Naša reprezentativna košarka ne da ne pripada vrhu europske košarke, naša reprezentativna košarka ne vrijedi
Služili su se dugo novinari stereotipnom tvrdnjom pri opisu nastupa naše košarkaške reprezentcije, pisali su neprestance nakon silnih neuspjeha „kako gore ne može„, „kako je sve već davno rečeno„, pa i „da je dosegnuto dno„.
Naši košarkaški reprezentativci su sve ovo i nadmašili, od goreg su odigrali najgore, dokazali su da mogu slabije nego što su ikada slabo igrali, a i ponudili nam dokaze da dna nema, već da je riječ o slobodnom padu u bezdan.
Poraz protiv Poljske u kvalifikacijama za odlazak na svjetsku smotru u Kini dogodine nije samo ružan, nego je slika stanja momčadi u koju smo možda nekad imali povjerenja, sad se vidi bez ikakvog pokrića.
Cijele ove kvalifikacije, igrala naša reprezentacija s NBA igračima ili bez njih, prošle su u takvim partijama da one u Savezu može biti sram, makar je pitanje koliko su čelnici Saveza uopće krivi za sve ovo što se događa s reprezentacijom. Jest, oni imaju odgovornost, ali priznajmo, ni mi, kamoli oni, nisu mogli očekivati da će se u reprezentaciji igrati tako amaterski.
Je li možda glavna greška u odabiru trenera. Da, u Savezu se nisu proslavili s izborom izbornika, sada se osjeća da je Aleksandar Petrović bio najbolje rješenje, no u HKS-u su mislili drugačije. Činjenica jest da se ni Skelin ni Anzulović nisu snašli, ali opet se u priči oko njih pitamo.
Može li trener biti krivac kada renomirani košarkaš promaši nekoliko „zicera„ zaredom ili kada stabilan branič gubi lopte poput djeteta koji zaboravlja gdje ostavlja igračke?
Zapanjujuća je ta transformacija inače dobrih klupskih košarkaša i renomiranih košarkaških veličina. Oni dolaskom u reprezentaciju jednostvno ugasnu, usahnu, nestanu, ishlape…
I ta pojava traje godinama. U Savezu se mukotrpno trude vratiti košarku na mjesto koje je nekad imala i u našoj percepciji, javnosti, a za takav iskorak nužan je uspjeh A reprezentacije. Silne medalje osvajane u mlađim kategorijama jednostavno su nas odvele na krivu putanju, na loša razmišljanja. Igrači nam nestaju u prijelazu iz juniorske u seniorsku konkurenciju, a povrh svega nudi nam se zaključak koji jako boli. Igrači su nam fokusirani na klupske karijere, reprezentacija im nije u fokusu, kolikogod oni to tvrdili.
Uostalom, svaki otkaz reprezentaciji odavno je to potvrđivao, a ova dvojica s kojima možemo uvijek biti ponosni, Šarić i Bogdanović, u današnjoj košarci su premalo da bi reprezentacija bila dobra, vrhunska. Oni svoje odigraju, ali ne mogu sami. Zapravo, situacija u reprezentaciji nam je već godinama ista, nitko ništa ne igra nego loptom traži jednog od te dvojce. Tako se ne igra moderna košarka.
U Savezu, unatoč velikog truda, jednu stvar moraju priznati. Nisu uspjeli u renesansi hrvatske reprezentativne košarke. Zapravo, nisu bili ni blizu. Red je da priznaju svoju grešku. Ne samo zbog odgovornosti, nego i zbog pristojnosti.
Zasad, morat ćemo se pomiriti s jednom tužnom konstatacijom. Naša reprezentativna košarka ne da ne pripada vrhu europske košarke, već polako i sigurno gubi svoje mjesto u srednjem razredu Starog kontinenta. Morati će se popeti sve iznova, s dna, što i ne mora biti tragično. Samo svi trebamo utuviti sebi u glavu da nam reprezentativna košarka ne vrijedi. To jest teško, ali je jedino pravilno.