom pandemije koronavirusa, liječnika je sve manje, a u liječničkim krugovima spekulira se da bi i uz postojeće mjere bolnički sustav mogao kolabirati do kraja godine, urušavajući se pod sve većim brojem oboljelih građana koji se, bez obzira na sve veće brojke, odbijaju cijepiti. Sve su to problemi koji pritišću resornog ministra Vilija Beroša, koji se vjerojatno ni sam više ne sjeća da je nekoć bio najpopularniji političar u zemlji. Što je meni ovo trebalo, mora da se s vremena na vrijeme zapita Beroš koji je od uglednog liječnika postao karijerni političar koji se za svoju fotelju drži grčevito, ne odstupajući s pozicije koja najblaže rečeno sa sobom nosi ozbiljnu odgovornost i velike utege.

Sporna reforma

Jedan od Beroševih utega svakako je i dugo najavljivana reforma zdravstva čiji su obrisi nedavno procurili u javnost uznemirivši pritom domaće stručnjake i poduzetnike. Dok se u tim krugovima uznemiravaju zbog Beroševe reforme, u resoru ministra financija Zdravka Marića uznemireni su time što su dugovi prema veledrogerijama dosegnuli 4,5 milijardi kuna, što je iznos koji se približio onome od pet milijardi kuna, koliko je iznosio i na kraju kritične prošle godine. Nije nikakva nepoznanica da je još u travnju ove godine, nakon kriznog sastanka s predstavnicima veledrogerija, ministar financija tvrdio kako će u iduća tri mjeseca prema zdravstvu otići proračunski transferi u iznosu od 600 milijuna kuna mjesečno za bolnice te 300 milijuna kuna za ljekarne. Rebalansom proračuna trebalo je ujedno osigurati dodatnu jednokratnu isplatu u iznosu od 135 milijuna kuna prema ljekarnama i 760 milijuna kuna prema bolnicama. Da će se to sve svesti na rokove plaćanja od 120 dana, jamčio je proljetos Marić, ističući da Vlada taj kontinuitet misli održati do kraja godine. Kraj godine sve je bliže, a bez obzira na ministrove najave, dugovanja opet izmiču kontroli pa dug bolnica zasad iznosi 2,8 milijardi kuna, što je, doduše, za oko milijardu kuna manje u odnosu na kraj godine. No paralelno s time otvorila se nova provalija u vidu duga HZZO-a prema ljekarnama koji je narastao za 1,7 milijardi kuna, što je za oko 600 milijuna kuna više nego na koncu prošle godine.


Prema riječima naših sugovornika iz Marićeva ministarstva, drugi problem je to što su obećani rokovi trebali uvesti reda u ovaj sustav, a umjesto da do toga dođe, rokovi su ponovno probijeni pa sve to dovodi u nezavidan položaj i Beroša i Marića koji je više puta otvoreno dao do znanja da je ovakav sustav jednostavno neizdrživ, posebice sada kada bolnički, ali i kompletan zdravstveni sustav očekuju nova opterećenja uzrokovana starim neprijateljem – koronavirusom. Čini se stoga iz današnje perspektive da je dogovorom između vladajućih i predstavnika veledrogerija ugašena prvotna kriza koja je uključivala obustavljanje opskrbe lijekova, međutim, tu priči nije kraj.

Gašenje vatre



Evidentno je kako se tu radilo o privremenoj sanaciji, a vrijeme koje je imao da uvede reda u sustav Beroš nije iskoristio pa su konkretne ideje izostale, a slijedom toga, i sada se strahuje od ponovnih prijetnji obustavom isporuke lijekova jer je ovaj kontinuitet dugovanja nemoguće popratiti bez konkretnih i jasnih rezova i ušteda unutar zdravstvenog sustava. Dugovi će opet rasti, uvjereni su u Ministarstvu zdravstva u kojem ovu situaciju opisuju kao začarani krug te naglašavaju da otplata starih dugova nije svedena u zakonski okvir. Pritom valja podsjetiti da je država samo u posljednje četiri godine s dodatnim sredstvima većim od tri milijarde kuna intervenirala što za bolničke ustanove u svojem, što za ustanove u županijskom vlasništvu, ali ni to nije zaustavilo dugovanja koja su nastavila kontinuirano rasti. Upravo zato, u Marićevu resoru smatraju da je nužno napraviti iskorak te se pozabaviti troškovno-rashodovnom stranom zdravstvenog proračuna, pri čemu se smatra da je reforma zdravstva ona koja mora osigurati stabilno i održivo poslovanje sustava. Oprezni su u Marićevu resoru prema Beroševim prijedlozima jer, uostalom, nije tajna da njih dvojica nikada nisu bila na istoj valnoj duljini. Ideja koju Marić zagovara definitivno je smanjenje troškova, ali se s druge strane u Beroševu ministarstvu pozivaju na održivost sustava, no problem predstavljaju obveze koje su u čak 24 bolnice starije od dvije godine. Dodaju li se tome utuženi dugovi prema zaposlenicima na temelju prekovremenog rada i povećane osnovice za izračun plaća, jasno je da su pred našim zdravstvom teški dani. Reformu je potrebno provesti do kraja godine, u suprotnom se boljitku ne možemo nadati, uvjeravaju nas sugovornici iz Marićeva resora, te kažu da sustav već sada pleše oko ruba provalije, no dok oni zazivaju reformu i vrše pritisak na Beroša, u njegovu su resoru na izmaku snaga te upozoravaju kako su ministru ruke vezane. Beroš je, kažu nam, pod velikim pritiskom takozvanih tihih lobista koji su već počeli intervenirati u posljednje izmjene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti, što naši sugovornici bliski Berošu opisuju na vrlo jasnom primjeru.

Nestali zakon

Naime, 13. listopada u javnost je dospio prijedlog izmjena spomenutog zakona te se u članku 156 spominje stavak u kojem je stajalo da zdravstvenom radniku nije dopušteno osnivanje zdravstvene ustanove ili trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost ili druge pravne osobe u području djelatnosti u kojoj je zaposlen kao zdravstveni radnik, odnosno u području djelatnosti koja je povezana s poslovima iz djelatnosti u kojoj je zaposlen. No, nakon samo dva dana, odnosno 15. listopada, taj je članak nestao, a naši sugovornici iz Beroševa resora to pripisuju pritisku iz liječničkih krugova koji doista prakticiraju rad u javnom i privatnom zdravstvu, i to osnivanjem ustanova u kontekstu kojih bi ih se u normalnim okolnostima ponešto propitkivalo i o mogućem sukobu interesa, međutim, u pomanjkanju liječnika ta se pitanja ne postavljaju, iako je nedavno tu temu javno nametnula doktorica Dijana Zadravec braneći se od optužbi za mobing na svojem odjelu u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici.

Tada se ujedno povela polemika o tome treba li liječnicima zabraniti da rade u javnim bolnicama i privatno jer je upravo Zadravec tvrdila da neki liječnici rade na taj način, postavljajući pitanje kako su neki od njih došli do poliklinika koje su u njihovu ili u vlasništvu članova njihovih obitelji. Treba, međutim, napomenuti kako je liječnicima, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi dopušten rad u bolnicama i privatno, a u našoj zemlji to je regulirano Pravilnikom o dopunskom radu zdravstvenih djelatnika koji je na snazi još od 2016., kada se na čelu Ministarstva zdravstva nalazio Dario Nakić.

Ispunjenje kvote

Taj Nakićev pravilnik podržala je Hrvatska liječnička komora, a prema njemu, specijalisti koji ispunjavaju uvjete moraju od ravnatelja javne zdravstvene ustanove u kojoj rade tražiti posebno odobrenje za rad izvan matične ustanove. U tom trenutku potpisuje se ugovor s privatnom praksom u kojoj doktor dodatno radi te mu se tako isplaćuje novac. Naime, privatna praksa uplaćuje honorar ustanovi koja onda taj novac prosljeđuje na račun liječnika, s tim da se dozvola obnavlja svakih godinu dana, a Nakić je na taj način nastojao provoditi strogu kontrolu protoka novca, što donekle i ima smisla, iako tu i dalje ostaje crna zona koja uključuje vlasništvo nad privatnim institucijama, što je Beroš bezuspješno nastojao istjerati načistac. Zanimljiv i nešto drugačiji pravilnik bio je na snazi u mandatu bivšeg ministra iz Milanovićeve vlade, profesora Ostojića, a prema njemu, liječnici u čijoj su djelatnosti liste čekanja bile dulje od 60 dana nisu mogli raditi privatno, a odobrenje za dopunski rad moglo je biti maksimalno 50 posto za zdravstvene djelatnike jednog odjela, no Nakić sve odredbe poništava tvrdeći da su one diskriminatorne prema dijelu liječnika.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI