Svako se malo hrvatska javnost zapita što se događa s predsjednikom Zoranom Milanovićem koji na svakom koraku pokazuje kako njegov karakter varira od situacije do situacije. Donedavno su Milanovića razni analitičari opisivali kao proruski orijentiranog političara, a novinar Gordan Malić otišao je tako daleko da ga je nazvao drugim Putinovim čovjekom na zapadnom Balkanu – prvi je, dakako, srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Toj stigmi proruskog političara Milanović je u najvećoj mjeri pridonio osobno, sastajući se s Putinovim saveznikom Miloradom Dodikom.
Ne treba, doduše, zaboraviti ni na predsjednikove veze sa sinjskim poduzetnikom Željkom Runjom, potpredsjednikom Rosnjefta za projekte u inozemstvu, koji je ujedno i jedini Hrvat obuhvaćen sankcijama uvedenima Rusiji. Riječ je o Milanovićevu prijatelju i daljnjem rođaku koji je blizak suradnik predsjednika uprave Rosnjefta Igora Sečina, s kojim je Milanović još kao premijer održavao sastanke.
Putinova čestitika
Kada se zna za te predsjednikove ruske veze, ali i za činjenicu da mu je Putin među prvima čestitao na pobjedi na predsjedničkim izborima, tada se vrlo lako može izvesti zaključak da je on svoju stranu u sukobima između Ukrajine i Rusije već izabrao. No, suprotno tom zaključku, predsjednik je u svojim posljednjim istupima odmjereniji nego što je to za njega uobičajeno, o ratu progovara s osudom, ali i s priličnom dozom opreza (ponovno je iskočio jedino u izjavi o masakru u Buči, rekavši da tu treba biti jako oprezan), sukobljavajući se pritom uglavnom s ministrom obrane Marijem Banožićem, koji nije dorastao složenoj situaciji u kojoj se Hrvatska našla prije nekoliko tjedana kada je u Zagrebu pala sovjetska letjelica. I tu je Milanović bio znatno oprezniji i suzdržaniji nego što bi to od njega očekivao prosječan promatrač njegovih karakternih transformacija. Da je predsjednik igrač Kremlja, nerijetko potenciraju članovi HDZ-a, nazivajući ga Kremljenkom, koji pritom nastoje braniti lik i djelo premijera Plenkovića. Premijer je prilično grlato u ovim sukobima zauzeo ukrajinsku stranu, što je učinio bezrezervno, nediplomatski i otvorenije nego bilo koji drugi lider unutar Europske unije.
Otkako je ušetao na političku scenu, Plenković je na glasu kao briselski igrač, njegova vanjskopolitička orijentacija nikada nije bila misterij, a dok je Angela Merkel u njemu vidjela perspektivnog proeuropskog političara, on je sa SAD-om njegovao korektan, pristojan odnos, za razliku od Milanovića, pa baš zato njegova nagla transformacija koja se odvija u posljednjih nekoliko tjedana u pogledu vanjske politike i jest na razini svojevrsnog misterija. Tako je Milanović nazočio Američko-hrvatskom forumu koji je početkom travnja održan u Zagrebu, a kojemu je cilj uspostava diplomatskih odnosa između Hrvatske i SAD-a. “Hrvatska je ušla u NATO-savez zbog Sjedinjenih Država”, izjavio je Milanović ovih dana, dodajući da je samo zbog Amerike i zbog njihove pomoći i zaštite hrvatska članica NATO-a, što je potvrdio i državni tajnik Antony Blinken koji je poručio da će Amerika Hrvatskoj uvijek čuvati leđa.
“Washington je pružao logističku, intelektualnu i organizacijsku potporu dok su nas drugi opskrbljivali tonama nalivpera, papira, pametnih, lijepih i manje lijepih riječi”, izjavio je Milanović, čije je zbližavanje sa SAD-om počelo nedugo nakon što je tom zemljom zavladao Joe Biden.
Riječi hvale
“Vjerujem da će Hrvatska u izabranom predsjedniku SAD-a imati ne samo saveznika nego i prijatelja, pogotovo zato što Joe Biden dobro razumije našu noviju povijest, u što sam se mogao uvjeriti tijekom ranijih, vrlo sadržajnih razgovora s njime”, izjavio je hrvatski predsjednik komentirajući rezultate izbora u SAD-u. Upućeni tvrde da Milanović u SAD-u doista vidi svojeg saveznika za rješavanje situacije u susjednoj BiH, gdje se posebno žestoko založio za izmjene izbornog zakona, boreći se pritom za prava hrvatskog naroda u toj zemlji, ali i ulazeći u konflikt s takozvanim hrvatskim predstavnikom Željkom Komšićem. Ništa u priči s predsjednikom nije slučajno, a upućeni svjedoče da je za njegovu transformaciju zaslužan bivši Sanaderov ministar i suradnik Miomir Žužul, s kojim se Milanović čuje i nekoliko puta tjedno. Jasno je da je Žužul jedan od najisturenijih američkih igrača na hrvatskoj društveno-političkoj sceni, a jasno je i da je uvijek prisutan tamo gdje ima interesa. Prema riječima naših dobro upućenih sugovornika, predsjednik Biden u Hrvatskoj želi imati svojeg geopolitičkog saveznika, stoga su američki predstavnici u našoj zemlji na red pozvali i premijera i predsjednika, inzistirajući na tome da spuste tenzije te da počnu djelovati u zajedničkom interesu, imajući na umu strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Državama, koje se doista tijekom godina i jesu pokazale u svojem prijateljskom odnosu prema Hrvatskoj. Amerikanci obilaze i osječku županiju, gdje su odrađivali susrete sa županom Ivanom Anušićem, premda su korektne odnose s njim zadržali, jasno je da Anušić za nacionalnu i globalnu politiku nema ni izbliza takav potencijal kakav imaju Milanović i Plenković koji bi uskoro trebali zakopati ratne sjekire.
Spora transfomacija
Nije tajna da Milanović kao premijer nije bio proamerički orijentiran, što je pokazivao i tijekom predsjedničke kampanje u kojoj se otvoreno protivio Inicijativi triju mora. Jasno je da se situacija odnedavno počela mijenjati te da su predsjednikovi saveznici oni koji nisu naklonjeni premijeru Plenkoviću. Teško da je ova Milanovićeva transformacija počela s ruskom invazijom na Ukrajinu. On je, kako tvrde upućeni, tek sada odlučio “izaći iz ormara”, ali ne treba zaboraviti da se, kada se vodila polemika vezana uz nabavu borbenih aviona, upravo Milanović spominjao kao lobist za američke avione.
“Malo tko bi se tako ponio, ne prihvatiš njihovu ponudu i on kaže OK, podržavamo sve što pridonosi hrvatskoj borbenoj snazi i sposobnosti, američki avioni bili su malo preskupi, no nije ni ovo jeftino”, komentirao je predsjednik nakon što se Plenković odlučio za nabavku francuskih aviona. Tek što se prestalo raspravljati o nabavi borbenih aviona, Milanović je otvorio temu nabave američkih oklopnih vozila, prozivajući ministra Banožića zbog otezanja s tim procesom. Svi ti istupi diskretni su pokazatelji Milanovićeva vanjskopolitičkog zaokreta na koji je pristao silom prilika, nakon što je i sam uvidio kako se klima na geopolitičkoj karti svijeta polako, ali sigurno počinje mijenjati. Kako se mijenja vanjska politika, tako se transformiraju hrvatski političari koji shvaćaju da su mali igrači na velikom političkom tržištu te da samo ako udruže snage mogu pokazati neki značajan iskorak.
Značajan iskorak ovih je dana doživio i general Ljubo Ćesić Rojs jer bi mu američki predsjednik Joe Biden trebao ukinuti sankcije koje su mu izrečene još prije više godina te se našao u skupini osoba iz Hrvatske kojima nije bio dopušten ulazak u SAD. Uz to što će ispraviti nepravdu nad hrvatskim generalom, Amerikanci žele preko Hrvatske uspostaviti vlast nad zapadnim Balkanom te tu umanjiti ruski utjecaj koji je trenutno sveprisutan i koji je i rezultirao time da su američki strateški partneri izgubili povjerenje u hrvatske političare koji su se posljednjih godina uglavnom bavili sami sobom, a ne donošenjem zakona, provedbom reformi i suzbijanjem korupcije i gospodarskog kriminala.
Nužne promjene
Brojne afere koje se otkrivaju posljednjih tjedana dio naših sugovornika pripisuje američkom utjecaju pa tako tvrde da je Plenković pod pritiskom američke administracije oštro krenuo u čistku u vlastitim redovima, demonstrirajući na taj način borbu protiv korupcije koja je prerasla u ozbiljan teret kako za samog premijera, tako i za njegovu vladu, ali i za stranku koju je također potrebno profiltrirati od ruskog utjecaja koji je vidljiv u energetici, poljoprivredi, trgovini i turizmu, na što su Amerikanci upozorili Plenkovića, iz čijih se redova u posljednje vrijeme sve učestalije progovara o rekonstrukciji Vlade. Poseban problem Amerikancima predstavlja energetika koja je postala svojevrsna bojišnica između njih i Rusa u Europi. Ideja je američke administracije da se u Hrvatskoj razmota cijelo klupko te da se detaljno analizira tko je pokušavao našu zemlju povezati s ruskim Rosatomom, a potom i da se vidi tko je u HDZ-u uzimao donacije od Zaklade Nova pokoljenja. Uz to se američka administracija zainteresirala za HDZ-ove veze s tvrtkom Migrit energija i s njom povezanim društvima. Amerikanci u hrvatskoj politici žele vidjeti nove ljude, s kojima će pod Plenkovićevom i Milanovićevom palicom ponovno graditi strateško partnerstvo s našom zemljom. Ako i premijer ispoštuje dogovor, tada, kako zaključuju naši sugovornici, može računati na potporu američke administracije kao što je računao na potporu europske zajednice. Prvi pokazatelj da su uspjeli u tome bit će imenovanje novog američkog veleposlanika u Hrvatskoj, jer on nije imenovan već gotovo dvije godine, a veleposlanstvo do danas vodi otpravnik poslova.