SPORT JE ZADNJA RUPA NA SVIRALI: Dok je Tuđman bio živ bila je idila, sad je opća katastrofa!

”A sada na stadion ulazi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman„, čulo se prije gotovo svake utakmice tadašnje Croatije, danas jasno Dinama, ali i hrvatske reprezentacije. Prvi hrvatski predsjednik volio je sport i dobro je znao koliko sport znači za promociju mlade države iznikle iz rata, boreći se s epitetom „neželjenog europskog čeda„.

No, Franjo Tuđman koliko je shvaćao bitnost spora toliko je opet bio gorljivi, žestoki navijač i u svom političko-društvenom djelovanju mahom se držao zagrebačkog nogometnog kluba, mijenjao mu čak i imena, a ostale sportove i događaje pratio je površno, bez uplitanja svoje moćne vlasti.

Bio je prvi hrvatski predsjednik i na čuvenoj olimpijskom košarkaškom finalu, dvoboju Hrvatske i američkog ”Dream teama„ 1992. u Barceloni. I nakon dvoboja se i fotografirao s Petrovićem, Rađom, Kukočem, Skansijem i ostalima. No, u košarku, ili bilo koji sport se nije petljao. Njega je zanimala samo Croatia.


Kada s vrha države nemate impuls za sport tako ni niža, lokalna vlast nije baš vodila skrb o košarci, rukometu, vaterpolu. Jednostavno je, lokalni moćnici uvijek čekaju mig odozgora, kada ga nema baš ih briga. Pa se zbog loših zakona, nebrige i privatizacijske otimačine događalo da se kvalitetom urušavaju košarkaški, rukometni i vaterpolski klubovi.

U jednom momentu Zagreb je imao prvake u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu, centralizacija je učinila svoje. Najprije su košarkaški nestali Split i Zadar, rukometno Split, Metković i Umag, vaterpolski je i Dubrovnik tada bio u zapećku. Neki su se vratili, većina ne.



Politika je neizostavni dio sporta u smislu da pomaže u razvoju kvalitetnog društva i života, a sport je u tome neizostavni dio. Pa smo u Zagrebu imali dvadesetogodišnju vladavinu Milana Bandića koji se verbalno i deklarativno toliko zaklinjao u zagrebačke sportske vrijednosti, nije ga diralo što su za vrijeme njegovog šefovanja propali i dvostruki europski prvak Cibona, sedmerostruki europski vaterpolski prvak Mladost i još mnogi drugi klubovi.

Njegova pomoć koju je obilato reklamirao bila je pomoć od kapi vode vapijućem u pustinji. No, znao je utući novce u Dinamu, u svojevrsnoj vezanoj štednji kojom je kupovao glasove. A jedno bezbroj puta obećao je novi stadion, njegove riječi nisu više bile ni smiješne ni žalosne, koliko bolesne.

Nema stadiona, nema Cibone, nema ničega.

Tada je, eto bilo tako. A kaki to izgleda danas? Danas je još gore. Ne samo u Zagrebu, nego u cijeloj Hrvatskoj. Politika se jednostavno distancirala od sporta, prepustila ga ne samo tržištu, nego onoj najnižoj politici uhljebljenja svojih nesposobnih kadrova po klubovima. A to je najkraći siguran put u propast.

 

Niti su političari i njihovi postavljeni uhljebi po klubovima sposobni iznaći zdrav privatni kapital, a ne znaju upravljati niti sa sitnim novcem za sport, kao što ne znaju voditi klubove koji su u vlasništvu jedinica lokalne samopuprave, gradova i ostalih.

Jednom je čuveni srpski trener Božidar Maljković koji je splitsku Jugoplastiku dvaput doveo do do europskog naslova Zgodno rekao. Aludirajući na stanje nekad slavnih i moćnih hrvatskih košarkaških klubova:

„Za Hrvatsku su košarkaški klubovi Cibona i Split – nacionalni parkovi, poput Plitvica i Kornata. Zar ćete zaista dozvoliti da vam netko uništi nacionalne parkove„? Upitao se Maljković, jedan od najboljih europskih košarkaških trenera.
Sad je već gotovo, sad su ti klubovi, u vlasništvu gradova i u kojima egzistiraju i s upravljanjem političara propisno propali i nisu ni sjena nekadašnjih veličina.

I kako onda politika nije kriva? Kada je posredno ona vlasnik i klubova i našeg sporta.
Hrvatska, napose Zagreb ima velik problem sa stadionom. Hrvatska je jedina europska zemlja u kojoj nogometna reprezentacija ne može igrati utakmice u glavnom gradu jer nema stadion. Tomaševiću stadion u ovome trenutku nije hitan posao, kao ni zg-sport. Iako u klubovima željno čekaju neke poteze da se iz ležećeg položaja osove barem u klečeći.

O stadionu je novi gradonačelnik Zagreba Tomašević tek rekao: „Jasno smo govorili da mora doći do transparentnijeg poslovanja i da je grad spreman dati imovinu kako bi se srušio stari i izgradio novi stadion ako dođe do promjena„.

Moramo li pojašnjavati njegove riječi? Drugim riječima Tomašević je rekao – “Izbacite Mamića iz Dinama pa možemo razgovarati o stadionu”.

Kao da Mamić mora imati veze s novim gradskim stadionom?

A dok se u Splitu vode polemike o modelu upravljanja Hajdukom čiji je barem deklarativno većinski vlasnik Grad Split, njegov gradonačelnik Ivica Puljak pokazuje impresivnu nezainteresiranost, kao i za situaciju u KK Split.

Uostalom, u sjećanju nam je odgovor Ivice Puljka predizbornoj kampanji na pitanje kada je Hajduk igrao svoju najvažniju utakmicu u Ligi prvaka. Odgovorio je:

„Znam da je Hajduk došao četvrtfinala Lige prvaka, ali ne znam koje godine i protiv koga„.
Hmmm, pa to u Splitu znaju i mala djeca. Toliko koliko on može pomoći sportu, Hajduku, košarci…

Da, da, danas je politika digla ruke i misli od sporta.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI