Neki dan su dva migranta u selima oko Imotskog oteli mještanina i pod prijetnjom oružja natjerali ga da im bude vodič po šumi. Koji dan kasnije, drugi migranti su isto tako u okolici Imotskog ukrali jedan auto! Pronađen je drugi dan u Senju! Kod Trilja je jedan migrant letvom napao jednog mještanina dok je radio neke građevinske radove. Miro Bulj traži vojsku na taj dio hrvatske granice, ali posve je ignoriran!
U Vojvodini je pretučen katolički svećenik, niti smo reagirali, niti je vlast našla nasinika! Da se u BIH incidenti protiv Hrvata više i ne broje, to već znamo. Hrvati su pak u Crnoj gori (uz potpunu nezainteresiranost Zagreba), formirali praktički uoči izbora još jednu hrvatsku stranku i time neizravno omogućili dolazak velikosrpske opcije na vlast jer su se hrvatski glasovi podijelili i izgubljen je taj jedan jedini mandat kojeg su Hrvati imali u tamošnjoj skupštini.
Ključan mandat koji bi da postoji danas zauzdao preuzimanje Crne Gore u velikosrpske ruke! Zajednički nazivnik svim ovim i sličnim temama može se sažeti u pitanje: postoji li zapravo hrvatska država sa svim prerogativima jedne nacionalne države? Postoji li hrvatska vanjska politika ili još bolje, postoji li odgovorna hrvatska unutarnja nacionalna politika? Nisam siguran. Hrvatska vanjska politika funkcionira kao svojevrsni provizorij, za nju na cijeloj kugli zemaljskoj postoji jedino Bruxelles i Angela Merkel i što se unutar njih nije dogodilo kao da se uopće nije dogodilo! Ako tu nismo dobili neku sugestiju ili naredbu, mi se držimo kao da drugih vanjskopolitičkih pitanja praktički niti nema! Možemo li na ovim prostorima sa tom logikom i sa takvim držanjem, uopće opstati?
Naime, zadnjih 20 godina na prostoru „regije“, događaju se dva glavna procesa. Formiranja i učvršćivanja nacionalnih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije i paralelna borba i afirmacija novog velikosrpstva koje kao taoce drže cijelu regiju u napetosti. Po potrebi i zveckajući oružjem! Mi se cijelo to vrijeme pravimo da ništa ne vidimo pa hrvatski političari i to svih boja, poput papiga ponavljaju frazu: Srbija će morati jednog dana odustati od svojih planova i ako želi u Europu, promijeniti i sebe i svoju politiku. No, Srbija ne da ne odustaje od svojih planova, već ih jedan po jedan – ostvaruje.
BIH destruiraju do krajnjih granica Dodikovim permanentnim prijetnjama otcjepljenjem, u Hrvatskoj sve procese putem političkih predstavnika srpske manjine de facto kontroliraju, tako da ovdje nema zakona koji Sabor donese, a da neformalno nije potvrđen u Beogradu, o čemu se Vučić baš za posjeta Hrvatskoj otvoreno hvalio. Osim toga u Hrvatskoj precizno ostvaruju sve točke Memoranduma 2 koji se tiču Srbije i ovdašnje srpske manjine. Kosovo su izgubili, ali stotine političkih diverzija su tamo tajno smislili, samo što su kosovari spremni i znaju s kim imaju posla, pa Beogradu njihove podvale ne prolaze. Crnu Goru godinama pokušavaju rušiti, jedno vrijeme čak i otvorenim pučevima, sve dopokušaja atentata na crnogorske čelnike, koji su planirani uz čvrstu rusku podršku i logistiku srpskih specijalaca. Da bi im taj trud sada urodio plodom, te su Crnu Goru na ovim izborima i službeno preuzeli u svoje ruke. Dakle, rat za veliku Srbiju bukti na sve strane, taj rat traje neprekinuto kako se Jugoslavija raspala, samo se mi pravimo da tome nije tako. U svim tim događanjima, Hrvatska se drži potpuno nezainteresirano, afirmirajući staru tzv. hrvatsku šutnju.
Hrvatska se zapravo pravi da ne vidi što se događa, ona štreberski plošno doživljava stvarnost, pravi se da ovog užasnog problema zapravo i nema i posve nezainteresirana za taj razvoj događaja gradi svoju europsku budućnost kao da se sve to nju ni na koji način ne tiče. Koja nevjerojatna politička nepismenost! Naime, ovdje malo tko razumije da neće biti nikakve hrvatske europske budućnosti, ako velikosrpska neman ovlada regijom. I zato stvaranje nove velike Srbije Hrvatska mora pod svaku cijenu suzbijati, otvoreno se uhvatiti u koštac s time, Hrvatska mora postati centar otpora prema velikosrpstvu, a ne okretati glavu od svake takve pojave.
ALARM ZA ZAGREB
Izbori u Crnoj Gori su bili iznimno zanimljivi svima u regiji, osim Hrvatskoj. Da tome nije tako nikad ne bi niknula samo koji tjedan prije izbora još jedna hrvatska stranka u Crnoj Gori jer je taj potez eminentno velikospski potez! Gotovo istu igru Beograd i njegove tajne službe su odigrali i sa vojvođanskim Hrvatima. I opet je Zagreb spavao… Zagreb se probudi tek kad se oglase sirene za zračnu opasnost…
Pad Crne Gore u velikosrpske ruke morao bi biti alarm za Zagreb jer velikosrpske snage koje su odnijele pobjedu ne skrivaju da planiraju iz temelja promijeniti crnogorsku politiku. Posve destruirati činjenicu da su dio NATO pakta, otvoriti se Rusiji punim plućima i zauzdati europsku orijentaciju. Osim obračuna sa autohtonim crnogorskim političarima te preuzimanja svih institucija na način da se one “posrbe” i okrenu prema Beogradu, prvi bi ceh mogao platiti Dubrovnik. Geostrateški on se sada nalazi u raljama velikosrpstva.
Okretanje Crne Gore Rusiji i planovi da se u Bokokotorski zaljev sutra dovede ruska vojska originalna je prijetnja u prvom redu Hrvatskoj. Naše članstvo u NATO-u bez sumnje će tu biti od koristi, ali će cijeli taj pojas militarizirati do krajnjih granica. Osim toga, dolaskom velikosrpske opcije na vlast u Podgorici, realno je oekivati da će Beograd sada strateški za migrante otvoriti novu turu koja će ih usmjeriti na sam jug Hrvatske, što bi za turizam Dubrovnika, ali i šire, moglo biti pogubno. Što pak misle o Dubrovniku najbolje svjedoči činjenica da se u srpskim školama posve ozbiljno uči da je dubrovačka književnost – srpska književnost! Hrvatska osim toga u toj svojoj opsesiji ne povlačenja, ali praktički nikakvih poteza, nije nigdje u regiji uredila čak ni svoju granicu, uključujući i granicu sa Crnom Gorom što bi sutra mogla biti siva zona za razne provokacije. Ne samo da nemamo rješenu granicu niti sa Srbijom, nego se zbog naše neaktivnosti godinama na stol niti ne stavlja pitanje nerješene granice na Dunavu. Slično je i sa granicom sa BIH. Pojave karata velike Mađarske trivijaliziramo do samog kraja, kao i povremene akcije talijanske iredente. Nedavno su se u Tovarniku i okolici, mještani uznemirili jer su se pojavili neki kupci zemlje iz Srbije koji su htjeli pokupovati silne hektare zemlje i pridružiti ih u gospodarskoj djelatnosti sa srpskom zemljom u Srbiji.
Ovdje se zaboravilo da je svojedobno Ivica Todorić došao do Belja u prvom redu političkom odlukom da se Belje i plodna baranjska zemlja iz strateških razloga ne prodaju Mađarima, da bi se sada ponovo pojavile glasine da bi u slučaju rasprodaje većih firmi bivšeg Agrokora, isto to Belje na kraju balade ipak moglo pripasti mađarskim kupcima koji već kucaju na ta vrata. Sve se to događa uz upravo nevjerojatnu nezainteresiranost službene hrvatske države koja svojim potezima pokazuje da niti razumije što se oko nje i u njoj događa, niti pokazuje ambicije reagirati na novi razvoj situacije. Hrvatska je na svojoj ionako delikatnoj, a ponavljam nerješenoj južnoj granici, dobila osornu velikosrpsku vlast koja nikada na Hrvatsku i dubrovačko primorje nije gledala sa dobroćudnim simpatijama. Stoga pitanje s početka teksta uopće nije pretenciozno: postoji li uopće hrvatska država ili samo spava zimski san?