Vrhovni sud SAD-a poništio je prošlog tjedna presudu iz 1973. koja je legalizirala pobačaj u cijeloj zemlji. Odjeknula je ta presuda širom svijeta i uzburkala strasti u velikom broju zemalja, a sve nije zaobišlo ni Hrvatsku u kojoj je pitanje zakonskog pobačaja još crta razdora u društvu i u političko-intelektualnom ringu.
Sud u kojemu dominiraju konzervativci poništio je povijesnu odluku u slučaju “Roe protiv Wadea” koja je zajamčila pravo žene na pobačaj u cijelom SAD-u.
Odluka o mogućoj zabrani pobačaja u SAD-u sada je prepuštena saveznim državama. Samo nekoliko sati nakon presude Vrhovnog suda država Missouri zabranu je već uvela.
Ne kriju sreću
Ubrzo su počeli i prosvjedi diljem zemalja te su se počele redati reakcije najprije američkih, a zatim i ostalih svjetskih čelnika.
Upravo je konzervativce koji su nadglasali ostatak kolega u Vrhovni sud postavio bivši predsjednik zapadne sile Donald Trump, koji se oglasio odmah nakon odluke te su mnogi to dočekali kao najavu novog pohoda američkog biznismena na Bijelu kuću.
“Današnja odluka, koja je najveća pobjeda za život u jednoj generaciji, s drugim odlukama koje su nedavno objavljene, omogućena je samo zato što sam sve ispunio kako sam obećao, uključujući nominiranje i potvrđivanje trojice vrlo cijenjenih i jakih konstitucionalista u Vrhovni sud SAD-a”, rekao je i slavodobitno dodao:
“Bila mi je velika čast to učiniti!”, aludirajući na činjenicu da je on prije odstupanja s pozicije predsjednika ubacio “svoje” ljude u Vrhovni sud.
A što čeka Hrvatsku, hoće li ova odluka potaknuti hrvatske konzervativce da počnu pritiskati HDZ i Andreja Plenkovića da u njihovu interesu riješi pitanje pobačaja i što nas čeka nakon odluke o pobačaju?
Najpoznatiji hrvatski konzervativci i predstavnici katoličkih udruženja oglasili su se odmah nakon odluke u SAD-u, Željka Markić, udruge U ime obitelji, Vigilare, politički predstavnici i pripadnici konzervativne desnice pozdravili su odluku i dali naslutiti da su spremni u Hrvatskoj pokrenuti nešto slično po uzoru na Ameriku i aktivirati sve svoje operativce, ali i ljude iz sjene.
A nema velikih pokreta i provođenja ideoloških i političkih reformacija bez kapitala i bez velikih financijaša, pogotovo onih pozadinskih koji u tišini daju materijalni vjetar u leđa operativcima takvih projekata.
Ruske veze
Godinama se pisalo o povezanosti ruskih oligarha s hrvatskom desnicom, pa tako i konzervativnom scenom i udrugama, dok je prema imenima koja godinama visoko kotiraju u konzervativnim krugovima jasno da i SAD i zapadni moćnici imaju itekakvog utjecaja i veza s hrvatskim “konzervama”.
Kontroverzni Aleksandar Geljevič Dugin, ruski politički filozof, sociolog i geopolitičar, povezivao se s hrvatskim desničarima u vidu prenošenja ideoloških ideja. Dugin je začetnik ideje novog euroazijanstva, a blizak je visokim vojnim, političkim krugovima i tajnim službama u Rusiji. Zagovornik je tradicionalizma te kritičar marksizma i liberalizma. Upravo je on bio organizator sastanka na kojem je okupio svjetske konzervativce i ljude iz sjene na sastanku u Beču, a sve je financirao moćni ruski oligarh Konstantin Malofejev kojeg povezuju s Vladimirom Putinom. Dugina se pak dovodilo u vezu i sa Zlatkom Hasanbegovićem te dvojicom hrvatskih intelektualaca.
Imena, pak, poput bivšeg Škorina stratega i glavnog ideologa Mate Mijića, hrvatskog Amerikanca i konzervativnog liberala Stephena Nikole Bartulice ili jednog od istaknutijih klerikalaca Vice Batarela ne skrivaju svoje veze i simpatije sa Zapadom te su brojne poslovne i privatne suradnje imali sa SAD-om i Europskom unijom.
Mladi hrvatski desničar, za hrvatske lijeve medije jedan od najkontroverznijih, Martin Pauk, koji je na izborima u Splitu iznenađujuće i slavodobitno izborio ulazak u Gradsko vijeće i vrlo je dobro povezan s glavnim konzervativnim strujama u Hrvatskoj, rekao nam je kakva je situacija s predvodništvom i potencijalnim ujedinjenjem za viši cilj.
“Novi predvodnici konzervativne revolucije u Hrvatskoj su pojedinci, udruge i političke organizacije koje su spremne zatomiti sitne razmirice i ujediniti se u ‘trust mozgova’ koji će medijskim i političkim kanalima jasno signalizirati poruke i ideje o snazi tradicionalne Europe koja je bila lokomotiva cijelog svijeta.”
“U političkom životu Hrvatske danas je tu najveća snaga Domovinski pokret koji je na nedavnim splitskim izborima pokazao širinu i ujedinio se s ostalim konzervativnim i suverenističkim strankama i nezavisnim pojedincima.
Hrvatska može dugoročno opstati jedino ako izabere snažne vođe s tradicionalnim zaleđem koji su spremni surađivati i stvarati političke saveze sa zemljama srednje Europe poput Poljske i Mađarske.”
Stephen Bartulica, pak, kaže: “Postoji velika potreba za konzervativnim političkim idejama u Hrvatskoj, kao i biračko tijelo koje traži da ih se zastupa na pravi način. Pro-life i zaštita naravne obitelji samo su jedan dio te doktrine. Stalno ističem da moramo smanjiti utjecaj politike na gospodarstvo i promicati ekonomske slobode. Svi koji se zalažu za veliku ulogu države moraju biti svjesni da takav pristup otvara ogroman prostor za korupciju i zloupotrebu vlasti. Naše blagostanje ne smije ovisiti o političkim strukturama, nego o nama samima. Moramo konačno odbaciti socijalizam i prihvatiti mentalitet slobode i odgovornosti. Mislim da novi naraštaji to razumiju, barem moji studenti to dobro shvaćaju“.
Jedan od najboljih poznavatelja konzervativne scene, politički komentator i analitičar Davor Dijanović, opisao je što čeka Hrvatsku i što se kuha iza zavjese.
* Postoji li konzervativna kontrarevolucija?
Ako razdoblje od 1968. godine do danas, vezano uz dječju, seksualnu i žensku revoluciju (kako ih je definirao član neomarksističke Frankfurtske škole Erich Fromm) opravdano smatramo razdobljem revolucije, čiji su plodovi najprije u SAD-u doveli do legalizacije abortusa, sodomije, preljuba, kontracepcije itd., onda borbu protiv tih pojava – koje dovode do demografske katastrofe, dekristijanizacije i posvemašnje dekadencije na zapadu – možemo smatrati pokušajem kontrarevolucije.
Nema nikakve dvojbe kako je nedavna odluka Vrhovnog suda SAD-a jedan od najznačajnijih kontrarevolucionarnih činova u posljednjih pedesetak godina. Trebamo uvijek biti svjesni da je još u Manifestu komunističke partije kao cilj definirano ukidanje (uništenje) patrijarhalne obitelji. “Proleterska” revolucija prikazala se neuspješnom za postizanje toga cilja pa je fokus usmjeren na druge metode koje u sklopu seksualne revolucije poništavaju tradicionalne obiteljske strukture, bilo da govorimo o ideologiji abortizma, homoseksualizma, genderizma ili wokeizma. Cilj ostaje isti, mijenja se samo način provedbe.
* Prelijeva li se odluka o pobačaju u SAD-u na Hrvatsku, je li to vjetar u leđa konzervativcima i desnici?
Naravno. Mnoge revolucionarne pojave krenule su upravo iz Sjedinjenih Američkih Država pa je simptomatično da je ondje uslijedio i najsnažniji protuodgovor. Nije isto zbiva li se nešto u SAD-u, kao državi koja globalno reflektira i izvozi ideološke utjecaje, ili u nekoj, u međunarodnim odnosima relativno nebitnoj državi. Nema dileme kako će odluka Vrhovnog suda SAD-a dati snažan vjetar u leđa pro-life pokretu diljem svijeta.
* Tko je novi predvodnik konzervativne revolucije u Hrvatskoj?
Teško je definirati jednu unisonu i homogenu strukturu. Rekao bih da tu u pravilu nije riječ o političkim strukturama, nego o udrugama, inicijativama i intelektualnim kružocima. Primjerice, Hod za život, koji organizira Vigilare na čelu s dr. sc. Vicom Batarelom, sigurno predstavlja najsnažniju javnu manifestaciju konzervativne i pro-life misli u Hrvatskoj.
Tu je i udruga U ime obitelji, Centar za obnovu kulture, udruga Budite muževni itd. Ljevičari su, na tragu Gramscija, vrlo dobro svjesni važnosti kulturno-intelektualnog rada za izazivanje društvenih promjena. Čini se da polako i konzervativna strana u Hrvatskoj postaje svjesna te realnosti.
* Mogu li prevladati u sljedećem izbornom ciklusu?
Autentična konzervativna opcija u Hrvatskoj, da se dobro stranački organizira i okupi kvalitetne i moralno neupitne pojedince, imala bi velike izglede da postane jedna od najsnažnijih političkih opcija. Ipak, s obzirom na dosadašnja iskustva, vrlo sam skeptičan da bi se to moglo dogoditi do sljedećega izbornog ciklusa.
* Ima li u Hrvatskoj više konzervativaca nego ljevičara?
Teško je to procijeniti. Obično se govori kako smo relativno konzervativno društvo, no kod mnogih navodnih konzervativaca često vidimo privatni život koji nije u skladu s konzervativnim i obiteljskim vrijednostima. Postoje jasno definirane vrijednosti konzervativizma, od poštovanja tradicije i religije, poretka i autoriteta do shvaćanja ljudske naravi kao nesavršene. Kod nas se često desno-konzervativne grupacije percipiralo kao kružoke koji se isključivo bave guturalnim bukačenjem nakon što se prethodno omasti brk janjetinom i mladim lukom. Srećom, tu se situacija s vremenom mijenja nabolje.
U konačnici, mislim da je najviše ljudi politički neizgrađeno i nerijetko ne zna razlikovati osnovne političke kategorije. To je posljedica opće zapuštenosti društva, kulture relativizma, ali i bremenite prošlosti. Potreban je kontinuirani rad pa će doći i do promjena nabolje. Poljoprivrednici najbolje znaju da se najprije treba zasaditi pa na jesen ide žetva. Do promjena ne dolazi preko noći.
* Kakva je suradnja inozemnih i hrvatskih konzervativaca?
Koliko je meni poznato, postoji suradnja s američkim, poljskim i mađarskim konzervativcima. Tu još imamo određenu zatvorenost dijela konzervativnih hrvatskih struktura, no većina postaje svjesna da se za ideje ne bori “intra muros”, nego umrežavanjem s ljudima sličnih svjetonazora u drugim zemljama.
* Financiraju li Rusi hrvatsku desnicu?
Bilo kakva povezanost s Rusima, čak i neka lijepa riječ za nešto rusko (recimo, za njihovu književnost realizma) trenutno je na zapadu suspektna. Nije čudno stoga što se u ideološkim sukobima sada nastoji političke protivnike povezati s Rusijom i Vladimirom Putinom, kao što smo ranije imali čestu uporabu onoga što se naziva reductio ad Hitlerum.
Primjerice, jedan novinar nedavno u srednjostrujaškim novinama hrvatske protivnike abortusa povezuje s Putinom. Pritom nedoučen kakav jest, ne znam da je upravo u Ruskoj Sovjetskoj Federativnoj Socijalističkoj Republici došlo 1920. do prve u svijetu legalizacije abortusa, a da Putin ima simpatije prema SSSR-u (najveća geopolitička katastrofa 20. st.). I danas je broj abortusa u Rusiji jedan od najvećih u Europi.
Taj bi se novinar mnogo bolje osjećao u Rusiji nego u Hrvatskoj. Ne samo da je ondje veći broj abortusa nego u Hrvatskoj, nego su i narativi domaćih “antifašista” (primjerice, on govori o bujanju fašizma), slični onome ruske političke nomenklature o borbi protiv ukrajinskih fašista. Ne znam financiraju li Rusi nekoga u hrvatskim političkim strukturama, no znam da je na političkoj i medijskoj sceni previše licemjerja i dvostrukih kriterija i da se sve optužbe trebaju temeljito preispitati.