Split i hrvatska reprezentacija, to je teška, mučna priča. Činjenično stanje u tom pitanju zaista je smiješno, Split je u više od 30 godina hrvatske neovisnosti imao samo nekoliko kvalifikacijskih utakmica. To koliko puta je Split zaobiđen i prevaren u dobivanju utakmica je smiješno, namjera je postojala od prvog dana, centralizirati sve, zbog komfora, Zagrebu i to traje tri dekade i postalo je prvorazredan politički problem koje koriste centripetalne sile u Hrvatskoj i jednostavno ih primjenjuju za doslovce neprijateljsku propagandu, s tvrdnjama da je Split u neovisnoj Hrvatskoj podređen i zanemaren!
No, politika je isto smiješna kad se tek nedavno, prije dvije godine, uključila u taj problem. A što su političari radili tridesetak godina. Manipulirali, dakako. Prije svakih izbora jedna od temeljnih izjava političara jest bila: “kako se reprezentacija mora vratiti u Split”, Onda ti isti političari koji su bili u Izvršnom odboru HNS-a sve izigraju…
Hrvatska večeras, utorak 7. rujna 2021. godine igra u Splitu. Protiv Slovenije. U 31 godinu Hrvatska se baš nije naigrala u Splitu, a sada je situacija s našom nogometnom infrastrukturom takva da je jedina ozbiljna opcija domaćinstva – Split.
Jasno je i zašto, urušavanje maksimirskog, zagrebačkog stadiona koje traje dekadama dobilo je završni čin u potresu prije godinu i pol dana. Neupotrebljive tribine predstavljaju opasnost za veće posjete, a kao alternative Rijeka, Osijek i Pula mogu biti samo kada zanimanje za utakmice nacionalne vrste nisu goleme.
Hrvatsku je u Split vratio zapravo izbornik Zlatko Dalić i sadašnji predsjednik, tada direktor HNS-a, Marijan Kustić.
Svakom razumnom je jasno daje visoka politika doslovce naredila da se utakmica protiv Mađara (kvalifikacije za ovogodišnji Euro) prije dvije godine igra u dotad kod Saveza zanemarenom Splitu, Otpori su bili jaki. U priči oko Splita, domaćinstva reprezentacije – nema nevinih. Bili smo zapanjeni s koliko su 00 netolerancije, mržnje, netaktičnosti i bez sluha komunicirale sve (ne)zainteresirane strane, pa je logičan samo jedan zaključak. Ta naša divna momčad vođena Zlatkom Dalićem to jednostavno nije zaslužila.
Odluka je tada donešena, zamislite vi to, nakon gotovo šestosatnog sastanka na kojem su sudjelovali predstavnici HNS-a, Grada Splita i Hajduka. S pomalo smiješnim epilogom. Hrvatska nogometna reprezentacija 10. listopada će kvalifikacijsku utakmicu za EURO protiv Mađarske ipak odigrati na splitskom Poljudu, ali Hajduk zasad neće biti uključen u organizaciju, bio je zaključak tog sastanka. No, reakcije i pranje pred javnošću i zainteresiranima potom su tek počele…
To je samo epilog zanemarivanja Splita kao domaćina reprezentacije godinama. Hrvatska je nogometno bila centralizirana, ako su nam najbolji klubovi, povijesno i rezultatski Dinamo i Hajduk, ako smo zaista ne samo deklarativno za decentralizaciju zemlje, onda je Split morao imati barem naizgled ravnopravan status sa Zagrebom u pogledu igranja utakmica hrvatske momčadi.
Kada se godinama zaobilazio Split nitko nije pitao navijače, one iz Splita, Hercegovine, Hrvatske, dijaspore koji su silno htjeli povratak nacionalne momčadi u Split.
Još odjekuje jaka rečenica bivšeg izbornika Slavena Bilića. Koji je kao izbornik osjetio koliko se Split zanemarivao…
„Nije bitno je li Šuker, je li HNS, je li Hajduk krivac. Ljudi moraju zaključati svoja ega, u sobi ostaviti osobne interese i sjesti ako treba 800 puta i konačno reprezentaciju vratiti u Split”!
Centralizacija zemlje, posvemašnja, a ne samo nogometna, stvara od ove države pustoš na pedesetak kilometara od Zagreba, onaj tko to čini direktno radi protiv napretka ovog društva. Kad smo, konkretno, kod nogometa, to je dosad bilo još izraženije, tramvaj liga, s klubovima iz Zagreba i okolice, samo s Osijekom, Rijekom i Hajdukom nešto dalje, izgleda smiješno, pasivni krajevi više nisu ni pasivni, nego mrtvi. Sve je to plod centralizacije. S centralizacijom su na “ti” bili i u nogometnom Savezu, pa su si priskrbili neprijatelje na sve strane, pa ne može baš sve biti samo u Zagrebu, zbog njihovog vlastitog komoditeta.
I Igor Štimac je u pravu kada kaže:
“Ma kakva polemika!? Nema nikakve polemike. Jasno je bilo da će Hrvatska igrati u Splitu protiv Mađara. Je li polemika kada četiri-pet intelektualno sposobnih zavedu masu adolescenata i postavi se pitanje igranja Hrvatske u Splitu. Nije to polemika. Svi koji znamo zagrebati ispod površine znamo o čemu se radi. Uvjeren sam kako će se stvari sa Splitom u budućnosti događati u pozitivnom smjeru. Onima koji rade kontra Splita s Hrvatskom na Poljudu očito smeta radost hrvatskog naroda i hrvatski barjak na Poljudu”!.
Danas nam sve izgleda čudno. Savez daje utakmice Splitu, a nije davao tridesetak godina, Hajduk isto toliko godina žudi za reprezentacijom, a sada to kao ne bi, a Grad Split sluša Hajduk i dio navijača koji su protiv i sveukupno imamo čušpajz kojeg ni najgladniji ne može kušati. Ponašaju se svi kao da je reprezentacija njihovo vlasništvo, uopće nisu svjesni kako ljudi gledaju na njihove igre…
Reprezentacija nije ni od HNS-a, s njom ne može raspolagati Hajduk, a Grad Split se nema pravo ponašati kao autoritet koji odlučuje hoće li ili neće igrati u centru Dalmacije. To im nije posao.
Dojma smo da se nigdje, kao kod nas, postavlja to pitanje gdje će igrati reprezentacija. To je u nas i političko pitanje, baš kao što je bila i autocesta između ova dva grada. Split je nikad bliži središnjoj Hrvatskoj, ali godinama je bio daleko od Hrvatskoh nogometnog saveza.
Sretni smo da se konačno taj odnas izgladio, dotjerao, ne samo kozmetički. Nakon Slovenije i Rusija će gostovati u Splitu. Velika je to stvar, velika!
Oživljavanje Splita kao domaćina hrvatskoj reprezentaciji, koji nije smio ni umrijeti, jer zbog toga su i nastali svi problemi u hrvatskom nogometu, bila je misija, skoro pa životna izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića. Zlatko Dalić, a razgovarali smo s njim toliko puta, kao uvjet opstanka hrvatskog nogometa vidi samo zajedništvo, bezrezervno i iskreno, a Split je bio problem i više ne smije biti problem, stav je Dalića. I tu je bio posve u pravu.
Ta dvostruka uloga politike koja nije znala reći da kad je trebalo reći da, i ne kad je trebao okrenuti glavu, podijelila je narod, hrvatski sjever i jug zbog bizarnosti, nogometa. Kao da je politika prepolovila autocestu između Zagreba i Splitu, napravila provaliju odmah iza Gospića i do Splita se ne može nego cepelinom.
Split kao domaćin reprezentacije! Naš je odgovor – da i uvijek! Bezuvjetno isto da. Ali, netko mora reći što se Splitu radilo, kao što netko treba reći da nisu u pravu oni koji su protiv Hrvatske u Splitu. Otvorimo srca! Ostavimo se politike.
Nećemo sad ponavljati koliko puta je Split izigran u dobivanju utakmica reprezentacije, nema smisla. To je činjenica koja se ne može poreći, a Split i Zagreb kao naši najveći nogometni centri, s najvećim klubovima, te odmah do njih su Osijek i Rijeka – moraju biti domaćini utakmicama hrvatske reprezentacije.
Da, i još nešto. Za kraj. Zagreb, mora, imperativno, dobiti novi stadion na kojem će igrati i Dinamo i reprezentacija. Ne može ni Split sada godinama biti favoriziran ispred Zagreba samo zato jer se Makksimir urušio. Sada je problem Zagreb, isto kao što je problem Split.Ne smije biti problema!