Sramotna odluka Europskog suda tzv. “pranja ruku” odnosno da odluku o pravima korisnika kredita na obeštećenje prebaci na Vrhovni sud još uvijek diže mnogo bure u javnosti. Što to zapravo znači za 55 tisuća hrvatskih obitelji s konvertiranim kreditima, za HRT je govorio Goran Aleksić iz Udruge Franak.
“Nismo zadovoljni jer sud EU-a nije htio odlučiti o našem predmetu. U presudi piše da sud EU-a nije nadležan odlučivati o situacijama koje su se događale prije konverzije jer su svi takvi ugovori su ugovoreni prije pristupa Hrvatske EU. Odgovornost za slučaj je na Vrhovnom sudu RH”, rekao je Aleksić.
Smatra da je predmet odavno mogao biti riješen da Vrhovni sud nije bježao od toga.
“Zbog kojih razloga, ne mogu znati. Vrhovni sud je mjerodavan i morat će riješiti taj problem, koji je također putem suda EU-a riješiti problem pa je i on poslao pitanje, koje je naknadno ukinuto jer je tužitelj odustao od revizije na Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je zatim svoj predmet povukao. Da je predmet Vrhovnog suda ostao na sudu EU-a ova dva predmeta bi se spojila, ali odluka bi na kraju opet bila ista”, istaknuo je.
Naglasio je kako se odluka Vrhovnog suda očekuje što prije jer vremena za čekanje nema. Zastara potraživanja nastupa u lipnju 2023.
“Dosad je 20 tisuća ljudi već tužilo i to oni koji imaju konvertirane kredite. Još 35 tisuća ljudi čeka sada na odluku Vrhovnog suda. Nema vremena za čekanje, Vrhovni sud to mora riješiti. Nema razloga čekati jer suci Vrhovnog suda jako dobro znaju o kakvom se problemu radi”, rekao je Aleksić.
Spomenut je primjer Ane Herman koja je bila na sudu EU-a sa svojim predmetom. Franak je sudu EU-a priložio dokazni materijal koji se tiče matematike, ali on to nije razmatrao.
“Herman j u trenutku ugovaranja kredita dobila 1,358.411 kuna za stan koji je kupila. To je bilo u listopadu 2007. U siječnju 2016. provedena je konverzija. Prije toga njezin dug je iznosio 1,729.332 kune. Njezin dug bio je 27 posto veći nakon osam godina redovne otplate kredita. To je dokaz da je nastala enormna neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača, a na korist banaka. Onda je zakonom provedena konverzija, nakon čega je Ana Herman došla na novu glavnicu koja je iznosila 1,134.889 kuna. Tada još nije bila utvrđena ništetnost valutne klauzule CHF i zbog toga se nije moglo dobiti, na temelju presude, sva ona potraživanja na koja bi potrošač imao prava da je bila valutna klauzula CHF ništetna, ali ona je naknadno utvrđena ništetnom. E sad se vraćamo, da je ona bila utvrđena ništetnom, u tom trenutku na temelju izuzeća ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, glavnica na dan konverzije prema početnom otplatnom planu iznosila bi 1,059.582 kune. Ta glavnica je sedam posto manja od konvertirane glavnice. To je prvi dokaz da konverzijom nije došlo do ravnoteže prava i obveza”, objasnio je Aleksić.