ANAKRONIZAM PROTIV VJEČNOG GASTARBAJTERSKOG IDEALIZMA: Državu nam jedino mogu spasiti oni koji su izašli iz nje

Foto: Paun Paunovic / CROPIX

Iseljavanje je i u ovim našim vremenima potvrdilo hrvatsku povijesnu trajnost koja nas poput usuda prati, neovisno o državnim okvirima, ideološkim formama i razinama hrvatske slobode. Daleka povijesna slobodna i prisilna doseljavanja i iseljavanja stanovništva uvjetovana ratovima, okupacijama i ostalim krizama uvijek su ostavljala za sobom velike demografske negativnosti, ali zahvaljujući gotovo fiziološkoj rodnosti (natalitetu) u tim vremenima, ukupna je hrvatska populacija brojem, uz očekivane oscilacije i promjene smjera trenda, rasla. Porast je ukupne hrvatske populacije zabilježen i u svim popisima stanovništva nakon Drugoga svjetskog rata sve do 1991. godine, usprkos stalnom trendu smanjivanja prirodnog kretanja stanovništva nakon njega. Prirodni je pad ukupne hrvatske populacije počeo upravo te 1991. godine, a agresija na Hrvatsku dodatno ga je intenzivirala.

Početkom prošlog stoljeća počeli su veliki valovi iseljavanja, nastavljeni odmah neposredno u poraću Drugoga svjetskog rata blajburškim i križnim tragedijama pa gastarbajterskim valovima šezdesetih, poslijeolujnim devedesetim i nastavljeni svom silinom u slobodi i naročito nakon ulaska sada slobodne i neovisne Hrvatske u Europsku uniju.
Uz iseljeničke su valove Hrvatsku još više demografski razarala stradanja u sva tri rata u dvadesetom stoljeću, pa je Hrvatska postala i ostala jedina zemlja s depopulacijom ukupnog stanovništva u prvim poslijeratnim popisima stanovništva.

Kriva politika

Rezultiralo je sve to danas većom brojnošću iseljene Hrvatske u odnosu na domicilnu populaciju, velikom starošću iste (Hrvatska je u europskom i svjetskom vrhu po prosječnoj starosti i tipu dobnog sastava stanovništva), pojavom i intenziviranjem prirodnog pada stanovništva, pražnjenjem hrvatskih izvangradskih prostora i izravnim utjecajem demografskih nepovoljnosti na hrvatsku društvenu i prostornu uređenost i hrvatski ukupni razvoj.

Pripomoć je još izravnija pritom bila i s političkih ideoloških razina i u osnovi više je sličila na usmjeravanje, što potvrđuje i današnja briga hrvatskih trenutnih izvršitelja za demografsku, migracijsku i zadnjih dana posebno gastarbajtersku problematiku. Najnoviji proces supstitucije hrvatske domicilne populacije potrebnom novom radnom snagom novi je oblik demografskih i ostalih mogućih negativnosti koje slijede uslijed političke mirnoće prema najvažnijem pitanju hrvatske i europske sadašnjosti i budućnosti.

Novi iseljenički valovi samo slijede one iz šezdesetih prošlog stoljeća, ali sada s novim idealizmom prema svojoj zemlji koja ih ponovno ne razumije. Međutim, uvijek ostaju iste želje i snovi; željeti Hrvatsku uređenu poput zemlje njihove iseljeničke sadašnjosti i novu zemlju s ljepotama svoje i sanjati povratak hrvatskim ravnicama i obalama – jednog dana. Šezdesetih je taj povratak jednog dana bio uglavnom već na kraju kad tog povratka većina nije bila ni svjesna, ali idealizam iseljene Hrvatske nikad ne blijedi neovisno o tome kako se hrvatski vladari današnjice odnose prema njima i njihovim potomcima. Prisjećanja samo naviru i podižu vrijednost emocija usprkos vremenskoj neumitnosti bez zastoja.



 

“Ponekad se mislima vratim u šezdesete kad je cvjetalo stotine cvjetova, kad je razdraganost štafetom bila dio političke doktrine i potvrda demokracije, kad su bratstvo i jedinstvo bile vrijednosti u koju se ne sumnja, kad su otvorene granice prema mrskoj Europi i njezinu nakaradnom sustavu kao dokaz širine, kad nije bilo ozbiljnih izbora, kad smo svi trebali misliti isto… kad se odlazilo uglavnom samo iz Hrvatske. Privremeno, najdulje na godinu dana. Sjećam se svojih roditelja i ostalih. Bili su mladi, odlučni i nisu sumnjali u nepoznatu zemlju Njemačku. Kao, uostalom, ni današnja mladost, koja ih slijedi kako bi se jednoga dana vratila. Barem kao starci, da još jednom osjete i vjetar i sunce i kišu i mirise zemlje koja ih nije razumjela, ali koja je duboko u njima. Ista želja, iste vrijednosti i nikad dočekan povratak.

Jako sam šezdesetih i kasnijih godina volio gastarbajtere jer su bili moj svijet nade i jer su znali kako se gradi radom, vjerom, skromnošću, uvažavanjem nove sredine i hrvatskom osobnošću. Zato su i uspijevali i zato su ih tamo razumjeli.” (S. Šterc, 7dnevno, 2. 2. 2017.).

Lažno cvijeće

Ponavljanje povijesti, isti usud odlazaka, nerazumijevanja i političkog razdvajanja i općenito vjerovanja u povratak u uređenu zemlju Hrvatsku koja će ih konačno razumjeti, a ne prihvaćati samo njihove doznake. Iluzija idealizma ili konačna stvarnost s neupitnim iseljeničkim potencijalom, bogatstvom, vrijednosnim identitetom bez ideologijske nasljednosti i zalogom hrvatskog nacionalnog demografskog opstanka i nastavka? Neizbježan put razumijevanja iseljeničkih vrijednosti i konačnog prihvaćanja jedne Hrvatske kao koncepta hrvatske izvjesne budućnosti i jedinog mogućeg obrasca funkcioniranja države na osnovi ukupnog bogatstva i identiteta hrvatske populacije, ma gdje bila.

Današnji odnos prema iseljenicima ili gastarbajterima naših dana hrvatskih političkih aktualaca kao i u svim ostalim sličnim prilikama i odnosima sadržan je samo u institucijskoj i govornoj formi. Svakom se mogućom prigodničarskom prilikom naglašava posvećenost Hrvatima izvan Hrvatske, održava se i Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske ponajprije zbog domaćih političkih potreba, usmjeravaju se i određena sredstva za tehničke projekte i slično, no dosad nema ni jednog strateškog poticajnog modela po kojem bi se privlačile i usmjeravale investicije hrvatskog iseljeništva u Hrvatsku.
Zapošljavanje, otvaranje radnih mjesta, podizanje osobnih primanja, stambena sigurnost i ine aktivnosti, kažu ekonomski mudraci i politički ponavljači teorija, ključne su pretpostavke rješavanja velikih demografskih negativnosti i povratka iseljene hrvatske populacije u matični državni prostor.

Velika i nezaobilazna mudrost kojom se opravdavaju sva dosadašnja nečinjenja, uz stalno ponavljanje i mantranje o isto tako velikoj složenosti i dugotrajnosti demografskih i migracijskih procesa. Uostalom, slijedeći samo elementarnu logiku (barem elementarnu koliko je to u postojećoj političkoj pozicijskoj selekciji moguće), sve se navedeno od zapošljavanja do stambene sigurnosti primarno postiže novim investicijama. Možda npr. poticajnim iz iseljeništva po iskušanim modelima drugih država koje imaju kao i Hrvatska više stanovništva u iseljeništvu nego u matičnom državnom prostoru.
Porezni se anakronizam prema hrvatskom iseljeništvu upravo ovih dana pokazao u punoj formi, istom onom koje svojim doznakama u financijski sustav države za potrošnju svojih preostalih u Hrvatskoj praktički održava socijalni mir i brojne obitelji još na okupu u Hrvatskoj. Nisu nas zato iznenadili naslovi u hrvatskim novinama i na hrvatskim portalima: “Porezna uprava kreće u ‘lov na gastarbajtere’” (Nacional, direktno.hr, dubrovniknet.hr, jutarnji.hr, slobodnadalmacija.hr, poslovniportal.hr itd. 22. 8. 2022.) ili: “Počinje ‘lov na gastarbajtere’” (rtl.hr 23. 8. 2022.) ili “Porezna kreće u novu akciju: ‘lov na gastarbajtere” (dubrovački.hr, 22. 8. 2022.) i slično. Gotovo je cijeli novinski milje bio jedinstven u procjeni načina tretiranja hrvatskih iseljenika. Nazvanih i ovom prilikom gastarbajterima.

Isti obrazac

Način ubiranja poreza po modelu potegni od svih koliko možeš u proračun i onda iz njega usmjeravaj sukladno interesnim potrebama, političkoj pripadnosti i trgovinskom udruživanju traje praktički od formiranja isključivih političkih vlada, iako je takav obrazac u ratnom razdoblju i u početnim vremenima gospodarskog podizanja imao smisla. Iako je od formiranja isključivih političkih vlada prošlo već više od dvadeset godina, a od političko-diplomatskih više od šest, obrazac se ne mijenja niti se porezni sustav koristi kao poticajni model ukupnog razvoja, demografske obnove i povratak iseljene Hrvatske.
Odgovor na novinski “lov na gastarbajtere” stigao je vrlo brzo iz Porezne uprave Vlade RH, u stilu primjerenom modelu ubiranja svega što možeš i međunarodne podložnosti neovisno o nacionalnim interesima.
“Porezna uprava nije najavila niti provodi ‘akcije’ vezano za utvrđivanje poreznih obveza građana – hrvatskih rezidenata za primitke ostvarene u inozemstvu ili iz inozemstva, već obavlja redovne aktivnosti po zaprimljenim podacima iz međunarodne razmjene.
Republika Hrvatska pristupanjem Europskoj uniji pristupila je i međunarodnoj razmjeni podataka te zaprima podatke iz drugih država članica, kao i podatke iz država s kojima ima sklopljene UIDO (Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja).
Prema podacima Porezne uprave zaprimljenim iz drugih država, navodi se u objavi, vidljivo je da se značajan dio prihoda hrvatskih rezidenata ostvaren u ili iz inozemstva odnosi na dohodak od kamata, dividendi, imovine i imovinskih prava, koji se prema načelu svjetskog dohotka u pravilu oporezuje samo u državi rezidentnosti” (tportal.hr, 24. 8. 2022.).
Ključne su riječi Europska unija, međunarodna obaveza, rezident i rezidentnost ili primarnost bilježenja prihoda i obaveza, a u samom uvodu: ne mi ne utvrđujemo porezne obaveze, samo obavljamo redovne aktivnosti prema rezidentima ili onima koji stalno žive i rade u drugim državama, ali još s prebivalištem u Hrvatskoj.

Gdje je stvarnost

Izađimo nakratko iz diplomatsko-političkog rječnika u demografsku krutu stvarnost. Tko su ti ljudi? Jesu li to isti oni koji godišnje u Hrvatsku šalju, prema podacima Svjetske i Narodne banke, 1,861 milijardi eura (457,2 po stanovniku) u formi novčanih doznaka i darova svojima koji su ostali i dalje u Hrvatskoj? Jesu li to Hrvati izvan Hrvatske koji šalju novac u Hrvatsku u “tri puta većem iznosu od stranih ulaganja” (tportal.hr, 22. 11. 2021.)? Ili isti oni koji, kako kažu podaci, analize i glasila, čije doznake nadmašuju i jednu posebnu zaradu za koju se itekako treba potruditi: “Novac koji gastarbajteri šalju u Hrvatsku iz inozemstva premašio zaradu od stranih turista” (Jagoda Marić, Novi list, 4. 10. 2021.). Dakle, više od svih godišnjih stranih ulaganja i više od zarade od stranih turista, i to bez ikakve muke ostalih “rezidenata”, Porezne i ostalih političkih dušobrižnika.

Točno, prema njima treba primjenjivati ono što traže drugi, a ne razviti posebni model kako se odjavljivanja (iseljavanja) i onih kojima šalju ne bi intenzivirala ili kako se ne bi smanjila ovakva visina doznaka kojima se kroz potrošnju puni proračun i čuva socijalni mir. Nacionalna razvojna strategija? Hrvatska politička utopija u ovakvim udruženim izvršnim političkim okolnostima i uz model političkog djelovanja: “Nakon vašeg ovako iscrpnog izlaganja teško je reći nešto novo” (Večernji list, 24. 8. 2022.).

Facebook Comments

Loading...
DIJELI