Francesco Totti, Alexandro del Piero, Pavel Nedved, Genaro Gattuso, Andrea Pirlo, Ševčenko, Alessandro Nesta,… možemo tako u nedogled. Veliki su igrači igrali u talijanskoj Seria A. Talijani su od pamtivijeka imali strast za nogomet. Kada bilo koja talijanska momčad igra europsko natjecanje, cijela Italija živi za tu momčad. Svjedoči tome i činjenica kada sam jednom prilikom bio u Riminama, u to vrijeme se zadesilo dva dana zaredom da igraju Talijani. Prvo je Juventus igrao protiv Manchester Cityja u gostima, dok je druga utakmica bila sljedeći dan – prava poslastica. Roma je na svom velebnom Olimpicu dočekala katalonskog diva Barcelonu.
Riječima se ne može opisati kako je to izgledalo, niste mogli pronaći niti jedno jedino mjesto na Rivi kako bi mogli sjesti i pogledati utakmice. Svi su izašli iz svojih stanova i kuća, bez ikakvih navijačkih obilježja, sjeli u restoran i kafić te čekali početak utakmice. Naročito se sjećam spektakularnog pogotka Florenzija protiv Barcelone, gdje je pucao s pola terena i propisno osramotio njemačkog vratara ter Stegena na golu Katalonaca. Jednostavno, taj grad je eruptirao. To vam je bilo u stilu kao da je Hrvatska osvojila Svjetsko prvenstvo. Deranje, vika i strka okolo, ljudi su naprosto bili u deliriju. Po tome se vidi koliko je ustvari talijanski narod zagrijan za nogomet, koliko žive za nogomet. Istinski je očaravajuće osjetit na trenutak to navijačko ludilo. Zamislite onda kako je to na stadionu.
Talijanska liga bila je sinonim za vrhunski nogomet. Ako ste bili odlični u drugim ligama i momčadima, morate proći kaljenje protiv talijanske momčadi ili biti dio talijanske lige. Kada naletite na jednu obranu kao što je u to vrijeme imao Milan, Inter, Lazio ili Roma, bolje vam je bilo da vas je vlak pokupio nego dohvatio jedan od tih igrača. Igrati protiv Paola Maldinija, Jaapa Staama, Neste, Cannavara, Costacurte i mnogih drugih bio je jedan od najvećih doživljaja koje je bilo koji igrač na svijetu mogao doživjeti. Također, mnogi igrači znali su da moraju dati više od 120% kako bi uspjeli pobijediti timove kao što su talijanske momčadi.
Osim što su Juventus, Milan, Inter bili jaki i favoriti za osvajanje europskih natjecanja, ostali timovi kao što su dva rimska kluba, Roma i Lazio bili su izrazito kompetitivni. Jedan Lazio u sezoni 2000/2001 imali su igrače kao što su Nesta, Fernando Couto, Juan Sebastian Verona i u napadu jedan od najboljih napadača, argentinskog Hernana Crespa. Roma je s druge strane imala svoju legendu Francesca Tottija, a drugi je bio argentinski topnik Gabriel Batistuta i tako možemo u nedogled kakvi su sve igrači trčali talijanskim travnjacima. Koliko je talijanski nogomet bio jak govori i sljedeći podatak – otkako je osnovan novi format Kupa Prvaka tj novi naziv Liga prvaka, od 1993.godine do 1998. Godine, u finalu su bili talijanski predstavnici – Juventus i Milan. Talijanski nogomet tada je cvjetao, da bi se u finalu Lige prvake 2003. godine susreli rivali – Juventus i Milan, a u tom finalu slavio je Milan nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, dok su u prvenstvu završili na 3.mjestu – ispred njih su bili gradski rival Inter te novi prvak Italije, Juventus.
Talijanski nogomet doživljavao je najljepše trenutke što se tiče klupskog dijela. No, onda uslijedio je šok od kojeg se talijanski nogomet još oporavlja i ne mogu osoviti svoj nogomet na zdrave noge, naravno osim Juventusa. Afera Calciopoli, jedna od najvećih afera u povijesti nogometa pogodila je Italiju, nastradali su brojni visoki dužnosnici, ali nogomet u Italiji doživio je veliku kalvariju i sramotu. Najviše od svih, kažnjen je klub u kojeg se i najviše ulagalo i koji je bio uzdanica talijanskog nogometa, Juventus. Zbog afera koje su priredili, kažnjeni su izbacivanjem u Seriu B i oduzimanjem dodatnih 9 bodova na početku te sezone. Tada su se mnogi igrači pokupili iz Juventusa znajući kako barem narednih dvije pune sezone neće moći imati priliku igrati bilo koje europsko natjecanje nego tek u trećoj sezoni. No, određeni su ostali kao što su David Trezeguet, Gianluigi Buffon i omiljeni sin torinskog kluba, veliki i neponovljivi Alessandro Del Piero. Ostali su uz klub kad je bio u najtežim trenucima i to im navijači Juventusa nikada neće zaboraviti i ostavit će neizbrisivi trag ugraviran u povijesne knjige.
Ali, da ne bude sve tako crno, koji mjesec kasnije, Italija je postala svjetski prvak u Njemačkoj, pobijedivši jedanaestercima Francusku i u toj sezoni Milan je postao europski prvak srušivši Liverpool u finalu rezultatom 2-1 i tako barem malo ublažili bolan poraz kada ih je Liverpool okrenuo u Istanbulu i preko jedanaesteraca slavio. Ispalo je da afera nije utjecala na razvoj talijanskog nogometa, kao da je to samo bilo uklanjanje najboljeg kluba koji je najviše sudjelovao u namještanju utakmica, ali ustvari istina je bila sasvim drukčija. To su ustvari bili zadnji trzaji koje je talijanski nogomet dao u tom trenutku, jer kasnije se pokazalo kao što se i danas vidi, nogomet u Italiji je sasvim drugačiji nego što je bio u prošlom desetljeću. Mnogi nisu više vidjeli smisao natjecati se u talijanskoj ligi, afera je puno više kao i marketinških trikova, a u glavama igrača to je napravilo pomutnju i utjecalo na rezultate. Možete ukloniti i cijelu ligu, ali ako će dolaziti kvalitetni igrači kao što su dolazili do tog vremena u Seriu A, onda nema bojaznosti – ovako napravljeno je nešto puno drastičnije i bolnije za sve talijanske navijače, igrači su počeli izbjegavati ligu.
Zato danas imamo situaciju da jedan Milan, Roma, Lazio više nisu u nekom vrhu europskog nogometa, nego spadaju u neku surovu talijansku realnost gdje im doseg može biti Europa Liga ili eventualno Liga prvaka ako se rezultati dobro poslože, ali i kad dođu u Europu, obično igraju sporedne uloge. Talijanski nogomet slabiji je od ostalih Liga Petica, može jedino biti ispred francuske lige jer PSG odskače od ostatka lige, isto kao što i Juventus danas odskače od ostatka lige. Donekle može Lazio i Inter pratiti tempo, ali i oni u ključnim trenutcima kiksaju i tako reći prepuste naslov Juventusu. Torinski klub danas je apsolutno najbolji klub u Italiji, ali raduje i jedna druga činjenica – ne žele igrati sporednu ulogu u Europi. Tome ide u prilog što su doveli jednog od najboljih igrača današnjice i najboljeg strijelca u povijesti Lige prvaka – Cristiana Ronalda. Prvenstveno treba pohvaliti čelnike kluba da su napravili sjajan marketinški potez – dovođenjem igrača koji je planetarno popularan, dolazi i do bolje promidžbe talijanske lige. Drugo, ovaj potez je dobar jer je Cristiano poznat kao izrazito natjecateljska osoba koja želi što više svjetskih rekorda rušiti i poboljšavati svoje osobne. Na kraju, žalosno je što jedna takva liga oslanja se na snagu jedne ekipe kao što je Juventus. Trebali bi se i ostali klubovi uključiti da se Torinezi ne prošetaju do Scudetta, barem neka negdje zastanu i potrude se malo više.
Autor: Edwin Nicky Džemidžić