Šef HSS-a Krešo Beljak očito je je u velikoj predizbornoj kampanji, sam je i najavio da će se na idućim parlamentarnim izborima kandidirati za premijera jer će njegov HSS samostalno izaći na izbore. Svojim objavama na društvenim mrežama u posljednje vrijeme se pokazao kao najžešći kritičar premijera Plenkovića i Vlade.
Ovaj put komentirao je nove napade na predsjednika Zorana Milanovića koji je izjavio da se nije imao vremena sastati s Nancy Pelosi kazavši da nije imao vremena a i to da na vjerojatno neće biti na funkciji na kojoj je sad nakon izbora u SAD-u 8.studenog.
Beljak je stao u Milanovićevu obranu jer su tu njegovu izjavu nazvali međunarodnim skandalom.
Objavu šefa HSS-a prenosimo u cijelosti:
MEĐUNARODNI SKANDAL JE KAD PREDSJEDNIK HRVATSKE KAŽE AMERIKANCIMA NEŠTO ŠTO JE MOŽDA I ISTINA?!
Historia magistra vitae est, odnosno povijest je učiteljica života. Pa jesu li naši sadašnji političari, a posebno novinari i politički analitičari i brojni ostali neuki pametnjakovići išta naučili iz povijesti hrvatske politike i hrvatskih političara?
Čitajući i promatrajući ovo recentno “baražno granatiranje” predsjednika Milanovića, čini se da nisu. Ni malo.
Ne želim biti “odvjetnik” Zorana Milanovića, a i on zna osobno (toliko se znamo) da ja nisam ulizica i da ne pišem ovo zato da bih se nadao nekakvim beneficijama od njega. Zapravo, tko ga imalo poznaje, zna da kod njega to ionako “ne pali”.
Dakle, skandal je zapravo da mediji, hrvatski mediji i analitičari nazivaju međunarodnim skandalom da “to što je rekao Milanović možda je i istina”, ali… Znači, mediji prvi zagovaraju LAŽ i LICEMJERJE političara kao nešto poželjno, jer “pogotovo se to (ISTINA) ne govori Amerikancima”!
Pa je su li Petar Zrinski i Krsto Frankopan “klečali” pred Habsburgovcima ili su im se pokušali suprotstaviti? Dobro, odsjekli su im glave, ali nisu se dali pokoriti “velikima”. Pa su u hrvatskoj povijesti ostali zapisani kao vječni heroji i junaci.
Je li Eugen Kvaternik “kleknuo” poslušno pred Beč i Peštu ili je digao Rakovički ustanak za “oslobođenje hrvatskoga naroda ispod švabsko-mađarskoga gospodstva”? Dobro, ubili su ga, ali je on heroj, a njegov je “šef” danas poznat kao Otac domovine!
Je li Stjepan Radić pognuo glavu beogradskoj čaršiji ili im je usred Beograda vikao da su lopovska banda? A prije toga i Franji Josipu? Da, i njega su desetke puta hapsili i na kraju ubili, ali on je danas pojam hrvatskog političkog heroja!
Ali, jesu li možda bolje prošli svi oni silni ulizice i poltroni koji su Hrvate “prodavali” zbog viših interesa svojih vlasnika?
Kako je prošao Josip Jelačić nakon što je za Habsburški interes vojskom ugušio mađarsku bunu i spasio Monarhiju od raspada? Tako da su se Austrija i Mađarska dogovorile i međusobno podijelile hrvatske zemlje i Hrvate, a Jelačić je od muke, prevaren i izdan od Beča završio poremećena uma.
Kako je prošao hrvatski narod nakon što su ga svi hrvatski političari u tadašnjem Saboru (osim Radića) 1918. bezuvjetno pripojili Srbiji, tj. Kraljevini SHS, tj. Jugoslaviji? Bez da su prije dogovorili model ujedinjenja? I to isti političari koji su par mjeseci prije Radića osuđivali da je protiv K.u.K. Monarhije, pa su onda na brzaka postali najveći Jugoslaveni.
Kako je prošao hrvatski narod kad ga je Pavelić (po naredbi Berlina i Rima) uveo u rat i protiv Amerike i protiv Rusije i usput Talijanima dao Dalmaciju, a Hitleru htio pokazati da su SS-ovci amateri što se tiče klanja i mučenja nedužnih civila? Je li možda on poslije završio na Bleiburgu i po Hudim jamama i Jazovkama? Nije, nego je pustio da osvetnici pobiju desetine tisuća ljudi, dok se on sam, sa svojim jatacima i s pokradenim zlatom sakrio na sigurno.
Kako je prošao Šubašić, kad je na britanski i američki nagovor izdao svog stranačkog predsjednika Vlatka Mačeka (HSS) i pristao biti dio “demokratske” komunističke Vlade i “slobodnih izbora” neposredno nakon rata? Izigran i prevaren, prošao je “kao bos po trnju”, a njegovi mentori nisu ni prstom makli da bi mu poslije pomogli.
Kako je prošao uostalom hrvatski narod i kako je prošla Hrvatska kad su nam u zamjenu za međunarodno priznanje i kasnije primanje u Euroatlantske integracije tražili da im predamo nacionalno bogatstvo, telekomunikacije, naftu, farmaceutsku industriju, prehrambenu industriju i praktički sve ostalo što je bilo naše? Ali su zato hrvatski političari koji su pristali na to, sada milijarderski tajkuni, nova vlastela i plemstvo.
A što zapravo sada rade Plenković i HDZ? Zar nekome stvarno nije jasno da ih baš briga ne samo za Ukrajinu za kojom liju “krokodilske suze” nego i za Hrvatsku i za sve njene stanovnike? Zar nekome stvarno nije jasno da je to njihovo laktarenje, dodvoravanje “velikima” i nesmiljeno guranje u prve redove “borbe za ukrajinsku slobodu”, zapravo borba za koju (njihovu) masno plaćenu fotelju u EU ili NATO paktu? I baš ništa drugo osim toga.
Ostaje “skandalozni” Milanović i nas doslovce nekoliko “ruskih špijuna” koji se usuđujemo reći da bi hrvatskim političarima hrvatski interes trebao biti ispred bilo kojeg drugog, tuđeg ili osobnog (najčešće povezanog) interesa.
Jesu li Milanović, Raspudić ili Katarina Peović ikada rekli ili napisali nešto protiv Ukrajine ili su ikada opravdavali rusku agresiju na tu zemlju? Jesam li ja ikada rekao da je agresija na Ukrajinu opravdana ili da je Putin heroj zato što je napao suverenu državu?
Ja osobno itekako suosjećam s ukrajinskim narodom i nadam se svim srcem da će rat u Ukrajini što prije završiti. I jesmo li nas nekoliko ikada rekli da Ukrajini ne treba pomoći koliko možemo i da nas baš briga što ih Rusi uništavaju i okupiraju im njihov teritorij? Ne. Nikada. Barem ja nisam, a vjerujem niti ostatak “šačice korisnih idiota” (kako nam tepa većina medija). Baš suprotno.
Samo smo govorili, a ja ću govoriti i dalje, da to nije rat u kojem bi Hrvatska mogla imati ikakvu ulogu. Čak niti minimalnu jer smo naprosto geografski premali, a ekonomski i vojno potpuno nebitni. Ali bi zato zbog dva, tri grebatora za svoje pozicije, itekako mi i kao narod i kao država mogli nastradati. I ekonomski i (nedajbože) vojno.
I zato je Milanović “izdajica”? I zato sam ja “ruski špijun”? Skandal je, i to međunarodni, kad hrvatski predsjednik Amerikancima kaže nešto to je možda i istina? Znači Amerikancima ne smijemo reći istinu, ali se zato od nas očekujemo da budemo prvi među “silama” koja će braniti Ukrajinu (inače najveću europsku državu) od agresije koju je izvela Rusija (inače najveća svjetska država).
Mislim da čak niti Tito, lider koji je imao snage reći ne i zapadu i istoku, koji je organizirao svjetsku organizaciju nesvrstanih zemalja, kojeg su stvarno donekle svi i uvažavali, da se niti taj Tito nije osjećao toliko bitnim i snažnim svjetskim faktorom kakvim se danas smatraju Andrej Plenković i njegovi poltroni u politici i medijima. Tobože hrvatskoj politici i tobože hrvatskim medijima.