SPAJIĆ BI SE SRAMIO ZBOG SRAMOTE! Popularni Rođo bi ih odmah potjerao u svlačionicu, a tek bi onda nastao lom

Screenshot/YouTube/HRT

Deprimirajuće i po raspoloženje u i oko Prve hrvatske nogometne lige djeluje poraz Hrvatskog dragovoljac protiv Dinama. Osam golova u mreži inače solidnog vratara Šubarića djeluje pomalo i stravično. Takve utakmice podsjećaju nas na nespretan početak hrvatskog prvenstva kada su neki klubovi primali u svoju mrežu, sedam, osam, devet ili više golova…

No, to je tada bilo i očekivano, jer liga se tek stvarala, dobrih klubova nije bilo dovoljno, pa je Hajduk znao nekad, zamislite, dobiti Radnik iz Velike Gorice 10-0. Gorica je, podsjećamo, sljednik tog Radnika i danas je doslovce najnezgodniji suparnik po Hajduka…

Dobivao je Dinamo i Pazinku s 10-1, Hajduk Dubrovnika s 9-0. Davno, predavno… Bili su to klubovi koji su se ni krivi ni dužni našli u Prvoj ligi, pa je sve izgledalo i shvatljivo.


To ipak nije tema ove priče. Ovo danas je neshvatljivo. Ovako unakažen Hrvatski dragovoljac pokazuje nam da nam je drugoligaško natjecanje nekoliko kopalja ispod prvoligaškog. Što nije dobro. S istim igračkim kadrom pobjednik Druge lige očito nema što tražiti u Prvoj ligi. Predsjednik Hrvatskog dragovoljca Marinko Perić to dobro zna, uostalom sam nam je istakao da je „drugoligaško prvenstvo barem pedesetak posto slabije od Prve HNL”.

Hrvatski dragovoljac očajno je startao u prvenstvu, zaredao porazima, pa je dolaskom trenera Davora Mladine ipak uspio dobiti Slaven Belupo u gostima, remizirati s Rijekom, no taj sjaj je bio kratkog dometa. Ovakva pljuska od Dinama osjetiti će se i u svlačionici, svijesti trenera, ali najgore se osjeća predsjednik kluba Marinko Perić. On se uistinu potrudio da se ovaj klub osovi na noge nakon predstečajne nagodbe, senzacionalno je trijumfirao u Drugoj ligi, bio je silno sretan što je sa suradnicima uspio postaviti isklesanu mramornu ploču u čast svim hrvatskim dragovoljcima Domovinskog rata i legendarnom bivšem predsjedniku kluba Stjepanu Spajiću ispred prostorija kluba. Čiji se stadion baš zove – Športsko-rekreacijski centar Stjepan Spajić.



Ima od tog tužnog događaja već 17 godina, kada je „Spajki” umro u prostorijama kluba. Osebujan, kontroverzan, duhovit, ali i sposoban, ovaj je simpatični Slavonac podigao jedan klub iz pepela, doveo ga do Prve lige, postao akter našeg društvenog života, nasmijavao nas ali i upozoravao na stanje u našem nogometu. Nesumnjivo, ostavio je velik trag u hrvatskom društvenom i sportskom, konkretno nogometnom životu.

„To mi je posebna čast. Kada sam postao predsjednik ovog kluba prvo sam želio da se zna tko je stvorio ovaj klub. Sretan sam kada prolaze djeca od osam godina koja znaju da je Stjepan Spajić bio stvoritelj Hrvatskog dragovoljca”, rekao nam je na otvaranju spomenika današnji predsjednik Marinko Perić.

Znali smo „Rođu” odlično, bio je nevjerojatno energičan lik. I možemo točno pretpostaviti kako bi reagirao, hipotetski rečeno, da je iz lože gledao nedjeljnu utakmicu Dinama i Hrvatskog dragovoljca (8-0). Ne, ne bi se začudili da bi usred utakmice „Rođo” ušao na teren i poslao svoje igrače u svlačionicu. Oh da, čestitao bi suparniku, ali bi svojim nogometašima održao i te kakvu lekciju.

Kao odgovoran čovjek ne bi krivio samo igrače i trenere, nego i sebe. Ne bi izostala crta grube ironije, sarkazma. Ali, „Rođo” bi okrenuo klub naglavačke. Samo da mu se ovo više nikad ne dogodi.

Je li u takvoj situaciji današnji predsjednik Marinko Perić? Što on može učiniti. Malo ili ništa, budžet s kojim klub raspolaže jednostavno ne dozvoljava se se skrpa bolja, konkurentnija momčad. I nije to samo poraz Hrvatskog dragovoljca, nego i svojevrstan debakl našeg sustava natjecanja, filtera s kojim se puni Prva liga. Nije dobro kada iz Druge u Prvu ligu uđe nekonkurentan klub.

Spajić je ipak bio, ako ništa drugo, marketinški poželjniji i za ulagače i sponzore od današnje garnutire u Hrvatskom dragovoljcu. Koja je učinila puno, uistinu. Spasila klub od propadanja i nestanka. No, možda bi čak bilo bolje da je u Prvu ligu ušla nešto kasnije, da se klub financijski bolje izgradio, očvrsnuo. Ovako…

Ovako, klub s imenom Hrvatski dragovoljac koji je sinonim i simbol za rad i životno djelo Stjepana Spajića, a koji zbog toga uživa simpatije cijele Hrvatske, doživljava neugodu za neugodom. I nije nam to lako gledati.

 

Za one mlađe, o Spajiću valja učiti kada se voli nogomet. Stjepan Spajić, predsjednik, i osnivač također, Hrvatskog dragovoljca” rođen je 1952. godine u mjestu Divoševci nedaleko Slavonskog Broda. Svoj nogometni klub Hrvatski Dragovoljac osnovao je 1994. godine. Popularni „Rođo” sudjelovao je i u Domovinskom ratu u kojem je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog. Umirovljen je s činom brigadira 1998. godine.

Znalo se da je dugo bolestan. Spajić se unatoč slabijem zdravlju nije mogao odreći Hrvatskog Dragovoljca, pa je u klub dolazio svaki dan, bez obzira bio radni ili neradni dan, osjećao li se dobro ili loše… Umro je 2004. godine.

“Živio rođo” bila je jedna od omiljenih uzrečica Spajića po kojima je i dobio svoj nadimak “Rođo”. Novinari su doslovce obožavali izjave koje je Spajić davao nakon utakmica Dragovoljca, a nakon ispadanja iz Prve lige 2002. godine Spajić je okrivio promjenu vlasti.

„Ipak ima ljudi koje vole Dragovoljac, ne vole svi Jugoslaviju, ima ljudi koji vole i Hrvatsku znate”!

Bio je verbalno jak, nekad je i pretjerao, ali da nas je sve znao nasmijati sjajnim dijagnozama stanja u našem nogometu – jest. Zato fali i danas, tek bi danas Spajić imao „materijala” za objasniti stvari u našem nogometu.

Da, bio je i hrabar, gorljiv navijač hrvatske reprezentacije. Kada je Dinamo igrao u Beogradu protiv Partizana sam se svojim vozilom uputio u Beograd na utamicu protiv Partizana. Bio je to ludo hrabar čin.

Na pitanje novinara kako se osjećao kad je cijeli stadion vikao “Ustaše, Ustaše!” – odgovorio je: “Odlično, cijeli stadion je navijao za nas!”

Trudio se oko svog kluba, pa je vidio da bez sudaca ne može pomoći svom klubu. I zamislite, on je to priznao, da je u jednoj utakmici sucu Ivanu Katuši Rođo naivno “platio 10.000 maraka za pošteno suđenje”, a njegov Dragovoljac je ipak ispao iz lige.

Onako zanimljiv i s britkim jezikom bio je čest gost medija, televizijskih emisija, poput Knjazove „Svlačionice” ili Malnarove „Noćne more”. Ljudi su govorili da je to bio urnebes. Znao je otkriti i opisati nepravdu, nije bježao ni od kritike prema javnim osobama, nekad bi pretjerao, nekad bi bio kirurški precizan u opisu našeg društva. Nije „Rođo” bio kao svi mi, njegov mozak bio je brz poput „rakete”, mnogi su ga se bojali, ali ga je većina ljudi voljela.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI