SLOBODA U GEOMETRIJI: Kako je Prometej ukrao vatru

Između svjetskih nogometnih klubova, napose onih najvećih, postoji određeni konsenzus, lobistička struktura čije konture naziremo ponajviše u jeku prijelaznih rokova, kada svaki od njih upire najjače što može u izgrađene recipročne mostove koji ih povezuju. Sport je po svojoj naravi više ideja nego aktivnost, stasala na leđima mastodonata one virtualne strukture koju nazivamo “mišlju”.

Za vrijeme trajanja Olimpijskih igara ratovi bi se prekidali zbog sudjelovanja i svjedočenja nesvakidašnjem događaju – ratu bez pobjednika, ideji sažetoj u pomirbenoj olimpijskoj krilatici “Bitno je sudjelovati”. Da je doista tako svjedoćili smo bezbroj puta no kako je ljudska priroda prevrtljiva, kroz povijest su se pojavljivali “natjecatelji” manje vični ideji olimpizma od ostalih sudionika. “The Dark Side of The Moon”, kako tu drugu stranu naziva Pink Floyd u jednom od najboljih glazbenih albuma svih vremena, možda najbolje dočarava dualnost izrjeka “U ratu i ljubavi sve je dopušteno”- gdje je čovjek tu su ljubav i rat, prema tome i različite interpretacije dozvoljenog i nedozvoljenog. Da interpretacija ne bi ostala na slabosti promatračeva oka smišljena su pravila koja manje više sažimlju standard kojeg se sudionici nekog društvenog konteksta trebaju pridržavati, inače je ostvarena prednost zasjenjena krimenom nepoštenja. Međutim i tu će se naći poneki “natjecatelj” čvršćih leđa i fleksibilnijih uvjerenja. Zbog toga smo tu gdje jesmo. Sport između ostaloga ljudima služi kao transfer nezadovoljstva i agresivnosti, a u natjecanju osim očito sportaša, sudjeluju i promatrači koji svojom energijom nose miljenike do pobjede. Sport služi da se pokaže vrlina u nadmetanju ili realnije, natjecateljska vrlina. U vezi s tim, svaka osoba oko kluba ili sportaša više ili manje sudjeluje u svakom porazu i/li pobjedi.

Ono što danas gledamo prije početka nogometnih prvenstava a zove se “prijelazni rok” jest period u kojem se menageri vodećih svjetskih klubova natječu u dovođenju pojačanja u svoj klub ali i u destrukciji protivničkih planova. Na taj način svome klubu osiguravaju bolje uvjete prije početka sezone. Pravila koja u toj sferi vrijede možda ne poznajemo poput zaleđa ili razlike između crvenog i žutog kartona no ona su tu. Koliko puta se dogodilo da nogometaš koji promijeni sredinu padne u izvedbi a da se na prvotnu razinu ne vrati više nikad? Može li se vrhunski nogometaš promijenivši sredinu jednostavno izgubiti u novoj. Može li kaktus uspjeti u uvjetima polarne klime a polarni medvjed u suptropskim uvjetima? Isti je princip sa ljudima, svaki je jedinka za sebe ali u sustavu koji je veći od čovjeka. Može li se igrača “kupiti”, gdje se pod kupnjom misli na kupovinu usluge od čovjeka a ne čovjeka, a da se pri tome povodimo idejom o slabljenju protivnika u čijem bi sustavu dotični bio savršen kotačić, riječ koja je na vrh jezika ali ju ne umijemo izustiti?”Planiraj o onome što je teško dok je još lako. Čini ono što će biti veliko dok je još malo” misli su kineskog vojnog stratega, filozofa i generala Sun Tsua, napisane u “Umijeću ratovanja”. Koliko puta smo bodreči i prateći “vojsku na terenu” ustvrdili da neki “vojnik” nije na pravome mjestu, ili kad bi tu bio baš onaj koji je tamo negdje drugdje, da bi stvar dobro izgledala. Koliko puta smo učinak i pretpostavku uspjeha momčadi procjenjivali “separatistički”, na osnovu zvijezda kojima tim raspolaže krivo zakljućivali da će pojedinac predriblati šest igrača i sam riješiti dvoboj, umjesto simbiozom koja vlada unutar jedanaest točkica postavljenih na terenu?

Glede ove teze bez imalo ustručavanja smatram Kloppa jednim od najvećih nogometnih stratega, vizionara i motivatora u povijesti nogometa. Ne zato što je osvojio Ligu prvaka podigavši Liverpool iz mrtvih nego zato što je sposoban u igraču vidjeti ono najbolje i navesti igrača da sam u sebi to pronađe onda vrlinu podredi kolektivu. Tako se stvaraju prvaci. A stvaraju se od malena. Ništa manji nije ni Pep Guardiola koji je produkt “La Masie”, nogometno filozofske škole u kojoj su svojevremeno shvatili da moraju biti duplo bolji od Reala u domaćem prvenstvu ako misle osvojiti naslov prvaka Španjolske. I osvojili su ga!Ako ćemo na svijest gledati kroz prizmu sporta ili još uže – nogometa, imamo sreću da živimo u vremenu najboljih timova koji su ikada postojali, najboljih i najspremnijih igrača koji su ikada postojali. Točno je da su temelje postavljali pioniri čiji je doprinos nogometu neosporan, kao što brojevi neosporno dokazuju da su probijeni svi relevantni rekordi prošlosti. Kao što širenje prosvjetiteljstva i drugih grana ljudskog duha možemo pratiti obzirom na mjesto i okolnosti nastanka, vrijeme pojavljivanja i vremenski raspon, na isti način možemo pratiti širenje i sukobljavanje različitih nogometnih filozofija jer imaju isti izvor – ljudsko biće. Istina je da novac mnogo toga može kupiti ali istina je i da kupuje kvalitetu. Zašto bi itko trošio na neisplativo ako ima truna zdravog razuma. Vlasnici kluba iz Manchestera (C) bili su u mogućnosti kupiti usluge jednog od najboljih stratega nogometa današnjice, Pepa Guardila i samim time obogatiti otočki duh jednom drugom (katalonskom) nogometnom filozofijom kojoj se u konačnici suprotstavio treći, manje pjesnički a više kontinentalni, učinkovit i neumoran, njemački nogomet na steroidima Jurgena Kloppa. Ta enormna smjesa kvalitete ostavila je u pravo vrijeme traga na cjelokupan engleski nogomet, uključujući reprezentaciju Engleske koja će u narednom periodu uz Belgiju i Nizozemsku dominirati svjetskim nogometom, naravno u onoj mjeri u kojoj se ostale reprezentacije (ne)prilagode vremenu. Tim više trebamo biti ponosni uspjehom koji je ostvarila naša reprezentacija na posljednjem svjetskom prvenstvu, ponosni na vodstvo tima i momke koji su igrali. Oni su utrli put sljedećim naraštajima. Pokazali su što je važno i kako se ostvaruje cilj. Hrvatska je dobila model, svoj model kojim je diljem svijeta zapalila vatru borbenosti u srcima ljubitelja nogometa i duboko se utisnula u kolektivnu memoriju društva.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI